PIO SAM MOKRAĆU
Ћирилица
Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac, jedini muškarac je bio šesnaestogodišnji Gligorije Stojić iz Donjih Rujana. Ovaj vedri i razboriti čovjek, vojni penzioner u Beogradu, po kojemu se nikako ne može zaključiti niti da ima šezdeset i pet godina, niti da je preživio ikakvu poteškoću. O tome govori s nekim sjetnim osmijehom i inatom u glasu: nikad niko ne može ni izmisliti tiliko muka i zla koliko čovjek može izdržati…
„Nekoliko godina uoči rata ostadoh siroče bez majke. Sestra mi Mara udade se za Ercega u Gornje Rujane, a u kući ostadosmo nas četvorica muških, otac mi Marko — Markelja ga zvalo — stariji mi brat Luka, ja i najmlađi Blagoje nesrećni.
Otac bio snalažljiv čovjek, trgovao i preprodavao stoku i kod njega se vazda mogao naći dinar. Činio i pozajmljivao ljudima, jednako i Srbima i Hrvatima, i samo je volio da mu se dužnik u rečeni dan makar javi ako ne može dug vratiti.
Za ono vrijeme i one prilike nijesmo rđavo živjeli, ali ja, bogme, bio đavo i jednog dana zapucam i pobjegnem u Split. Hoću u varoš i bog. Tamo se upišem na mesarski zanat. Pomiri se poslije i otac sa tim.
Nekako uoči same okupacije ja jednog dana nekud skitao po Marjanu i nabasam na jednu metalnu kutiju sakrivenu u nekom zapećku. Neko, po prilici, na brzu ruku gurnuo i malo kamenjem zazidao pa se ono kamenje nekako oburvalo i kutija ostala da se vidi.
Izvučem. Vidim ima u njoj nešto pa se brzo sakrijem u jedan gustiš da utvrdim šta je. Otvorim, kad tamo veliki svežanj svakovrsnijeh ključeva i kalauza i šest hiljada dinara!
Prestravim se ja — to pare grdne — šest volova da kupiš. Neko pokrao i tu sakrio.
Mislim šta da radim pa najposlije bacim kutiju i ključeve a pare u džep. Odatle pravo u prodavnicu pa se obučem i obujem i nakinđurim od glave do pete. Ni o čemu ti ja više nijesam mislio. Sve mi ravno do mora.
Ni kad se zarati ja to nijesam nekako ozbiljno zamišljao.
Vratim se u Rujane ko gospodičić i sve mislim da će rat nekako brzo da se svrši i da ću ja brzo ponovo u Split.
Jednog dana otac prizva mene i Luku. Drži u ruci onu jednu seljačku torbu, tkanicu, i veli da mučno vrijeme dolazi, bog zna kako će biti, pa eto da nas dvojica znamo, u toj torbi su pare — da se nađu za crni dan. Torba sašivena, ne kazuje koliko ima para, ali veli da je najbolje skloniti van kuće — ako kuću zapale da pare ostanu. Našao on skrovito mjesto u jednom ljeskaru iza kuće — niko sem njega i eto nas dvojice ne zna za to mjesto.
Sjutri dan, upamtio sam dobro, bio je ponedjeljak, oca i Luku odvedoše. Ja opet mislim nekakva je vojna vježba, možda će ih na front — i ne pomišljam na zlo, gdje bi ti komšije napravile zlo!
U srijedu dođoše za mene i za Blagoja. Vele: svi moraju pred Gligića kuću, ima važno naređenje...
Pred Gligića kućom svo selo. Uva srpskoga nije ostalo da nije dotjerano. Okolo se uzmuvali naše komšije Hrvati, većina naoružani i sve nekako kao da nas ne poznaju. Tek poneki pravi, uniformisani ustaša.
Mijo Jureta čita Pavelićevu naredbu: doglavnik naređuje da Srbi i Hrvati ne mogu živjeti zajedno, da Srbi moraju ići u svoju domovinu Srbiju, tamo ih čeka sve, tamo su i svi muški već povedeni…
Krenuše nas odmah, bilo je može biti vrijeme ručka. Kad bismo pored naše kuće, mene priđe komšija Božo Jureta i jedan iz Odžaka, izumio sam mu ime, i povedoše me u stranu: mi znamo da ti otac Markelja ima pare, da ideš da nam ih daš pa ti poslije kud te volja…
Ne zlostavljaju me, ne treba dušu griješiti i reći kako nije, ali vidim lijepo da me ne misle puštiti dok im pare ne dam.
Ne znam ja ni koliko je bilo u onoj torbi, čuo sam da su oni poslije pričali da je bilo sto osamdeset hiljada. Zaviriše oni u torbu, zadovoljno se nasmiješiše, ali ne bi ništa od obećanja — mene pred sobom pa potjeraše za ostalima. Cestom pored kuća Pašalića i Šibenika do kuća Boškovića pa odatle lijepo pored Odakovih kuća poljem prema Vodenom docu. Onda uz Klanac, Duboki dolac, Džajinu torinu, Pišala, Sjenokose i Košarice, pravo na Sajdinu pećinu.
Tu stigosmo ostale. Ugnalo ih u pećinu, a okolo straže, ko s puškom ko sa batinom, ne može iz pećine muva izletjeti. Gledamo, stražare nas i gone sve naše komšije i očima ne vjerujemo, prosto ih ne poznajemo, koliko su se odjednom ispoganili i promijenili — da smo im sve u kap vode popili ne bi nas tako gledali…
Znam za jamu, vidim da vode i bacaju u nju, a opet se još nadam da mene neće, da će neko od komšija pružiti ruku i spasiti me, da će se sjetiti koliko im je moj otac valjao i dobra činio.
GLIGORIJE — GLIŠO STOJIĆ: svi su mislili da sam poludio…
Jok! Svi se obreli isti i prosto kao da se utrkuju u poganstvu. Mene moj komšija Ivan Pašalić za ramena pa u ambis…
Ništa više ne znam ni kako sam letio ni kako sam pao, ni jesam li prije dna negdje udario u gredu — ništa. Otrijeznio sm se, izgleda, negdje pred zoru. Pritisli me leševi. Pokušavam da se izvučem, a strašni bolovi po lijevoj strani mi uzmu disanje i vrate u mrak nesvijesti…
Mnogo kasnije sam rendgenskim snimanjem ustanovio da su mi bila polomljena sva rebra na lijevoj strani, zatim lijeva ključnjača i lopatica.
Mislim da nas je prvih nekoliko dana bilo najmanje šezdeset - sedamdeset živih. Na sredini jame, a ona je dolje široka mislim koliko dvije najprostranije sobe, bila su dva velika kamena. Ko je pogodio i pao na to kamenje taj je bio odmah mrtav. Ko je imao sreću da promaši i padne okolo na leševe, ti su uglavnom preživjeli. Moj brat nesrećni i još nekoliko dječaka nijesu bili gotovo ni ogrebeni.
A unutra: bože dragi, grozote! To se riječima ne može opisati jer nema tako strašnih riječi…
Glad je bila samo prva dva-tri dana dok je nadvladala žeđ. Poslije ništa, samo žeđ, žeđ, za kap vode bi sve na svijetu dao. Jedina ti misao da na mokroj stijeni nađeš kap, da ovlažiš kakav dronjak i utoliš vatru u grlu.
Još ja nepokretan pa prosto ljubomoran na brata i one koji se kreću — sve mi se čini da je greda vlažnija na onoj drugoj strani.
Dva-tri puta udari kiša pa se zidovi jame okvasiše. Da ti je to bilo vidjeti kako smo izbezumljeno lizali mokri kamen. Jednom je izgleda bila provala oblaka pa u jami provre potočić. To nas je, čini mi se, prepolovilo: ko god nije mogao da se uzdrži, umro je u najstrašnijim mukama.
To ti je ono: žeđ očiju nema. Nema muka nad tim mukama kad se speku usta i grlo a u stomaku plane vatra. Jednog dana, kad muke odolješe, ja fino sazujem cipelu — obuo ja cipele paradne da u njima putujem u Srbiju — pa se pomokrim u nju i nemam kad čekati da se mokraća ohladi, plašim se da cipela ne propusti, nego popijem taman onako toplu onu mokraću!
Još da je bilo i mokraće nego nemaš šta ni mokriti kad ne piješ…
Najgroznije je bilo u nastupima očajanja. Obično noću kad zavlada potpuni mrak. Tada neko plače, neko leleče, neko pjeva, neko viče iz svega glasa i doziva, neko se moli bogu, neko psuje boga i sve svece počev od Ognjene Marije kad nas je bacilo u jamu pa do svetih mučenika.
Kad svane i nad jamom se počnu rojiti ptice, nekakve žute, sitne, slijeću gotovo do iznad nas i kupe mravinjak crva koji iz jame kanti uz liticu, sve se umiri kao po komandi. Svi zaćutimo u strahu da će se krvnici opet vratiti i opet na nas valjati kamenje i bacati bombe.
Ja govorio da se ne javljamo i da ne izlazimo ni kad su prvi put došli i kazali da su Srbi iz Čaprazlija, vidio sam da je prevara. Govorili i drugi, ali ne posluša jadna Sava Vulić — bože lijepa li bješe — i dvojica Lalića nego se svezaše, nesrećnici, u nadi da će se izbaviti, a oni ih pobiše i baciše ponovo u jamu. Savu posljednju, golu, bog zna šta su sa njom gore radili.
Malo im i to bi nego za njima kamenje i bombe, pa kad se umoriše jedan viknu: spavajte sad tu, jebem vam majku srpsku…
Dolazilo i poslije gotovo svaki dan. Ispitali, zar, Savu i one mladiće ko ima živ u jami pa zovu odozgo po imenu, najviše Danu Bošković i Janju Lalić. Mi ćutimo, glasa ne odajemo, oni opet: spavajte, spavajte…
A brat mi i nekoliko onih dječaka zdravijih povazdan pokušavaju da se penju uz liticu. Ona, prokletnica, glatka i klizava, mačka ne bi zapela, ali oni jednako ne odustaju. Ispenju se nekako po pešes metara pa se odande okliznu i lupe ponovo dolje, iznemogli, krvavih noktiju.
Na nekoliko dana prije nego će nas izvaditi savlada ih glad i žeđ i redom svi pomriješe, samo se stinjaše kao da pospaše…
I kad dođoše da nas vade, ja nijesam vjerovao. Vidio sam da su to oni isti što su nas i bacili u jamu i bio tvrdo ubijeđen da ćemo završiti kao Stoja i Lalići. Sve ostale su izvadili, ali ja živ nijesam htio da me mrcvare i ponovo bacaju u jamu. Pristao sam da se svežem tek kad su me neke od onih koje su izvadili počele zvati i ubjeđivati…
Smjestilo nas u kuću Boškovića. Ja zapeo hoću da odem mojoj kući. Pustiše me jedan dan: kuća pusta i prazna, nigdje ništa nema sem golih zidova. Čujem za oca i brata da su završili u Prologu, Blagoje mi ostao u jami baš kao i sestra Mara sa tri sina.
Željan dana i sunca, izađem ja pred kuću da se tu sit isplačem i izjadikujem. Može biti da me u neko doba tu na suncu i san prevario, ne znam, ali mene sunčanica uhvati i svijest mi se prevrnu — svi su mislili da sam poludio. A pravo zboreći ne bi ni bilo čudo taman da sam poludio što me jada ubilo…“
* * *
I kazivanje Gliše Stojića zapisao sam 1990. godine. Sedam-osam godina kasnije saznao sam da je i njegovo, činilo se, čelično zdravlje iznenada popustilo – umro je u Beogradu i vječno počinuo daleko od rodnih Rujana...
Zahvaljujući dobroti autora,
preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“
Knjiga je posvećena ustaškim
pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog
polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim
ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je
priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način
pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih
gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno
inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O
tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci –
Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako
1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i
šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za
sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i
žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“
(četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno
„Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:
Rođen u selu Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
- „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
- „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
- „OGNJENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
- „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
- „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
- „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“ (1998),
- „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
- „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
- „RIJEČ SKUPLJA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENJA NOVINARA CRNE
GORE“ (1996. godine).
Vezane vijesti:
Промоција књиге „Огњена Марија Ливањска" у Храму Светог Трифуна у Београду
РТРС - НАСЛОВИ - 25. октобар 2010. – ПАКАО У РАВНОМ ДОЦУ
РТРС - ПЕЧАТ - 20. октобар 2011. - Репортажа о страдању Срба 1941. у јами Равни Долац, Ливањско поље
СЛУЖЕН ПАРАСТОС СРБИМА БАЧЕНИМ У ЈАМУ РАВНИ ДОЛАЦ