Đuro Zatezalo: Bez istine nema ni pomirenja ni ljudskosti

Glas Srpske | Datum: 16.01.2010 18:00 | Autor: Dejan Vujanić

Ne mogu da razumijem kako je došlo do posljednjeg rata u bivšoj Jugoslaviji i da tolika mržnja vlada još dan-danas. Hoće li se roditi iko ko će da kaže "ne mrzim nikoga"? Jer, svi smo došli na svijet kao nevina ljudska bića. Niko se nije rodio kao Srbin ili Hrvat i trebalo bi to poštovati.

Ovo je za "Glas Srpske" rekao istoričar Đuro Zatezalo, koji je nedavno u Banjoj Luci promovisao kapitalno, dvotomno izdanje "Jadovno, kompleks ustaških logora 1941".

GLAS: Da li je bilo teško da se radi na knjizi o zločinima nad Srbima u Drugom svjetskom ratu?

ZATEZALO: Svaki rad na istraživanju nije lagan, a naročito ovakav rad koji govori o zlu, o zločinima. To je jako teško raditi, ne samo sada. Uvijek je tako bilo. Počeo sam raditi 1953. godine na prikupljanju dokumenata, sjećanja, raznoraznih izjava ljudi koji su doživjeli strahote. Bilo je jako teško ljudima pričati o tome, tako da i ti ljudi ili tada već odraslija djeca koji su na sebi imali ožiljke teško su pričali o tome svemu. Oni odrasliji bojali su se da progovaraju o tom zlu. Poslije rata učeni smo bratstvu i jedinstvu, o slozi, o miru, da djeca nisu ni za šta kriva. Bio sam u internatu gdje su bila partizanska, ustaška i domobranska djeca. Nikada niko nije ružnu riječ tom nekom djetetu uputio. Što bi ona bila za nešto kriva?! Poštovali smo život ljudi bez obzira na vjeru, naciju, na bilo koju pripadnost. I to je nas nosilo cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije.

GLAS: Šta se onda dogodilo 1991. godine?

ZATEZALO: Kao istoričar ne mogu uopšte objasniti šta se to dogodilo 1991. godine. Poslije tog svog perioda opet je došlo do zla, mržnje, pokolja, masovnih grobnica. Ne mogu pojmiti da se obistinila ona ustaška maksima, da je jedan dio Srba pokršten, drugi pobijen, a treći protjeran. Ne mogu da vjerujem da se to dogodilo poslije krvi koju su Srbi u Drugom svjetskom ratu prolili za tu našu domovinu Hrvatsku. Pa Srbi su bili elitna partizanska masovna vojska sve do kapitulacije Italije, a to su bili uglavnom sinovi, kćeri ili braća i sestre poklanih. A oni su se borili za bratstvo i jedinstvo, za slobodnu svoju hrvatsku domovinu, da bi, evo, mi od 1991. do 1995. godine bili očišćeni iz Hrvatske. Brojčano smo svedeni na nulu. Po drugi put smo ubijeni i ja to slobodno kažem. Neka neko prođe po srpskim krajevima Hrvatske. Gdje su naši spomenici, gdje su spomen-ploče? U Glini, gdje su u pravoslavnoj crkvi poklali u tri dana 1.564 nevina čovjeka, neposredno pred početak rata podigli smo spomen-ploče sa imenima i prezimenima ubijenih. Nismo izgradili crkvu tamo, već spomen-dom. Nismo napisali istinu: Ovdje su ti i ti napravili to i to, nego smo zbog bratstva i jedinstva napisali "Spomen-dom". Sada su i te spomen-ploče ubijene. Žrtve su ponovo ubijene. Sad gore piše, ne Spomen-dom, već Hrvatski dom. Pitao sam odlazećeg hrvatskog predsjednika Mesića da li bi Nijemci tamo gdje su poklali Jevreje napisali Njemački dom. On je rekao: To je apsurd. Predložio sam mu da se ukloni taj natpis, a on se ne miče. Da li smo zaslužili da mi nakon toliko godina, nakon toliko žrtava za Hrvatsku još iz perioda Austrougarske, da mi u toj svojoj domovini iščeznemo, da nemamo svoje mladosti, svojih škola, ustanova, da ne možemo imati ni svoje spomen-ploče, ni svoje crkve.

GLAS: Istina može biti samo jedna. Svjedoci smo postojanja više istina ili tumačenja istorijskih činjenica u zemljama nastalim poslije raspada Jugoslavije. Šta se dešava kad se politika umiješa u istorijsku nauku?

ZATEZALO: Nažalost, danas ima puno istina, a niti jedna od njih nije istina. To je tragedija. Danas se sa istinom i sa žrtvama provodi biznis i svađaju se ljudi i narodi. Samo one knjige koje navode samo ime, prezime, godinu rođenja, ime oca, ko ga je ubio, gdje i kako, samo te knjige govore o istini. A mi smo danas, ako govorimo o ratu 1941-1945, u situaciji da nemamo koga više ni pitati šta se tada dogodilo. Ljudi su umrli, nestali. Isto se dešava i oko ovog posljednjeg rata. Sada se u Hrvatskoj popisuju samo jedne žrtve, samo se jedne ekshumiraju i prebrojavaju, a ove druge niko niti broji niti ekshumira, niti dostojanstveno sahranjuje, niti bilježi imena i prezimena. Kakva će to istina biti?! To će biti najveća laž koja postoji.

GLAS: Kako vidite sadašnju postavku Muzeja u Jasenovcu?

ZATEZALO: Jedan sam od recenzenata postavke u Jasenovcu. Napisao sam jednu opširnu recenziju, jer sam bio član Savjeta za Jasenovac u prvom sastavu. Mnogo sam dokumenata proučio tokom 30-40 godina i po mome mišljenju i mišljenju pravih stručnjaka napravio sam pravu recenziju. Ukazao sam što ne bi trebalo tamo biti, jer ne pokazuje sliku zločina u Jasenovcu, a šta bi trebalo biti. Rekao sam i to da niko ne može napisati u legendi u Staroj Gradišci: "Na zidovima ćelije u Gradišci vide se mrlje hrvatske krvi", kad su tamo bile i Jevrejke i Hrvatice i Srpkinje. I takvih je legendi bilo. Ipak, takve legende su ipak uklonili. Ali, dosta stvari je ostalo koje tamo ne pripadaju. Ja sam ih taksativno nabrojio, koji dokumenti bi trebali biti, koje fotografije, koji predmeti. Danas me niko ni ne zove, niti me pita nešto. I ovi svi što danas bruje "to ne valja", što ne pročitaju ono što valja, što ne traže onoga koji nešto zna, koji je nešto kazao o tome.

GLAS: Na koji način može da se prevaziđe mržnja?

ZATEZALO: Neću nikada reći da bilo koji narod mrzi drugi narod, nikada neću reći da je neki narod kriv za zločine što počiniše njegovi pripadnici. Prema tome, ni naš narod nije kriv za zločine počinjene prema pripadnicima drugog naroda. Isto tako ni hrvatski, ni bošnjački. Krive su vođe, neki političari. Međutim, mnogi radi sebe, zbog svog položaja, biznisa, zavadiše bratske narode. U bivšoj Jugoslaviji bilo je preko milion miješanih brakova. Moramo kazati gdje god je neko od nas napravio zločin, treba ga imenovati i osuditi i odati počast svakoj nevinoj žrtvi. To bi trebali da urade svi narodi. Bez toga nema ni pomirenja, ni ljudskosti, ni istine.

Inteligencija protjerana

GLAS: Kakav je položaj srpskih kulturnih radnika u Hrvatskoj danas?

ZATEZALO: Jako je teško o tome govoriti, zato što smo mi Srbi u Hrvatskoj ostali bez mladosti. Ostali smo bez mlade inteligencije. Srbi u Hrvatskoj bili su školovani, fakultetski obrazovani. Svi su 1991. godine istjerani sa svojih radnih mjesta. U stanove su im se uselili drugi. Kuće su im najprije opljačkane, pa minirane. Ta inteligencija je otišla u inostranstvo. U Sloveniju je otišlo na stotine srpskih intelektualaca. Gotove ljude su uzeli. Jako malo je ostalo mladih školovanih Srba u oblasti kulture. Jedino se kroz "Prosvjetu" njeguje srpska kultura u Hrvatskoj. Nemamo svojih škola, osim nekog dopunskog obrazovanja.