U Glini je i 70 godina malo

Ћирилица

Ovih se dana u Glini lome koplja oko toga kako dostojno obilježiti pokolj Srba izvršen u maju i augustu 1941: širim programom u Hrvatskom domu ili skromno kao i dosad, samo parastosom. "Pet od sedam stranaka želi da se održi samo parastos. Smatraju da će naša inicijativa poremetiti odnose između Srba i Hrvata", kaže dogradonačelnik Gline Đuro Stojić
Između dva i tri sata ujutro, u noći s nedjelje na ponedjeljak 12. maja 1941, dvojica su ustaša pokucali na vrata kuće obitelji Vujasinović u Karlovačkoj ulici u Glini.
- Ustao sam iz kreveta, a oni su me pitali koliko imam godina. Onako budalast, ništa ne sluteći, kažem petnaest, iako sam imao četrnaest i četiri mjeseca. Iako je granica za odvođenje bila 16 godina, mogli ste nadrljati ako su procijenili da ste zreli. Promotrili su me i kazali: "Dobro, ostavit ćemo te, ako te budemo trebali, vratit ćemo se." Nisu bili bezobrazni i vojnički nastrojeni, čak bi se moglo reći da su bili pristojni. I danas bih prepoznao tog ustašu, bilo mu je između 30 i 35 godina. Onda su, navodno na ispitivanje, odveli moga oca, starog 45 godina, dvojicu njegovih trgovačkih pomoćnika i bačvara Martinovića i njegova sina, koji su stanovali u istoj kući. Dan kasnije, žene su šaputale da su noću čule pucnje iz pravca Prekope, nekoliko kilometra udaljene od Gline. Svi su znali što se dogodilo - prisjetio se Branko, najstariji od četvero djece Vujasinovićevih, događaja od prije sedamdeset godina, kada su ustaše nakon hapšenja ubili doslovce sve glinske Srbe starije od 16 godina.

Do danas je poimenično utvrđena 391 žrtva. Jedini koji se spasio skokom u rijeku Glinu bio je Nikica Samardžija, koji je kasnije pronio istinu o tom događaju. Nepuna tri mjeseca kasnije, nova tragedija: obmanuti obećanjem o prijelazu na katoličanstvo, u pravoslavnoj su crkvi pobijeni Srbi iz kotara Vrginmost, njih oko 1.300. Crkva je odmah srušena. Kosti žrtava prenijete su iz Glinskog Novog Sela, gdje su prvobitno bile pokopane, u zajedničku spomen-kosturnicu uređenu na pravoslavnom groblju. Na mjestu pokolja 1969. izgrađen je Spomen-dom, koji su lokalne vlasti nakon "Oluje" 1995. preimenovale u Hrvatski dom Glina.

 

Duhovna večer
Uspavani grad nakratko se probudio pod zrakama proljetnoga sunca. Terase nekoliko kafića u centru grada zaposjeli su mahom mladi; ispijaju kavice, što bi drugo – ovdje je lakše dobiti na lotu nego bilo kakav posao. Život grada i dalje teče poput istoimene rijeke, no malo se toga mijenja. Mišljenja članova Gradskog vijeća o tome na koji bi način trebalo obilježiti sedamdeset godina od stradanja glinskih Srba jako su različita.
Iako se parastos svim žrtvama ustaških zločina iz 1941. svake godine održavao kod spomen-kosturnice, Inicijativni odbor – u kojem su predstavnici gradskog Vijeća srpske nacionalne manjine, Srpskog narodnog vijeća, SKD "Prosvjete" i Documente – želi dodatnim sadržajima ekumenizirati sjećanje na žrtve pokolja. Đuro Stojić, član Inicijativnog odbora, kaže da je u planu priprema publikacije o događajima iz 1941, koja će biti predstavljena na obljetnicu stradanja, 13. maja, u Hrvatskom domu.
- To bi bilo odmah nakon parastosa koji će držati vladika gornjokarlovački Gerasim. Ideja je da na komemoraciji govore Predrag Matvejević i drugi uglednici. Pripremili bismo izložbu fotografija i plan grada prije 1941, na kojem bi bile označene kuće iz kojih su ustaše odvodili ljude - kaže Stojić.

Arhivske fotografije prijeratne Gline rado će za publikaciju ustupiti upravo 84-godišnji Branko Vujasinović, koji odavno živi u Zagrebu. Desetljećima kupuje i skuplja fotografije rodnoga grada, pa je velik dio upravo iz njegove privatne zbirke.
- Glinski su Srbi stradali zato što je tada ministar pravde NDH postao glinski odvjetnik Mirko Puk, a kako je Glina bila pola-pola, uvijek jake nacionalne strasti tada su se razbuktale. Na ministrovu inicijativu, iz Zagreba su u Glinu poslani ustaše koje je vodio neki Ivica Šarić, koji je prije toga ubio jednog uglednog trgovca, Srbina iz Karlovca. Puk je s ustaškim zdrugom prebjegao u Austriju 1945, ali su ga Englezi uhvatili i predali partizanima, no pri transportu nekako si je uspio prerezati žile i iskrvario je do smrti - priča Vujasinović.
Stojić, dogradonačelnik Gline, kaže da bi 29. srpnja, na dan kada su ustaše počeli odvoditi Srbe iz Vrginmosta, u Hrvatskom domu održali duhovnu večer, na kojoj bi sudjelovali crkveni zborovi.
- Ideja je da se na sva događanja religijskoga karaktera pozovu i židovski rabin, i katolički svećenik, i muftija. Na jesen bismo u suradnji s povjesničarom Dragom Roksandićem i Documentom održali stručni znanstveni skup historičara o događajima iz 1941. Pozvali bismo ambasadore, antifašističku koaliciju i predstavnike drugih manjina, jer je svrha ovih događanja da se pokolj ne zaboravi i da se sadašnjem Hrvatskom domu vrati staro ime, Spomen-dom, kao i spomen-ploča skinuta 1995. Postoji i ideja o parastosu na mjestu pokolja pred Spomen-domom - objašnjava Stojić.

Pobuna branitelja
Stojić kaže kako su pripremili pismo za javnost, gradonačelnika i Gradsko vijeće.
- Naša je namjera održavati kulturu sjećanja; navodimo da smo svjesni svih tragičnih odnosa Srba i Hrvata na ovom području, naročito između 1991. i 1995. te da želimo i da se sjećanje na hrvatske žrtve obilježi na sličan način. No većina, odnosno pet od sedam stranaka iz gradske koalicijske vlasti, želi samo da se održi parastos i ništa više. Smatraju da će naša inicijativa poremetiti odnose između Srba i Hrvata, jer se još ne zna prava istina o Hrvatima nestalima u Glini za Domovinskog rata, kao i to da je ovo politički marketing SDSS-a - kaže Stojić.
Šećući Glinom, malo toga smo uspjeli doznati o mišljenju građana o ovoj inicijativi. Očekivano sliježu ramenima, ne znaju za ovu ideju, a mnogi su, vjerojatno, i ravnodušni prema svemu. Susrećemo dvojicu članova HSLS-a dok na štandu skupljaju potpise za peticiju kojom bi se mlade oslobodilo svih poreza i doprinosa u prvoj godini zapošljavanja.

 

- Svima je svega dosta, i ustaša, i partizana, i Domovinskog rata. Svi su u banani. Ovo je socijalno područje, od posebne državne skrbi. Veliki gradovi u Hrvatskoj stambenim su se zbrinjavanjem ovdje riješili tek dijela tereta: no kad dođeš ovamo, nećeš raditi i opet ćeš biti na socijalnoj skrbi. Čak i ljudi koji po prirodi možda i jesu sretni, ne mogu biti sretni ako žive kraj gomile nesretnih ljudi - slikovito opisuje jedan od njih.
Ispred jedine osnovne škole buka razdraganih mališana – sat je upravo odzvonio. Doznajemo da školu pohađa oko 650 djece. Tražimo Milana Davidovića, ravnatelja škole, predsjednika lokalnog HSLS-a i gradskog vijećnika. Raspoložen je za razgovor na temu obilježavanja 70. godišnjice pokolja glinskih Srba.
- Nisu upitni parastosi u crkvi ni komemoracije kod spomen-kosturnice, kao ni simpozij povjesničara i stručnjaka. Nitko iz vlasti ne želi spriječiti ova događanja. Što je upitno? Možda se nije trebalo ići na podizanje svega na viši nivo, barem ne u ovom trenutku. Ta duhovna večer, pa parastos ispred Hrvatskog doma... vrlo osjetljivo, to se brzo pročulo po gradu. Imali smo dojave branitelja koji su spremni reagirati. Ne možemo nikoga imenovati, ali znademo da bi nekakvih reakcija bilo - kaže Davidović.

Sve u svoje vrijeme
Podsjeća nas na ekonomsku i političku krizu, na 1.300 nezaposlenih Glinjana.
- Gledajte, 1966. godine, dakle u socijalizmu, bilo je 25 godina od tog događaja. Je li posebno obilježen? Nije. Nije se posebno obilježila ni pedeseta godišnjica 1991, kao ni šezdeseta deset godina kasnije, kada smo vratili međusobno povjerenje. Mislim da sada ne bi bio poželjan trenutak za išta više. Gradska je vlast uvijek bila na parastosu u pravoslavnoj crkvi i kod spomen-kosturnice, nitko nije imao niti će imati išta protiv toga. Koliko sam vidio na sastanku, ni viđeniji glinski Srbi nisu za dodatnu proslavu - tvrdi Davidović.

Dodaje da nitko do sada, punih petnaest godina, nije pitao za hrvatske žrtve u Glini niti se o njima što zna, iako bi mnogi trebali znati što im se dogodilo.
- Tragamo za još 200 Hrvata nestalih za vrijeme rata. Do "Oluje" svi su ovdje živjeli i siguran sam da netko o tome nešto zna. Tu žive njihovi rođaci, branitelji. Po meni, sedamdeseta obljetnica i nije neka okrugla obljetnica, prije bi to bila 75. Tko garantira da su sada sazreli uvjeti za to? - pita Davidović. Dodaje da osobno ima žrtve s jedne i s druge strane i da do kraja može biti objektivan po ovom pitanju.
- Zašto javnost još ne zna za to? Znate zašto? Zbog reakcije, za koju pretpostavljamo kakva bi bila. Važno je reći da smo mi na tragu rješenja koje će biti zadovoljavajuće za obje strane. Nisam rekao da se ne slažem s tom inicijativom, nego da sve treba biti u svoje vrijeme. A jedan dio procjenjuje da još nije vrijeme. Nas čekaju generali u Haagu, izbori, ulazak u EU. Sada još i ovo, to ne ide jedno s drugim. Na svima nama je odgovornost - zaključuje Davidović.

Piše: Dragan Grozdanić
Foto: Jovica Drobnjak

Izvor: SNV