Neće Srbin da postane Hrbin
Rijetka je pojava da se jednom Srbinu posveti toliki prostor, u inače strogo kontrolisanom hrvatskom medijskom prostoru, kao što je to slučaj sa Miloradom Pupovcem.Čime je to zaslužio, odnosno šta je to tako mnogo zgriješio dugogodišnji srpski tribun i predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, saborski zastupnik i predsjednik saborskog odbora za vanjsku politiku a odnedavno i EU parlamentarac ?
Već duže vremena nekad glasnije a uglavnom tiho, u hrvatskoj javnosti razvlači se trakavica o ulozi hrvatskog predsjednika u kreiranju pogodnosti i profitabilnih poslova svom bliskom prijatelju iz muzičkih krugova.
Na ovu temu progovorio je nedavno i Srpski nedjeljnik Novosti, čiji je Pupovčev SNV izdavač.
Učinilo se da je to bio glavni povod za do sada neviđenu kampanju od strane hrvatskog predsjednika, usmjerenu protiv čelnog čovjeka srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Ispalo je očito, da ono što je dozvoljeno bilo kom mediju u Hrvatskoj, ne može se tolerisati ne nekom od manjinskih medija, nego jedinom štampanom nedjeljniku Srba u Hrvatskoj. Pogotovo ako se taj medij štampa novcem hrvatskih poreskih obveznika.
Ali, nije to glavni razlog skidanju i bacanju Pupovcu u lice, bijelih rukavica sa Pantovčaka.
Za Ivu Josipovića, skorašnji potezi i izjave srpskog čelnika, ne navješćuju njegovo opredeljenje da pomogne da, citiram:
„Hrvatska bude jedna država u koju su svi dobro integrirani“.
Pupovac ne pokazuje dovoljno želje i volje da postane politički Hrvat, to jest ono što bi mogli nazvati „Hrbin“!
Hrbinom, hibridnim, hrvatskim Srbinom se postaje prepariranjem, urušavanjem i dezintegracijom srpskog pravoslavnog identiteta što je u Hrvatskoj vjekovna, dosljednja i duboko ukorijenjena praksa u kojoj država, „puk“ i crkva djeluju u istom stroju.
Svi kao jedan!
Ono što neki Srbi u i oko Hrvatske zamjeraju Pupovcu a čemu se sada pridružio i predsjednik Hrvatske, jest nedovoljno angažovanje na planu rješavanja ključnih problema Srba povratnika i Srba koji žive u izbjeglištvu.
Čini se da je prvi čovjek Hrvatske zanemario činjenicu, da ključnu ulogu u rješavanju tih teških, očitih i dugogodišnjih problema ima upravo hrvatska država, njena Vlada i naravno njen Predsjednik!
Ne čudi, da su se kao Josipovićeve štitonoše u napadu na Pupovca, pojavili upravo oni koji su sa njegovim podobnim Hrbinom, Veljkom Džakulom, nedavno potpisali koalicioni sporazum. Riječ je o marginalnoj organizaciji Srba iz Hrvatske, Koaliciji izbjegličkih udruženja u Srbiji koju predvodi Miodrag Linta.
Veljko Džakula, ne samo da je otišao na slavlje u Knin i time dao legitimitet zločinačkoj akciji hrvatske vojske, izvršene avgusta 1995., nego je tom prigodom i izjavio:
"Ja želim govoriti o budućnosti. Mitova, prekopavanja kostiju i parastosa mi je preko glave. Dosta je već tog života u prošlosti iz kojeg kao da se nismo pomakli sve ove godine.”
E tu leži glavna Pupovčeva krivnja! Neda da se zaboravi prošlost.
Ljeta 2010., Pupovac je učinio presedan i prihvatio inicijativu i učešće jednog udruženja iz R. Srpske, u organizaciji prvog obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno 1941. Pred tada prisutnim hrvatskim predsjednikom i zvaničnicima, dozvolio je čak da predsjednik tog udruženja javno govori.
Na istom skupu, pred mnogim potomcima jadovničkih žrtava, koji su došli iz inostranstva (jer ih tamo od protjerivanja iz Hrvatske najviše živi), Ivo Josipović je izjavio kako je “domovinski” rat bio pravedan nastavak antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata.
Pošto je dobro poznato da je rat u Hrvatskoj ’91. bio nastavak borbe onih snaga koje je antifašistički pokret 1945. (mislio da je) porazio, ovakvoj percepciji kontinuiteta nema mjesta.
Pominjati “domovinski” rat pored Šaranove jame u kojoj još uvijek leže kosti srpskih žrtava, a pred njihovim potomcima, graniči sa dobrim ukusom.
Pupovac je slijedeće godine otišao korak dalje, pa je (na prijedlog udruženja iz R. Srpske) na Jadovno pozvao tadašnjeg predsjednika Srbije. Boris Tadić je došao ali se Ivo Josipović (naravno) nije pojavio.
24. juna ove godine, Pupovac je „prevršio svaku mjeru“ i sa govornice na Jadovnu u svojstvu izaslanika predsjednika Sabora, izjavio slijedeće:
“Jadovno je matica svih strašnih zločina koji su se dogodili u XX vijeku i onih u Hrvatskoj i onih u BIH. “
Tim riječima se jasno odredio prema opšteprihvaćenoj i maltene ozakonjenoj hrvatskoj tezi o srpsko-jugo-četničkoj agresiji 1991. kao uzroku početka rata.
Nedolaskom u Knin jasno se odredio prema karakteru akcije i ulozi hrvatskih vojnih i policijskih snaga u protjerivanju preko 220 000 krajišnika i ubistvu njih 2000, avgusta 1995. godine.
Ovakvim postupcima je jasno pokazao da nema namjeru „integrirati“ se u hrvatsko društvo, na način kako to predsjednik Hrvatske to od njega očekuje.
Na reakciju sa Pantovčaka nije trebalo dugo čekati.
Dušan Bastašić
Везане вијести: