Jovan Rašković (1929-1992) - Dvije decenije od Jovanove smrti

Ћирилица

Srpski akademik i političar Jovan Rašković (Knin, 5. jul 1929 - Beograd, 28. jul 1992), umro je prije tačno dvije decenije. Prerano preminuli, svjetski ugledni psihijatar i neuropsihijatar, ostavio je dubok trag u medicvinskoj nauci, i u krajiškoj, kao i cjelokupnoj srpskoj politici tragičnih devedesetih godina. Ostao je savjest vremena, što uspijeva samo rijetkima.

Jovan Rašković, sin kninskog advokata Dušana Raškovića (kasnijeg sudije Vrhovnog  suda Hrvatske) i majke Slavke, iz veleposjedničke porodice Lukavac, rođene u Tepljuhu kod Drniša, živio je u Kninu do početka Drugog svjetskog rata. Tada ga je otac, čiju su glavu ucijenile nove ustaške vlasti (proglasile su ga „četničko-komunističkim vođom“), sklonio u manastir Krka kod Kistanja a potom u Zadar, područja koja je anektirala Musolinijeva Italija. Poslije zadarske gimnazije završio je Medicinski fakultet u Zagrebu, na kojem je kasnije i doktorirao.

Na tom fakultetu, kao i u Ljubljani i još nekoliko univerziteta širom svijeta, bio gostujući profesor psihijatrije i neuropsihijatrije. Napisao je više knjiga iz medicinskih disciplina i učestvavo u nizu velikih naučnih svjetskih skupova. Bio je član SANU (na sajtu SANU navodi se kao jedan od  20 članova van radnog sastava akademije).

Rašković je pred prve višestranačke izbore u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, raspisane za 22. april 1990, inicirao osnivanje Srpske demokratske stranke (SDS). Rukovodio je skupom o političkom organizovanju srpskog naroda, 30. januara 1990. u Donjem Lapcu. Sedamnaest dana kasnije Rašković je, na masovnom osnivačkom skupu u Kninu, na tadašnjem Trgu dalmatinskih proleterskih brigada, izabran za predsjednika SDS.

U „Piščevim zapisima“, objavljenim 2005. godine, akademik Dobrica Ćosić, koji je početkom devedestih bio prvi predsjednik SR Jugoslavije, navodi da je pomagao Raškoviću u pisanju programa stranke i razradi političke strategije i taktike.

Na izborima održanim 22. aprila 1990. godine, SDS je u Kninu dobila 83 odsto ukupnog broja glasova, a pobijedila je i u opštinama Gračac i Donji Lapac. Petorici njenih poslaničkih kandidata u tim opštinama su pripali mandati - Jovanu Opačiću, Dušanu Zelenbabi, Radoslavu Tanjgi, Ratku Ličini i Dušanu Ergarcu. Poslije drugog izbornog kruga održanog 6. maja, pobjeda SDS u te tri opštine bila je još ubjedljivija, kao i pobjeda Stranke demokratskih promjena –Saveza komunista Hrvatske i nekih manjih stranaka u ostalim opštinama sa srpskom većinom. Na izbornim listama SDP – SKH poslaničke mandate su dobila 24 pripadnika srpske nacionalnosti.  Pojedini poslanici SDS su prisustvavali sjednicama do 28. jula 1990, kada je održan Svesrpski sabor u istorijskom mjestu Srbu, koji je zatražio srpsku autonomiju u Hrvatskoj.

Rašković je do pred početak građanskog rata u Hrvatskoj živio u Šibeniku, u kojem je nekoliko godina bio direktor bolnice i Medicinskog centra i  stekao međunarodnu slavu stručnjaka u oblasti neuropsihijatrije i psihijatrije. Iz Šibenika je protjeran juna 1990. poslije peticije koju je potpisalo 30.000 njegovih sugrađana zahtjevajući njegov i izgon još dvojice prvaka SDS-a Marka Dobrijevića i Branka Popovića. Tada je  uništena i opljačkana gotovo sva njegova imovina, a za vikendicu u Primoštenu je navođeno kako je u njoj „pisan Memorandum SANU“. Poslije progona, on i supruga dr Tatjana Rašković, privremeno su boravili u Kninu. U Beograd su se preselili početkom ljeta 1992. godine. Bilo je u to vrijeme kada su Hrvatska i BiH primljene u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija, a svjetska organizacija je Saveznoj Republici Jugoslaviji  uvela sakcije pod optužbom da je kriva za rat u BiH.  To je i vrijeme u kojem su se  u kninskom SDS-u i u političkim strukturama tadašnje Repubile Srpske Krajine, vodile frakcijske borbe u kojima nije pošteđen ni osnivač stranke, što mu je posebno teško palo. 

O događajima iz tih godina, Rašković je pisao u NIN-u, u tekstu koji je izašao nekoliko dana poslije njegove smrti, odgovorajući u njemu i na saznanje iz novina da je Vojno tužilaštvo u Splitu, 15. jula 1992. protiv njega podiglo optužnicu. To je značilo da je mogao biti uhapšen u Beogradu ili bilo gdje drugo u svijetu.

Splitska optužnica ga je, naime, teretila da je od polovine 1990, kao predsjednik SDS, „okupljao srpske ekstremiste sklone zloupotrebi legalnog političkog djelovanja i inicirao, podsticao i organizovao razne djelatnosti upravljene na ugrožavanje teritorijalne ukupnosti Republike Hrvatske“. U njoj je navedeno da je „pisanim i protivustavnim putem pokušao da otcjepi dio teritorije Republike Hrvatske i pripoji ga drugoj državi“. 

Rašković je NIN-u i Vojnom tužilaštvu u Splitu, napisao da se do svoje 60. godine nije bavio politikom, niti je pripadao nekoj političkoj organizaciji, ističući: „Na javnu scenu stupio sam u neprilično i tragično vrijeme, kada su mnoge suprotnosti razarale ne samo društveni poredak već i cjelokupnost međuljudskih, vjerskih i nacionalnih odnosa u Jugoslaviji“.

„Jedino moje „oružje“ bile su i ostale, skoro svakodnevne besjede uz mnogobrojno prisustvo obespravljenih, izgubljenih, duševno nagriženih i napuštenih ljudi,  dodaje Rašković.

„SDS je bila spremna da učini sve da se životni problemi Srba u Hrvatskoj rješavaju mirnim putem i demokratskim sredstvima. Ali od samog osnivanja postavljeni smo u neravnopravan položaj. Najprije smo diskriminirani da bi se ubrzo diskriminacija pretvorila u teror i proganjanje naših članova i funkcionera. U isto vrijeme članovi SDS otpuštaju se s posla i iseljavaju pred terorom. Njihova imovina se uništava. Srušeno je i oštećeno više od 5.000 kuća i stanova članova naše stranke. U 4.000 stanova članova SDS-a bespravno su se uselili Hrvati, bez ikakvih teškoća i sa blagoslovom vlasti. Izložen državnom teroru, politički obespravljen srpski narod nije imao drugog izbora, nije mu preostalo ništa drugo nego da se u svojoj obrani posluži nedemokratskim sredstvima“.

U završnom dijelu teksta, Rašković je naveo: „Srpska demokratska stranka bila je jedina politička snaga srpskog naroda u Hrvatskoj. Proganjati nju značilo je proganjati srpski narod iz političkog života Hrvatske i obespraviti ga do stupnja u kojem nikad nije bio u svojoj političkoj historiji. Politički obespravljen narod izložen državnom teroru nije imao velikog izbora, nije mu preostalo ništa drugo nego da se u svojoj obrani posluži nedemokratskim postupcima. Nismo krivci za ovaj rat. U ovom ratu koji smo imali i koji i danas traje ne vrijede zakoni ranijih modela sukobljenih ratničkih grupa. Ovaj rat se vodi kao neobičan rat. U ovom ratu, kao u snu, oko nas tumaraju, vucaraju se divlji vukodlaci, svirepi primati koje je mir držao u lancima razuma. U miru postoji kukavičluk za zalo. U zlu koji nisu mogli i smjeli počiniti uživali su samo u fantazijama i snovima. Rat i mržnja su carski drumovi zla. U ovom ratu se najčešće tukao pogrešan čovjek, u kome nema otpora zlu. U ovom ratu nije bilo sanjarenja o zlu, zlo nije imalo zapreke u vrtlozima mržnje. SDS će ipak učiniti sve, ako mu dopuste prilike, da potonu mržnje. Učinićemo sve, ako je ikako moguće, da ponovo povežemo konce između dva naroda na ruševinama njihovih sudbina i kuća. Pozvaćemo međunarodnu javnost, hrvatsku isrpsku javnost, Srbe u Hrvatskoj, ali iznad svega hrvatski narod da utiču na šovinistički režim u Hrvatskoj kako bi se uspostavila vladavina principa političke tolerancije. Samo u tim i takvim uvjetima biće moguće demokratsko i imovinsko djelovanje SDS-a u Hrvatskoj. I na kraju, moram li dokazivati da nisma u bjekstvu, da sam prognan i lažno prokazan u svom psihološkom habitusu. Sigurno je da nisam u bjekstvu, ja se ne skrivam. Molio bih splitski Vojni sud da mi optužnicu pošalje na adresu moga radnog mjesta: Institut ѕa naučno-istraživački rad cerebro-vaskularnih oboljenja, Bolnica svetog Save, Beograd, Nemanjina 2. Može se uputiti i na adresu: Srpska akdemije nauka i umjetnosti, Beograd, Ulica kneza Mihaila. Ako u optužnici bude dokaza za moja zla, pa čak i mržnje, spreman sam da se pojavim na sudu. Uostalom, za čovjeka moje dobi bilo bi i nekog zadovoljstva u stradanjima ѕa svoje ideje i ideale svoga nacionalnog bića. Ja sam, dakle, spreman, gospodo. Da li ćete vi biti uvjerljivi? I na samom kraju. Kao starac početnik željan sam zrelog ljetnog sunca. Ne bih trebao tražiti boljeg cilja ili primjerenijeg smisla. Umjesto da obnavljam zadovoljstvo da pod mladim proljetnim suncem ležim ispitujući dlanovima vrelinu i bujnost trave neke daleke livade svoga djetinjstva, mene su prisilili na tjeskobni razgovor s tuđim i velikim zlom. Želio bih da zadrijemaju moja čula, da se u meni proširi tišina, da pri kraju svih mojih muka i nesreća zavlada šutnja, pomirenje sa životom i onima koji su bili nestrpljivi prema meni i mom narodu. I njima i sebi želim bolje prizore života, smirenje uz radost i iznad svega mnogo i još više sunca. Akademik prof. dr Jovan Rašković, član SAN“.

 

Dobrica Ćosić  je o okolnostima u kojima je nastupila smrt njegovog prijatelja, zapisao da Jovan Rašković nije umro od bolesti, iako je imao teške operacije i bio krhkog zdravlja. „On je presvisnuo od patnje zbog srpskog stradanja i građanskog rata u Hrvatskoj. On je umro od infarkta u svojoj kući, u Skadarliji: u stvari, on je izrešetan rafalima u Šibeniku, Kninu, Krajini... Jovan Rašković, lekar, srpski vođa i tribun, poginuo je u hrvatsko-srpskom ratu 1. avgusta 1992. godine. Privodim život kraju i život mene privodi kraju. Pomrli su mi skoro svi vliski i značajni prijatelji. Božica i ja najčešće zažalimo za prijateljstvom Jovana Raškovića. Ta praznina boli. Ne želim da me mine taj bol“, piše Ćosić.

Imenom Jovana Raškovića nazvana je, prije nekoliko godina, ulica u Zemunu, u izbjegličkom naselju Altina.  Njegovo ime nose ulice u nekoliko gradova u Republici Srpskoj (BiH). U Banjaluci je to ulica u naselju Sunce, u Trebinji u Novom Sarajevu su ulice blizu centra.  U Gradiški i Prijedoru su te ulice u samim centrima tih gradova.  Dom zdravlja u Mrkonjić Gradu, Republika Srpska, nosi njegovo  ime, a adresa je Dom zdravlja „Dr Jovan Rašković“, Ulica Jovana Raškovića bb.

Prošle godine objavljeno  pojedinim medijima da su Srbi iz Kistanja, male opštine u Republici Hrvatskoj,  zatražili da se trg u njihovom mjestu preimenuje u Trg Jovana Raškovića.  Do danas nije poznato šta je sa tom inicijativom