Svjedočenje divoseljanki koje su se uspjele žive izvući iz Jarčje jame

Ћирилица

Probijajući se iz obruča u Kruškovačama, dio naroda se našao u okolnim šumama i šipražju, a najveći se uputio padinama Velebita i Visočice u namjeri da se probije do Počiteljske Dulibe. Prilikom pročešljavanja šume, ustašama je palo u ruke 48 muškaraca, žena i djece, koje su odveli na Alanak, dijelom pobili, poklali i polužive i žive bacili u Jarčju jamu.

 

JARČJA JAMA je jedna od mnogih kraških pojava u srednjem Velebitu iznad sela Alanka. Kao prirodna rijetkost mogla bi biti interesantna iz turističkih i speleoloških razloga. Znajući za nju, loklani ustaše su predložili da se iskoristi kao masovna grobnica za narod pobunjenih sela. Jama je duboka, nasala je proticanjem nadzemnih i podzemnih voda, koje se povećavaju od snijega i padavina, čestih u ovom dijelu Velebita. Jama ima nekoliko kamenih pragova, koje erozija vode nije mogla da razori. Ako bacite bilo kakav predmet u jamu, on ne stiže do dna, veće se zadržava na pojedinim pragovima.

Ustaše su izabrali ovu jamu da bi u nju pobacali preživjele ljude, žene i djecu iz Divosela, koji su pohvatan u samom zbjegu kao i one koji su uhvaćeni u šumi oko Kruškovača prilikom bjekstva.

O teškoj tragediji 48 Divoseljana u Jarčjoj jami na Alanku pod Velebitom ispričala nam je Marija Počuča iz Divosela, koja je sa svoje troje djece bačena nedotučena u jamu, ali je uspjela da se živa izvuče iz jame.

 

Njihove priče prenosim u cjelini:

»Na dan 2. avgusta 1941. godine – kaže Marija Počuča – izbjegla sam sa svekrom i troje nejake djece u zbjeg Kruškovače između Debele glavice i Visočice, gdje se nalazilo mnogo naroda iz Divosela, Čitluka i Ornica. Poslije dva dana, ustaše su izvršili napad na zbjeg u samu zoru. Nastala je žestoka pucnjava na sve strane iz pušaka i puškomitraljeza. Prolomili su se jezivi povici ustaša: »Opkoli, hvataj žive.« Kiša je padala u toku noći. Djeca su bila ozebla i gladna. Nastalo je bježanje kud je ko znao, a niko nije znao kamo bježati.

Nas nekoliko s djecom počeli smo bježati k Velebitu. Bilo nas je nekoliko žena i djece i jedan stari čovjek. Svi smo se bili sklonili u jednu jamu, ali su nas ustaše primijetili i pohvatali. Starce odmah ubiše, a nas ostale odvedoše u ustaški logor u Kruškovače, gdje su prikupljali sve one koji su pronađeni živi u šumi. Tu je nastao novi pokolj i krvavo orgijanje. Tuklo se i ubijalo čime se stiglo. Broj ubijenih nije bio određen, već je žrtva birana prema prohtjevima za mučenje.

Gledala sam svojim očima batinanje, klanje i mučenje svake vrste, a ja i djeca od straha od zemlje odskačemo. Svi koji su bili malo više ranjeni, odmah su na mjestu ubijani. Čim je pala noć, iz logora su odvojili ljude, muškarce od žena i djece i sve pobili. Nas su prikupili i jedan od njih održao nam je govor, rekavši otprilike:

- Za sve su to krivi vaši ljudi, jer se ne pokoravaju vlastima, a vlasti se mora pokoravati, pa ma kakva ona bila. Ko je prav, nije morao bježati od kuće, a onaj kome je neko od sinova, braće ili muževa učinio nešto protiv ove države neka zna da neće uteći. Sada vam je kod kuće sve uništeno. Vidite li koliko je tu naroda poginulo. Sve zato što ste bježali! Da niste bježali od kuće, ne bi vas niko dirao. Svako od vas neka dođe u općinu i prijavi se, pa ću mu dati hranu, robu, stoku i sve što mu je uništeno. Sada idemo na Alanak. Tamo ćemo prenoćiti. Sutra ćete dobiti isprave i svaki neka ide svojoj kući i neka više ne bježi. Stariji i nejači neka sjednu na kola, voziće se.«

»Četvora kola su se brzo napunila starim i iznemoglim narodom, i tako krenusmo na Alanak. Pošto smo malo poodmakli, konji su stali i nisu mogli dalje. Mi smo se odvojili i pošli dalje. Ustaše su sav narod u kolima poubijali i mi ih više nismo vidjeli. Nama su rekli da je narod iz kola pušten svojim kućama, te da ćemo i mi sutra biti pušteni. Kad smo sitgli na Alanak, odmah su nas ogradili bodljikavom žicom.

Kako vam se čini? Zapita jedan od ustaša. Rekosmo da nam se čini

kao onome ko je u neprilici. Tu su nas zadržali jedan sat, a potom su nas prebacili u šup seljaka Luke Došena. Na vratima šupe su postavljeni ustaški stražari s puškama i noževoma na puškama.

U šupi smo noćili dvije noći, bez hrane i vode. Tukli su nas, mučili i nazivali raznim pogrdnim imenima. Pitali su da li neko ima sat, zlatan prsten ili nešto slično, jer ćemo odgovarati ako se to kod nekog nađe.

Djeca jauču od gladi i žeđi. Traže da piju vode. Došenov sin Milan, ustaša, donese kofu punu vode i podnese je pod lice svakog djeteta, ali nikom ne dade da pije. Izmicao je kofu ispred njihovih ručica, koje su se ispružile da bi zahvatili vode. A djeca samo plaču i viču: - Daj, daj!

Najednom su nas izveli iz šupe. Bilo nas je pedeset troje. Rekli su nam da nas vode u Gospić, odakle ćemo ići na rad, da ništa od stvari ne nosimo, jer ćemo tamo dobiti sve što nam treba.

Međutim, umjesto da idemo u Gospić, našli smo se odjednom pred jamom. U jami je već bilo čabrkljavih (okresano drveće sa šiljcima) drva da bi se na njih narod nabadao i mučio. K jami smo išli svi, jedan do drugog, a ustaše oko nas i nikuda se ne može pobjeći. Dvojica su nas s noževima čekali pokraj jame, a dvojica su nas držali za ruke. Tako su nas boli i otiskivali u jamu. Djecu su moju bacili prije mene, Milku od tri godine, Dušanku od godine dana i malog Branka od dva mjeseca. Zadali su mi sedam rana i bacili me za djecom u jamu. Kad smo svi bili u jami, bacili su na nas kamenje i najzad jednu brklju.

Dno jame bilo je prekriveno krvavim leševima. Oni koji nisu bili dotučeni, očajnički su jaukali i tražili pomoć, ali je nije imao ko dati. Bilo je i živog naroda koji se mogao kretati.

Čim je prestala pucnjava i bacanje kamenja, ja sam se uspravila i rekla: - Tko može, neka ide van. To sam još jednom ponovila, ali je neko rekao: - Nećemo van, tamo su ustaše. Ja sam se pri tom dva puta onesvijestila i čim je nesvijest popustila, pomoću bačenog drveta uspjela sam se izvući iz jame van s mišlju da radije poginem nego da se i dalje mučim. Bila sam sama, jer niko od živih nije htio sa mnom.

Djeca su bila mrtva.

Pri izlasku iz jame nisam našla ustaše. Dalje nisam mogla već sam se uvukla u grm i čekala zalazak sunca. Zatim sam krenula šumom iznad Alaka, iscrpljena bez snage. Od pada mraka pa do zore uspjela sam preći svega pola kilometra.

Kad sam izašla iz šume, sunce se rađalo. Uđem u jednu kućicu u kojoj nije bilo nikog, uzmem jedan peškir i dobro se stegnem. Odatle pređem u predio zvan Potočine i tu dočekam noć.

U toku noći stigla sam svojoj kući. U njoj nije bilo ničega, sve je bilo polupano, opljačkano, stučeno. Izišla sam pod stog i tu prenoćila. Sama sam, ni za kog živa ne znam. Dvije noći i dva dana sam noćila u šumi bez ikoga i ičega.

Tu su me sutradan našli Đuđa i Gojko Vujnović, koji su pošli svojim kućama poslije pokolja, da vide je li išta ostalo. Oni su me odatle odveli u Počitelj, gdje sam se priključila ostalim izbjeglicama iz Divosela. Među njima sam našla tri žene koje su izišle žive iz jame, Jelu Stanić, Mariju Počuču Stakinu i Savu Jerković Dušanovu. Tada sam saznala da je još dvoje ljudi izišlo iz jame.«

Tako je završila svoju priču Marija Počuča iz Velikog Kraja, majka hrabrosti, koja je neviđenu snagu pokazala kad su joj pred jamom istrgli iz ruku troje nejake djece i bacili u jamu.

 

PERA CVIJANOVIĆ, je drugi svjedok koji je uspio da iziđe živ iz Jarčje jame i ostavi nam svoju tragičnu ispovijest, zabilježenu za buduće generacije Divoseljana, da budu neprekidno budni prema neprijatelju.

Ispričala je slijedeće:

»Ja sam se sakrila sa svojom porodicom u šumi Kruškovače. Mislila sam da smo tamo potpuno sigurni. Još moj muž Dmitar reče:

E, ovdje nas ne bi našli da nas traže i godinu dana. Ali ono što je za nas izgledalo nemoguće, ipak se dogodilo.

Među ustašama koji su pretraživali šumu bila je nekolicina iz obližnjih sela, koji su poznavali svaku stazu. Opkoliše nas i iskrsnuše pred nas sa svih strana. Njihovi zapovjednici rekoše nam da se ništa ne bojimo, jer da će nas odvesti na sigurno mjesto u Gospić.

Doveli su nas do nekih kuća u zaseoku Alanak. Ovdje su skupljeni na jednom mjestu, svi oni koje su toga dana ustaše uhvatili, mladi i stariji, muškarci, žene, djevojke i djeca od najmanjih do starijih dječaka.

Ustaške krvave bajonete i uniforme i njihovi izbezumljeni životinji pogledi nisu obećavali ništa drugo. Vezaše nam svima ruke na leđa i povedoše nas. Uskoro vidjesmo da nas ne vode u pravcu Gospića, već u gušću šumu Velebita. Znali smo da nam se približava kraj.

Uz očajnu vrisku djece i majki dođosmo do duboke, na prvi pogled pokrivene, jame – provalije. Onako kao smo redom dolazili, ustaše su jednog po jednog probadali bajonetima i bacali u provaliju. Vidjela sam svojim očima kako susjedi i ostali ljudi, poluživi, poluzaklani, strmoglavice padaju u jamu. Ustaše su urlali od veselja, naslađujući se mlazevima krvi, koja je kuljala iz probodenih tijela.

Doguraše i mene do provalije. Otimala sam se, ali su me njih dvojica dogurali. Treći me probode i gurne bajonetom prema otvoru jame. Osjetim da padam. U padu sam udarala čas u jednu, čas u drugu stranu provalije, dok se nisam stropoštala do dna. Pala sam na leđa i sva stučena nisam se mogla ni pomaknuti. Gledala sam kako padaju nove žrtve i slušala užasne krikove. Majke u padu zovu svoju djecu, a djeca zovu majku. Stenjanje u polumraku jazbine svuda oko mene, svuda leševi i poluživi ljudi. Pipam da se malo pomaknem, a za prste mi se lijepi nešto toplo. To je krv, krv se cijedi sa stijena provalije.

Na jednom kraju provalije, vukući se po dnu, nađem svoga muža Dmitra i kćer Milevu. Bacanje odozgo se završi. Gore se začu vika. Ustaše nagrnuše i sručiše na nas gromade kamenja i nekakvu gredu. Vikali smo od užasa. Odozgo se prosu kiša tanadi. Stisli smo se uz krvlju zalivene stijene. Paljba dotuče još neke koji su bili živi. Trenutak zatim nastade tišina.

Ne čuvši više glasove i kuknjavu, krvnici odoše, misleći da smo svi mrtvi. Tek tada nastade jauk i zapomaganje. U crnoj masi tražili su se pojedini članovi porodice, dozivajući se izbezumljenim, iznemoglim glasovima. U provaliji se našlo živih nas jedanaest. Bili smo pri svijesti, ali ošamućeni od straha i muka. Kad smo se malo smirili, počesmo se dogovarati da se izvučemo iz provalije.

Bila sam snažnija od ostalih i oni se preko mojih leđa popeše do užeg otvora. Nastaviše penjanje raskrvavljenim laktovima i koljenima. Izišli smo van, i noć proveli u šumi.

U zoru krenu moj muž Dmitar da izvidi gdje se nalazimo i nikada se više ne vrati. Vjerovatno je naišao na ustaše i bio ubijen.«

Tako završi svoju priču stara Pera i nasloni glavu na suve, uzdrhtale ruke.

Ali ni Jarčja jama nije posljednje mučilište preživjelih Divoseljana iz Kruškovača. Ona je samo jedna od karika u lancu mučilišta koja su smišljena u ustaškim glavama radi gašenja pobune u ustaničkim krajevima.

 

Podignuti spomenik zaklanim i poginulim u Kruškovačama 4/5 avgusta 1941. godine

 

Iz knjige: Dane Rajčević, Monografija Divosela 1527 – 1945, izdanje 1990; str: 188-192