Barnjanski cirkus u kolovozu

Drago Vukelić je rijetko dolazio k nama jer za to nije bilo pokrića, opravdanja. Svi njegovi poslovi vezani su za šumu i drva, a mi tu nismo imali čestih potreba. Došao je jednom predvečer, već smo podmirili blago i sve živo za počinak. „Snašo, ako bi vas ’ko pitao što sam dolazio, recite da sam pitao Milana da li je vidio nekoga da vozi nekakva drva iz šume. Otići ću i do Lucinog Zvonka pa ću i njega pitati istu stvar, da imam izgovor. Došao sam vam reći da Milan ujutro treba otići rano sa kravama i javiti Šukićima da banda ide ujutro po pokošeno žito u Veliku Barnu. Pripremljeno je puno foringi sa dugačkim lotrama, prate ih ustaše i domobrani“, kaže Vukelić mojoj mami. „Ne može on ići sam tako rano. Tko zna kako će oni i otkuda ići prema Barni, pa da ga u’vate. Zamislite da ga nađu kod Šukića il’ neđe na onoj livadi đe trči k njima? Izmrcvarili bi ga da prizna i na kraju ubili! To on nikako ne može napraviti. To neka ide netko od ljudi noćas i do ujutro neka se vrati“, odlučna je mama. „A, bi li vi mogli javiti Dragani, pa da ona ode“, pita Vukelić. „Ma kak’i, ni govora. Ona, žena, sama u noć... A ni ujutro rano. To ona ne bi ćela učinit’“, kaže mama. „Onda ništa. Idem ja sad do Zvonka. Laku noć“, pozdravi se Vukelić. Dok još nismo zaspali, čulo se nekoliko pucnjeva u varošu, a onda je noć bila uglavnom mirna. Mama mi reče da idem normalno sa kravama i da Živku ništa ne govorim. Jedino što mogu reći: „Dolazio je Vukelić i pitao za drva“. Jovanka dođe negdje iz vana i reče da ide Živko. Požurim da odvežem krave, pustim ih na put i nastavismo zajedno. Kod Najhauzera nam se pridruži Zvonko sa Bastašića puta. Kaže da je sinoć dolazio šumar Vukelić da ga pita da li je ovih dana vidio da je netko vozio drva ili ’rašće. „Ma i kod mene je bio“, brže rekoh, „isto me pitao“. „Ja nisam nikoga vidio, a da sam ja vidio, vidjeli bi i vas dvojica. Je li dolazio i do tebe“, obrati se Zvonko Živku prije mene. „K meni nije dolazio“, reče Živko. Ja sam pun zadovoljstva jer samo ja znam šta treba da se dogodi. Već smo ušli u put uz livadu Krtašicu kad Živko zapita gdje ćemo danas napasati. „Dobro bi bilo da idemo odma’ preko linije, pa prema Širokoj bari. Tamo nismo bili već dugo“, rekoh ja. „Pa ’ajmo, al’ onda se dugo nećemo vraćati kući“, odvrati Živko. „Ma ’ajmo. Danas je sigurno. U Barni će danas biti domobrani i ustaše, idu po partizansko žito. Ide mnogo kola – odozgo su morali ići Nićo, Vorel i dvoja kola Ringlovih“, kažem. „Ma, još moja mama veli jutros: ’Kud odoše ove foringe sa dugačkim lotrama’“, veli Živko. „E, tako im je naređeno – dugačke lotre da više žita stane. Ja ih nisam vidio“, rekoh, a tako se izjasni i Zvonko. Čim smo prešli liniju, krave sjuriše u Injacu, pređoše kanal i počeše da pasu prema visu koji dijeli ove dvije bare. Uglavnom pasu po putu, ne skreću van njega i uskoro pređoše na porebru prema Širokoj bari. Nas trojica tu zastanemo, malo hodamo po putu. Živko po starom običaju pucketa bičom i pita Zvonka zašto po žito nisu išli i njihovi konji i kola. „Nije dala mati nikome konje, a Mijo je doli u domobranima“, objašnjava on. Krenemo pomalo za kravama jer ih više ne vidimo. One znadu da dolje u kanalu i potoku ima vode. Možda odoše da se napiju. Ja sve čekam početak priredbe – pucnjavu – a ona nikako da počne. Ne vjerujem da Šukićima nije javljeno. Nije Vukelić dolazio onako kasno bez razloga. Netko mu je naredio – ili Bujićka ili Martin Smolčić. Vezu je morao prenijeti, pa makar da je noćas sam išao. Eto koliko je to vražija stvar – Zvonko i ja imamo isti podatak, ali iz dva različita izvora, sa dvije suprotne strane, a jadni Tlibo, kako smo Živka iz milja zvali, od Zvonka je saznao, za njega, samo žalosnu stranu. Nema pojma o čemu se radi s druge strane. Takav je red, razmišljam ja za sebe i nekako se osjećam nepravedan prema njemu. Kad odjednom razveze! Najpre kratki, a onda dugački rafal. Oglasiše se i puške, i to nekako na gusto, pa opet rafal. Uskoro se oglasi još nekoliko strojnica i dosta pušaka. Čuje se to kao neka velika borba. Nije blizu, ali ni predaleko. Predviđam da je oko križanja u Barni ili na Kreševinama. „Bježmo mi kući! Vrag zna što se događa i ’ko će još ovuda prolaziti“, oglasim se ja. „Najbolje je tako“, složi se Zvonko, a Živko već vraća i poteruje krave prema kući. „Mora da su ih napali partizani“, govori Zvonko, a svaka dlaka na licu mu se naježila. Nekako je brži i od mene i od Živka. Svi smo u polutrku, i stoka i mi. A pucnjava ne jenjava, traje jednako oštro i gusto. Već smo uzašli uz Injački brijeg kad se pucnjava razrijedila, jenjala. Čuje se još po koji pucanj. „Mora da su ih odbili“, junači se Zvonko. Slavko je kod njih rekao da ide mnogo i ustaša i domobrana jer će se svi voziti u kolima. Nastavljamo nekim ubrzanim tempom prema kući. Nije bilo nikakvog dogovora šta da činimo – nastaviti kući ili nastaviti pašu. Prođosmo tako i kroz Stalovicu. Poneko nas pripita gdje se to puca i šta smo vidjeli u šumi. Odgovara im Zvonko sa „ne znamo“, „nismo“... Zvonko se odvoji na Bastašića put, kad ugledasmo moju i njegovu mamu, idu zajedno pred nas. Ista briga ih natjerala da što prije vide jesmo li živi i čitavi jer, pucnjava je vrag, a teško je i odrediti u kojem dijelu šume se puca. Žure prema nama, svaka zagrli svoje dijete. Tu su radost i briga u obje majke jednaki – živi su sinovi. Ali, kada je konkretno o ovom događaju riječ, ima nešto drugo, mnogo različito u njima. Još od sinoć Luce je znala da banda ide u Barnu po žito, znala je i Evica – saznale su iz suprotnih izvora. Prva je sigurna u uspjeh bande i bila je zabrinuta kad je počelo da se puca. Druga se radovala neuspjehu bande pljačkaša, priželjkivala je da čuje pucnjavu, nadajući se da je veza sinoć uspostavljena. Kad je pucnjava počela, a bogme se i produžila, opet je svakoj, na njezin način, sve bilo jasno. Luci je bilo jasno – propade akcija, neće dovesti partizansko žito. Evica je znala – veza je uspjela, nema, bando, žita, bit će gadne frke među foringašima po onoj narodnoj: „Bjež’te pete, posrat ću vas“. Mame odoše sa Zvonkom jer to je ipak poprijeko, bliže, a ja odoh sa Živkom Singerovim sokakom. Jovanka je već otvorila velika dvorišna vrata i nosi u štalu dvije kante vode. Krave otrčaše za njom, žedne su. Ja zatvorim vrata i odmah skrenem u ganjak, pa u kuhinju. Nema još ni podne. Vidim, nema užine, ali miriši kajgana koju mama stavi preda me i doda mi dva lijepa paradajza. Pojeo sam to u slast, kad na vrata dođe teta Anka. „Onda, ’este se u šumi najeli straha“, pita ona već sa vrata. „Ma ’esmo, al’ to se pucalo daleko, neđe oko Kreševina ili na dnu Barne. Mi smo bili ’vamo kod bajte i prema Jasnovačkoj stazi“, kažem. „Ma, pucalo se na križanju kod kuće Joška Kolara i poviše nje, gore sa one porebre“, kaže ona. Sve nam je isprič’o Lojzo Ringlov. Stao je kod našeg mosta sa praznim trapom. Tu je bio i Jero, a priš’o je i Slavko, Lucin zet. Veli Lojzo da je izgubio vile. Naređeno je da svatko mora povesti vile, a on ponio nove, tek nasađene. Neđe su mu ispale iz kola. „Na križanju, kad smo jutros došli, bilo je ljudi bez kola, oni su pozvani da trpaju žito. Neki oficir domobranski je naredio da u svaka kola sjedne po jedan od njih. Onda je rek’o, ako bude koji falio, neka snopove trpa neki domobran. Bilo je puno kola, a u svakima po nekoliko domobrana i ustaša. Svi su pjevali, galamili, a poneki je i opalio u zrak“, kaže Lojzo. On je bio neđe u sredini dugačke kolone foringi i taman je došao do križanja. Ispred njega su bila jedno troja-četvora kola. Po jedna kola su skretala na križanju lijevo, druga desno. „Taman sam ocijenio“, priča Lojzo, „da ja moram skretati lijevo, a ono čujem strojnicu, cijeli rafal, a onda i puške. Domobrani iskaču iz kola i liježu u grabe sa obje strane puta. Pucaju u zrak. Kola ispred mene stala, ne mogu na križanje, a put je uzak da se okrenem. A metki fijuču, konji se uznemirili. Ove foringe ispred mene su se okrenule. Doš’o sam i ja do križanja, ali ne mogu se okrenuti. Neki jure natrag, i sa lijeve i sa desne strane. U nekom trapu ima i po nekoliko snopova žita – nekima snopovi ispadaju na put. Tu čekam priliku da okrenem. Pucnjava traje, konji se propinju. Onda se dvoja kola nekako zakvačiše, odguraše se desno od križanja i ja u tom momentu uspijem okrenuti kola. Jurim i sustižem kola ispred sebe. Domobrani bježe grabama i mašu rukama da stanem da ih povezem. Popeše se njih trojica, a oni drugi u kola iza mene. Neki ljudi su i iz desnog i lijevog dijela sela pobjegli kroz dvorišta na ovu stranu puta prema crkvi Sv. Antuna. Ali, za vraga, duboke su grabe pa ne mogu izaći na put! Neki isprežu konje, ostavljaju kola i pretjeruju konje preko graba pa bježe. Kad sam doš’o do dubokog puta u Kreševinama, nisam više vidio šta se događa. Ali još se pucalo jako, vraški jako, a metki stalno fijuču. Valjda su ih domobrani i ustaše kasnije odbili, proterali“. „Ma da, sigurno jesu, jer da nisu, partizani bi išli za vama i uzeli vam konje“, umiješao se ustaša Slavko.

Eto, tako se završila velika akcija koja je Srbe Barnjane trebala ostaviti bez njihovog truda i muke, bez kruha. Nas troje pažljivo smo slušali ovu priču, jedva sakrivši radost i zadovoljstvo koji su nas prožimali. Valjda da se ostane pod istim dojmovima saslušane priče, mama dodade: „Ma, joj, dobro je da ova djeca sa kravama nisu nastradala“. Onda i ja dodam: „A kad smo jutros išli na pašu, Zvonko veli: ’Ajmo u Široku baru. Danas smo sigurni – ustaše i domobrani idu sa puno foringi po žito u Veliku Barnu’. To je njemu rekao Slavko, pa smo tako i krenuli tamo. A ono, eto, kako ispade. Bogami smo dobro prajčili natrag“. Sad mama opet dopuni: „Ma, joj, kad je počelo pucati, doleti do plota Luca pa viče da idemo pred vas. Viče da su ustaše otišle u Barnu, pa se valjda biju sa partizanima. Tako smo mi potrčale pred vas“. Predvečer smo pustili krave da malo pasu u bašči, voćnjaku, pa smo Zvonko i ja izvršili analizu događaja, uključujući i Ringlovu priču. Zaključili smo da smo dobro prošli – partizane nismo ni vidjeli, a pucalo se daleko od nas. Dogovorili smo se da ujutro idemo samo do linije, a onda ćemo vidjeti kako dalje. Tada se raziđosmo. Ali, ne lezi vraže, opet u gornjem kraju nasta tarapana i to na njihovu štetu. Poslije dvije, tri noći, odigrala se gadna akcija, jako složena, kako se god okrene. Ni oni ni mi ne znamo kako da se poslije toga vladamo i kako da se prema tome odnosimo. Kao i uvijek kad se nešto dogodi, bilo nama po volji ili ne, mi smo u većem strahu. Ali, i mi to uviđamo, i za njih je vrag odnio šalu! Nezgode su za njih sve češće – prije Nogalo, Trandleri, pa onda akcija za žito, a sad ovo.