fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Zvona dobrotvora Save

Od imetka, sticanog u teškom metalskom poslu, Sava Lozanić, zvani Majka Srbija, odvajao je za bolesne i zdrave, za horske pevače („Abrašević”), za fudbalske igrače (BSK), za umetnike u besparici, za zanatlije iz komšiluka… Ali 6. aprila 1941. u bombardovanju Beograda od njegove livnica na Dorćolu gotovo ništa ne ostade…

Sava Lozanić sa porodicom i prijateljima (Foto lična arhiva)
Sava Lozanić sa porodicom i prijateljima
(Foto lična arhiva)

Zvona srpskih pravoslavnih crkava svojevrstan su pokazatelj srpske slobode kroz istoriju. Zabranjivana, ućutkivana, uništavana i pretapana, uvek su ponovo iskrsavala svedočeći o našoj veri i samosvojnosti. Austrougarska je tokom Prvog svetskog rata gotovo sva naša crkvena zvona pretopila u topovsku municiju, kojom nas je njena vojska gađala. Ipak…

Posle rata pojavio se zvonolivac Sava Lozanić, koji je crkvena zvona lio širom Kraljevine SHS. O njegovom životu i sudbini nedavno je snimljen dokumentarni film, u režiji Dragana Ćirjanića, a po scenariju Zorana Stefanovića, koji je za Božić premijerno prikazala Radio-televizija Srbija.

Savu Lozanića su zvali Majka Srbija. Beše to čovek meke duše, koji je od svog imetka, sticanog u teškom metalskom poslu, često, odvojio lepu paru za bolesne i zdrave, za horske pevače („Abrašević”), za fudbalske igrače (BSK), za umetnike u besparici, za zanatlije iz komšiluka… Ali dođe onaj 6. april 1941. i u nemačkom bombardovanju Beograda nastrada i njegova ugledna livnica „Merkur” na Dorćolu. Od te Lozanićeve „industrije”, koju je tri decenije marljivo podizao i unapređivao, skoro ništa ne ostade. Samo pisma i zahvalnice koje su mu stizale iz pravoslavnih crkava, ali i od građana i… priče koje polako blede o dobrotvoru poznatom po zvonima na dobrom glasu. I još ponečem – od metala stvorenom.

U pomenutom ratu stradala je i crkva u Jasenovcu, ali ostalo je pismo-uverenje te crkvene opštine u kome Savu Lozanića obaveštavaju da su „dobili zvona i da su njihovim zvukom veoma zadovoljni”. To pismo, i druga slična, danas čuva najmlađa Lozanićeva unuka Milica Hakman. Debeo je to svežanj jer pošta je stizala iz mnogih gradova i sela u kojima zvone zvona iz livnice „Merkur”. Dug je taj spisak mesta i crkava, a bio bi i duži kada bi se danas svemu tome moglo ući u trag. Tako se misli i da većina manastira na Kosmetu imaju zvona iz ove livnice.

Sava Lozanić je rođen 1882. u Melencima, u Banatu, kao jedinac oca Draga i majke Marije. Roditelji su mu rano umrli, a on je kao mladić krenuo novom životnom stazom koja ga je vodila u Beograd. Tu se zaposlio u „Fabrici železnog nameštaja – braća Gođevac”. Momak vredan i sposoban lako stiče naklonost vlasnika fabrike. Ubrzo upoznaje Jelenu Rajković, s kojom će se venčati 1906. i u tom braku rodiće se četiri kćeri: Cveta, Radmila, Ružica i Milica. Sa mirazom supruge i kreditom kod Srpsko-američke banke, ovaj mladi preduzimljivi čovek kupuje staru livnicu u Ulici Senjanin Ive i naziva je „Livnica i emajlirnica Merkur”. Sa njom je i započela njegova profesionalna i poslovna afirmacija.

O dobrim delima zvonolivca Save Lozanića, osim Milice Hakman, njegove unuke, u filmu govore i dr Predrag Peđa Ristić, arhitekta-protomajstor, Sanja Jančić, kompozitor, i dr Aleksandar Raković, istoričar

Sve to prekinuće istorijska 1914. kada će, deleći sudbinu srpske vojske, i Lozanić poći u rat. Za to vreme, njegova supruga Jelena je sa ćerkama živela u Kragujevcu, šila kape za vojnike, a prethodno je mašine iz livnice pedantno uvila u platna i zakopala u zemlju. Kada se njen Sava 1918. vratio iz rata, mogao je odmah da počne sa radom.

I dok sa unukom Milicom, koja je jedan od sagovornika u filmu Dragana Ćirjanića, prelistavamo porodične papire i uspomene, vidimo i zahvalnicu SPC opštine u Kovinu, koja je od livnice 1923. naručila tri zvona, od 468, 207 i 108 kilograma, i tu pišu da su „zadovoljni kako izradom i zvukom tako i harmonijom sa starim zvonom njihove crkve”. Pred očima nam je i tekst iz lista „Pravda” u kome se kaže da su zvona za novu crkvu u selu Zvezdan, kod Zaječara, izlivena u zvonolivnici „Merkur”, te da su „odlično harmonična, imaju mek i ujedno snažan zvuk”. I puno je još takvih pisama – i komplimenata.

Priložen nam je još jedan novinski „susret” koji se u porodici posebno pamti. Na istoj stranici u „Pravdi”, oktobra 1937, vidimo ime Lozanićevo, u tekstu o dobrotvorima štićenika Doma slepih u Zemunu, dok je u obližnjoj kratkoj vesti, koja najavljuje veliku reprezentativnu izložbu u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić”, i ime slikara Koste Hakmana. „Susedi” na novinskim stupcima, koji se tada nisu ni poznavali, postaće jednog dana porodica. Poznati slikar oženiće se za Radmilu Lozanić, a njihova kćer jedinica naša je sagovornica.

Od Milice Hakman, inače istoričara umetnosti, čujemo da je bila mala kada joj je deda umro. Pamti ga kao visokog, krupnog čoveka, koji se sa njom, svojim najmlađim, devetim unučetom, uvek igrao i šalio i obećavao da će da joj kupi ponija. Ne zna da li je ozbiljno mislio, ali priseća se da su te 1952. bili u Sloveniji, da je dedi pozlilo, da su svi oko nje bili uznemireni i – da ga posle toga više nikad nije videla.

I vratimo se još malo „Merkuru”.  Kada se završio Drugi svetski rat, industrijalca Lozanića zamalo da osude kao ratnog dobitnika, premda su mu bombe 1941. porušile livnicu. Zanimljivo je da su ga od takve nepravedne presude na sudu spasili njegovi radnici. Međutim, od Zakona o nacionalizaciji preduzeća nisu mogli.

Ali, gvozdene tragove „Merkura” vreme lako ne briše.

Po istim takvim mi i danas u Beogradu često koračamo. I, naravno, u mnogim malim i velikim mestima sa naših crkava još se čuju ona „meka” deda Savina zvona.

Autor: Ljiljana Petrović

Izvor: POLITIKA

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: