Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Zločinac Stier

Datum objave: nedelja, mart 24, 2019
Veličina slova: A- A+
Masovna grobnica žrtava sela Kometnik i Dobrić, ubijenih 1942. u Voćinu
Masovna grobnica žrtava sela Kometnik i
Dobrić, ubijenih 1942. u Voćinu

Ustaški pukovnik Ivan Stier, djed Davora Ive Stiera, zapovijedao je jedinicama koje su počinile masovne zločine nad Srbima iz Slavonije. Pripadnici njegove bojne 1942. ubili su 229 mještana Dereze, od čega 75 djece, a oko još 300 otjerali u logore. Kao jedan od glavnih ustaških operativaca odgovoran je i za pljačku jevrejske imovine i hapšenje Srba iz Osijeka

Izjava predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, izrečena prilikom zvanične posjete Argentini, kojom je ignorisala činjenice o političkoj strukturi onih koji su nakon 1945. u toj zemlji ‘našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje’, opravdano je izazvala negativne reakcije. Nema sumnje da su fašisti, kao neprijatelji slobode, nakon 1945. u Argentini našli prostor u kojem su slobodno mogli svjedočiti svoju ideologiju i afirmirati političku tvorevinu u kojoj su četiri godine bili gospodari života i smrti.

Do 1955. Stier je aktivno sarađivao sa Pavelićem kao upravnik njegovog Ureda za veze i dopisivanje. Jugoslovenska služba bezbjednosti procjenjivala je da je u tom razdoblju ‘praktično vodio hop

Tokom istraživanja prošlosti dijela Slavonije u Drugom svjetskom ratu, koje će ove godine biti publicirano u formi naučne monografije, mnogo puta sam susretao imena dvojice poslijeratnih emigranata u Argentini koji su kao predstavnici ustaškog režima ostavili krvav trag u Slavoniji. Riječ je Ivanu Stieru, pukovniku Ustaške vojnice (UV), i Stjepanu Heferu, ustaškom velikom županu i ministru u ustaškoj vladi, koji su umrli u Argentini bez da su odgovarali za zločine za koje su bili odgovorni.

Ivan Stier
Ivan Stier

Ličnost Ivana Stiera u hrvatskoj javnosti apostrofirana je 2016. godine, kada je njegov unuk Davor Ivo Stier postao ministar vanjskih poslova. Tada su se u medijima pojavili odlomci iz opskurne knjige Stiera starijeg ‘Elementi i metode komunističke gerile’ (Madrid, 1964). O njegovom zemljaku Heferu hrvatska javnost nema nikakvu predstavu, iako je riječ o osobi koja je 1959. naslijedila Pavelića na čelu Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP).

Ivan Stier i Stjepan Hefer bili su zemljaci i poticali su iz istog miljea. Obojica su rođeni u Čepinu kod Osijeka kao potomci doseljenika iz njemačkih zemalja. Njihovi očevi bili su porodični kumovi, a dobri odnosi prenijeli su se i na njihove sinove. Obojica su prije rata živjeli u Osijeku, gdje je Hefer obavljao posao advokata, a Stier radio kao trgovac. Hefer je prije rata kao advokat zastupao Stiera na sudu zbog agresivnih istupa na nacionalnoj osnovi, a Stier je kao glavni organizator predratne ilegalne ustaške organizacije u Osijeku 1941. predložio Hefera za velikog župana Velike župe Baranja (administrativno područje slavonske Podravine, od Virovitice do Dalja, op.a.). U to vrijeme Stier je bio stožernik Ustaškog stožera u Osijeku, odnosno glavni ustaški operativac za istočnu i srednju Slavoniju. U tom svojstvu učestvovao je u organiziranju protjerivanja i pljačkanja srpskog stanovništva iz dobrovoljačkih naselja u Slavoniji, nacionalizaciji i pljački jevrejske imovine i hapšenju i progonu Srba s područja Osijeka. Ustaška pripremna bojna sa sjedištem u Osijeku, prva ustaška operativna jedinica u Slavoniji, tokom kampanje protjerivanja stanovnika dobrovoljačkih naselja počinila je masovna ubistva u nekoliko mjesta.

Jedan od preživjelih muškaraca nakon pokolja u Kometniku posvjedočio je kako im je Hefer poručio: ‘Pazite dobro, ako se još jednom desi i maca pod krevetom bit će zaklana’

U jesen 1941. Stier je postavljen za zapovjednika 13. bojne UV-a. Tako je od kraja juna do početka septembra 1942. učestvovao u borbama protiv partizana na području Pakraca i Daruvara. Ujedno, jula 1942. je ‘primio dužnost zapovjednika područja Lipik koje obuhvaća kotareve Pakrac, Daruvar i Novsku’, kako je Stier u jednom izvještaju napisao. U tom razdoblju počinjeni su najmasovniji zločini nad srpskim stanovništvom u kotarima Pakrac i Daruvar. Nije jednostavno utvrditi u kojoj su mjeri spomenuti zločini bili djelo 13. bojne, a u kojoj Ustaškog obrambenog zdruga iz Lipika (‘luburićevci’) i ustaške seoske milicije. U svakom slučaju, bojnik Stier je u tom razdoblju vršio ulogu zapovjednika cijelog područja, zbog čega uz MaksaLuburića snosi najveću komandnu odgovornost za ratne zločine na području Pakraca. Na osnovu jednog njegovog izvještaja znamo da su pripadnici 13. bojne zajedno s pripadnicima Ustaškog odbrambeng zdruga iz Lipika 4. avgusta 1942. ‘izselili cjelokupno pučanstvo sela Dereza’. Zapravo, toga dana su ustaše pod Stierovom višom komandom upali u Derezu, ubili 229 mještana (od čega 75 djece), a oko 300 mještana (od čega 133 djece) otjerali u logore, odakle se većina nije vratila. Prema jednom drugom izvoru, pripadnici 13. bojne su 10. avgusta iste godine pohvatali stanovništvo sela Japaga. Ustaše su u selu ubili 118 stanovnika, a 98 mještana otjerali u logore, pri čemu polovina interniranih nije preživjela rat.

Zbjeg na Papuku u vrijeme ustaško-njemačke ofenzive aprila 1944.
Zbjeg na Papuku u vrijeme ustaško-njemačke
ofenzive aprila 1944.

Krajem decembra 1942. Stier je postavljen za zapovjednika 15. bojne Ustaške vojnice. Uoči njegovog postavljanja na tu dužnost, pripadnici 15. bojne su 20. decembra 1942. masakrirali 43 srpska civila iz Popovca i Kometnika kod Voćina, među kojima 29 žena i djece. Nema dokaza da je bojnik Stier preduzeo bilo kakvu istragu u cilju kažnjavanja odgovornih za navedeni zločin. Sve do kraja septembra 1943. on je predvodio borbu ustaških snaga protiv partizana na širem području Papuka. Tokom dvije vojne operacije protiv partizana sprovedene 1943. pripadnici 15. bojne ubili su više desetina srpskih civila na području Voćina i Slatinskog Drenovca. Primjera radi, u nekoliko navrata su tokom aprila 1943. u Ćeralijama ubili 20 civila. ‘Stierova bojna’, kako izvori nazivaju 15. bojnu, u drugoj polovini jula 1943. ubila je 32 srpska stanovnika u selu Suha Mlaka. Krajem septembra 1943. Stier je postavljen za zapovjednika 2. stajaćeg djelatnog zdruga UV-a. Kao zapovjednik zdruga imao je komandu nad četiri bojne, uključujući i 15. bojnu čiji pripadnici se u izvorima nazivaju ‘stierovcima’ i nakon njegovog odlaska na višu dužnost. Stier nije bio naročito uspješan kao zapovjednik zdruga. Nijedan ustaški zdrug u borbama na tlu Hrvatske u prvoj polovini 1944. nije pretrpio tako velike gubitke kao što su bili gubici njegovog zdruga. Tokom proljeća 1944. pripadnici 15. bojne, kojima je Stier i dalje bio komandno nadređen, kao i pripadnici SS-policije, sastavljene od domaćih Nijemaca, ubili su preko 200 civila te opljačkali i u potpunosti spalili 18 sela na području kotara Podravska Slatina. Bilo je to najmasovnije pustošenje naseljenih mjesta u Slavoniji tokom rata u jednom navratu. U tom razdoblju ‘stierovci’ su u Lukavcu ubili 35 stanovnika, u Rijencima 31, u Macutama 26, u Ćeralijama 25, u Voćinu 16 itd. Stier je ranjen krajem aprila 1945. na Bilogori, pri povlačenju ustaških snaga prema Zagrebu.

Dva dana uoči oslobođenja Zagreba krenuo je prema Austriji došavši ‘do Bleiburga, te je noć prije predaje utekao iz obkoljenog logora’. Tokom ljeta 1945. uspio se prebaciti u Italiju, gdje je boravio u nekoliko logora za internaciju pripadnika OS NDH. On je u tim logorima preuzeo neformalnu ulogu zapovjednika bivših pripadnika OS NDH. Nakon bijega iz logora, tokom 1946. emigrirao je u Argentinu, gdje je živio pod imenom Ivan Franić. Do 1955. aktivno je sarađivao sa Pavelićem, kao pročelnik njegovog Ureda za veze i dopisivanje. Jugoslovenska služba bezbjednosti procjenjivala je da je Stier u tom razdoblju ‘praktično vodio HOP’. Međutim, on se uskoro priklonio Pavelićevoj opoziciji, da bi ‘kasnije bio glavni oslonac Maksa Luburića u cijeloj Južnoj Americi’. Jedan je od istaknutijih bivših ustaških oficira u emigraciji koji su osporavali oporuku Ante Pavelića u kojoj je za pokojnikovog nasljednika na čelu HOP-a proglašen Stjepan Hefer, Stierov zemljak i kum, nekadašnji prijatelj i saradnik. Stier je umro 1998. u Buenos Airesu.

Stjepan Hefer
Stjepan Hefer

Hefer je bio jedan od najagilnijih političkih aktivista HSS-a u međuratnom razdoblju u istočnoj Slavoniji i poslanik te stranke u skupštini Kraljevine Jugoslavije za kotar Valpovo. Budući da nema jasnih podataka o njegovoj bliskosti s ustaškom organizacijom u prethodnom razdoblju, nije jasno kako se 1941. politički opredijelio za pripadnost ustaškom pokretu. Za velikog župana Velike župe Baranja sa sjedištem u Osijeku postavljen je 3. juna 1941. Na toj dužnosti bio je do oktobra 1943., kada je postavljen na čelo Ministarstva seljačkog gospodarstva i prehrane. Uspio je emigrirati najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je umro 1973. Ante Pavelić ga je 1959. odredio za opunomoćenog političkog nasljednika. Nakon Pavelićeve smrti Hefer se do kraja života nalazio na čelu HOP-a. Takav izbor naišao je na neprihvatanje najekstremnije struje ustaške emigracije na čijem je čelu bio Luburić. Heferov izbor za čelnika HOP-a produbio je postojeći sukob između njega i Ivana Stiera. Nisu prihvatljive historiografske ocjene da je Heferov ratni angažman karakterističan po protivljenju ‘nasilnim metodama ustaša’, kako se može pročitati u jednoj njegovoj biografiji, s obzirom na to da ne postoje dokazi da se protivio masovnoj internaciji i istrebljenju romskog, jevrejskog i srpskog stanovništva koje je režim NDH sprovodio na području Velike župe Baranja. Hefer je odlično znao da ustaše na tom području vrše masovnu internaciju romskog, jevrejskog i srpskog stanovništva i da na terenu vrše neselektivne masovne zločine nad srpskim civilima.

Tokom 13. i 14. januara 1942. u Kometniku i Voćinu ustaše su ubili oko 220 srpskih civila. Bio je to najmasovniji zločin koji su ustaše počinili u Slavoniji dotad. Taj zločin je predstavljao jasnu poruku srpskom stanovništvu da će svaka podrška partizanima biti surovo kažnjena. Najznačajniju ulogu u ubijanju mještana Kometnika imali su ustaše pristigli iz Osijeka. Bila je to još jedna potvrda da je Osijek bio jezgro najekstremnije ustaške grupacije u Slavoniji. Na osnovu ustaških izvora znamo da je najveću političku odgovornost za taj zločin imao veliki župan Stjepan Hefer i da je najveću komandnu odgovornost za zločin imao ustaški stožernik Velike župe Baranja Ćiril Kralj, blizak Heferov saradnik koji je bio prisutan na terenu prilikom izvođenja zločina. Budući da je 17. januara 1942. boravio u Voćinu i vidio masovnu grobnicu u kojoj su pokopane žrtve, Hefer je znao što se u tom mjestu dogodilo tri dana ranije. Nikola Zubić, jedan od malobrojnih muških stanovnika Kometnika koji su pošteđeni smrti, bio je jedan od onih koji su zakopavali žrtve. Poslije rata je svjedočio da se Hefer obratio nesrećnicima koji su učestvovali u pokapanju svojih rođaka i susjeda: ‘Dobili ste dobar primjer! Pazite dobro, ako se još jednom desi i maca pod krevetom bit će zaklana!’

Župan Hefer i stožernik Kralj bili su najviši predstavnici političke i vojne strukture odgovorne za hapšenja i internaciju romskog i jevrejskog stanovništva na području Velike župe Baranja juna 1942. Riječ je o hiljadama Roma i Jevreja koji su do posljednjeg bili podvrgnuti hapšenju, internaciji i likvidaciji u logorima. Direktive za hapšenja i internaciju ustaškim političkim i vojnim vlastima u velikim župama dostavljala je Ustaška nadzorna služba. Potom su predstavnici najviše političke i vojne vlasti u velikim župama proslijedili naređenje o hvatanju i internaciji predstavnicima lokalne vlasti. O tome je stožernik Kralj svjedočio u istrazi 1947: ‘Direktive o progonu Srba, Jevreja i Cigana je uglavnom dobivao veliki župan Hefer, koji je izdao naređenje svim kotarskim i okružnim upravnim vlastima o progonu.’ Ustaški izvori potvrđuju da je internacija vršena ‘shodno primljenim usmenim uputama od g. Velikog Župana Dra Hefera i stožernika g. Kralja’. Od nekoliko hiljada Roma koji su živjeli na području Velike župe, rat je preživjelo svega nekoliko desetina. Ostali su ubijeni u Jasenovcu. Od nekoliko hiljada Jevreja koji su živjeli na istom području, rat je preživjelo nekoliko stotina. Ostali su ubijeni pretežno u Aušvicu.

Autor: Milan Radanović

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Vezane vijesti:

Ko kroz Jasenovac nije prošao, taj se ne zna Bogu molit`!

Kako je NDH proterala 104.000 Srba

Krvavi januar u Slavoniji i u Drakseniću

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top