fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Život za otadžbinu: Besmrtni bataljon

Kosmet je Srbija, ni prvi ni poslednji put pod okupacijom, ali ni prvi ni poslednji put neće biti da će se vratiti matici Srbiji i da će se srpska trobojka zavijoriti na Košarama. Košare su naše svetilište. Možda nećemo mi, ali će se naša deca ili unuci tamo vratiti slavno i imaju zbog čega. Ovo su reči novinara Mihaila Medenice sa predstavljanja knjige „Zov karaule“ autora Nenada Milkića, nedavno održane u prepunoj čitaonici Biblioteke Vukovog zavičaja u Loznici.

Mihailo Medenica Foto: Đ. Janković
Mihailo Medenica Foto: Đ. Janković

Milkić je posle predstavljanja ove knjige širom Srbije, Republike Srpske i Crne Gore konačno došao da o junacima jedne od najvećih bitaka rata 1999. govori i u svom rodnom gradu. O herojskoj borbi vojnika tadašnje Vojske Jugoslavije u rejonu karaule Košare, na granici sa Albanijom na Prokletijama u proleće 1999, srpska javnost nije maltene do juče mnogo znala, a trebalo je.

„Ko će nas zameniti?“

Pripadnici 53. graničnog bataljona, 125. i 594. motorizovane brigade, 63. padobranske, 72. specijalne brigade ostali su na svojim položajima do potpisivanja Kumanovskog sporazuma. Poslednji su se povukli 14. juna, u međuvremenu ne odstupivši ni korak, a kada je stiglo naređenje da odstupe pitali su: „Ko će nas zameniti?“

Mladići, uglavnom osamnaestogodišnjaci i devetnaestogodišnjaci na redovnom služenju vojnog roka, koji nisu ustuknuli protiv višestruko jače sile, već su hrabro branili svoju zemlju, bili su uglavnom zaboravljeni. Oni koji su preživeli taj pakao skrajnuti su, a oni koji su tamo ostavili živote do ove godine nisu imali ni ulicu u državi za koju su krvarili.

Milkić je jedan od malobrojnih koji se poslednjih godina bori da zaborav ne pobedi heroje sa Košara i o njima je do sada napisao knjige „Poslednja straža“ pre tri i „Zov karaule“ prošle godine iz trilogije „Mi smo branili Košare“. Kada je upoznao Lozanku Radoičić, majku vojnika Vladimira koji je u septembru 1998. poginuo u rejonu karaule Košare, shvatio je da se tu dogodila prava epopeja o kojoj se vrlo malo zna. Počeo je da istražuje, razgovara sa učesnicima bitke i piše o Košarama.

– U trenutku napada kilometrima iza linije na Košarama bilo je sve prazno i da su probili odbranu ko zna gde bi i da li bi teroristi bili zaustavljeni. Tog 9. aprila, na Veliki petak, manje od sto tih vojnika, većinom od 18-19 godina, pripadnika 53. graničnog bataljona Vojske Jugoslavije, dočekalo je napad 2.500 terorista takozvane OVK koji su svom silinom udarili iz pravca Albanije. Karaula je bila na takvoj poziciji da nije mogla biti odbranjena, pa su se vojnici povukli na prvu liniju odbrane koju su zadržali do kraja rata. U prva tri dana napada branili su i odbranili liniju fronta dugačku deset kilometara, a sve do kraja borbi nisu odstupili ni pedalj. Ovo, inače, nisu promocije nego večeri sećanja jer je svaka posvećena borcima koji se sa Košara nisu vratili – rekao je Milkić i podsetio na imena nekih od junaka koji su životima branili svoju zemlju.

Herojska borba: Mladi vojnici su životom branili granicu Foto: Đ. Janković
Herojska borba: Mladi vojnici su životom branili granicu Foto: Đ. Janković

Čovek koji je branio otadžbinu na Košarama je Miroslav Maljah Pezos:

– Govorimo o onome što je do pre godinu dana bilo tabu. Zašto je tako bilo? Ne znam. Treba li da se stidimo Košara? Ne treba i nećemo. Sve dok je ljudi kao što su Nenad, Mihailo i Sindi, kćerka čoveka koji je mislio na svoje vojnike, a ne na sebe, a takvih je bilo mnogo, trudićemo se da istinu o Košarama što više ljudi čuje.

Strela u srce Srbije

Na kraju veoma emotivne večeri Milkić je zamolio zemljake da govore i čuvaju sećanje na junake Košara, da svakog 9. aprila zapale sveću i pomole se za one „koji su dali život za vas, vaše kuće i moju kuću“. Velike borbe i žrtve podneli su i branioci karaula Morine, Gorožup, Paštrik, ali je na Košare udario vrh strele koja je trebalo da prodre u srce Srbije. Nije jer su tek punoletni momci rešili da brane svoju zemlju i zadužili je za sva vremena. Na njoj je da im to vrati, makar i posle 18 godina zaborava.

Medenica, jedini Srbin koji je posle 1999. bio na Košarama i odao počast palim herojima iako su se Albanci zakleli da srpska noga tamo više neće kročiti, podsetio je da je zaborav u „srpskoj tradiciji“ kao i da „ništa iz svoje slavne istorije nismo naučili i zbog toga nam se stalno ponavlja i svaki put platimo sve skuplju cenu“.

– Pesnik Slobodan Nenadić kaže da su ti heroji na Košarama branili Srbiju, a sada su prinuđeni da Košare brane u Srbiji. To su naša tuga, naš usud i naša sramota. To ne smemo dozvoliti i zato širom Srbije, Crne Gore i Republike Srpske govorimo o Košarama da nam se ne bi ponovile. Albanci su se zakleli da nikada više neće srpska noga kročiti tamo, ali ne mogu da se zaklinju u nešto što nije njihovo i nikada neće biti – rekao je on i zamolio sve da šire istinu o Košarama.

Nenad Milkić, autor knjige "Zov karaule" Foto: Đ. Janković
Nenad Milkić, autor knjige „Zov karaule“ Foto: Đ. Janković

Kako vreme prolazi, stvari počinju da se menjaju nabolje, a junaci o kojima je pisao konačno su zašli iz senke, kaže Milkić i dodaje da je najmanje promocija bilo u bibliotekama i centrima za kulturu već se o knjizi govorilo i u manastirima, kriptama hramova, domovima vojski.

– Moje knjige su posveće poginulima i najveći moj strah bio je kako će to doživeti njihove porodice. Mislim da nema kuće ni groba vojnika koji je poginuo na Košarama koje nisam obišao i svuda su me njihove porodice dočekale prijateljski, zbog čega sam vrlo srećam – ističe on, a dogodine na godišnjicu napada na Košare trebalo bi da objavi „Besmrtni bataljon“, završnu knjigu trilogije.

Đ. Janković
Đ. Janković

Mladost ostala na Prokletijama

Lozničanima se obratila i Sindi Ivanković, kćerka kapetana prve klase Krunoslava koji je ranjen pokušavajući da spase Branislava Negića iz Banje Koviljače, vojnika čije telo do danas nije nađeno. Krunoslav je, uprkos teškoj rani, odbio da se povuče dok svi njegovi vojnici ne budu izvučeni, pa je zauvek ostao na Košarama. Ona je rekla da su na Prokletijama ostali „lepota i srca junačka, mladost koja nas je naučila najvažniju lekciju – šta znači biti čovek“.
– Sećanje na heroje sa Košara živeće samo ako ih čuvamo kroz ovakve susrete, ako o njima pričamo i smeštamo ih u knjige koje ih štite od zaborava. Nenadova knjiga i ovi susreti su najlepši, ali i jedini spomenik herojima sa Košara, onima koji su dali živote i onima koji su preživeli taj pakao – rekla je ona.

Autor: Đ. Janković

Izvor: Vesti online

Vezane vijesti:

„Zov karaule“: Vojnike sa Košara nije porazio rat, njih je …

(KURIR TV) S JUNACIMA S KOŠARA OČI U OČI: Albanci su …

Sjećanje na podvig boraca poginulih na Košarama ne smije …

Banja Luka, 27. septembar 2017.godine | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: