Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Zenge su svuda

Datum objave: petak, jun 4, 2010
Veličina slova: A- A+

Osvanuo je lijep, sunčan dan, već od jutra topao. Otišao sam da kupim dogovorene sitnice. Na sreću, odlučio sam da novine (Politiku) ne kupujem. Kad vrag ne spava, onda se svakakve stvari događaju. Idem ja preko u hotel. Kao da me vrag zove, a nije mi jasno zašto! Idem prema šanku, naručio sam đus. Tu je konobar onaj Srbin kome prezime ne znam. Na ekranu Tuđman nešto nuždi, a u onom salonskom dijelu po stolicama i stolovima rastrvile se zenge. Po podu opasači, municija, automatske puške… Spavaju. Bez ikakve potrebe i koristi, pitam konobara koliko ih ima. On lijepo odgovori: „Negdje oko pedeset“. Ovoliko ih ima još i gore u sobama. Jedan se vraća, dolje iz toaleta i prođe mimo mene. Pozdravim konobara, izađem van i navratim u mesnicu kod Dušana. Klima glavom kad sam mu rekao da sam bio u hotelu. „Ja ne idem nikuda iz mesnice. Ne idem ni na piće. Sa posla pravo kući. Nisu oni, čika Milane, badava došli. Samo je pitanje ’oće li navaliti ovdje na nas ili najprije na one u Peratovici. Neće dugo mirovati“, reče. Kažem mu da idem u Kusonje. Žurim kući.

Milena je već izvezla svoja kola iz garaže i uvezla moja. Ona ide svojim kolima, tako je nekako anonimnije. Pred hotelom vidimo nekoliko uniformiranih ljudi i gotovo isto toliko civila. Na križanju u Velikim Zdencima grupa zengovaca. Dvojica uperiše puške, a jedan daje znak da stanemo kraj spomenika. „Reci im da idemo u Daruvar, ne dalje“, rekoh Mileni u zadnji čas. Pozdraviše sa „dobar dan“ i pitaju kuda idemo. „U Daruvar“, rekosmo. Pregledaše vozačke dokumente, mene ništa ne pitaju i mi nastavimo nesmetanu vožnju do Bose. Prihvata da se ne zadržavamo, idemo odmah. Parastos obično počinje u jedanaest sati. Uvjeti za vožnju su dobri, na cesti samo po koje vozilo, češće bicikl.

U dvorištu i kući čika Pere Sudara, Bosinog oca, još su svi njegovi gosti na okupu. Tu je i druga kći čika Pere, od druge žene. Ona živi u Banjaluci. Vidim nekoliko poznatih ljudi. Ne znam svima imena. Ispozdravljasmo se, nude da sjednemo, ali se svi ipak složismo da krenemo prema crkvi. Idemo uskim putem, ulicom koja je puna naroda. Svi idu u istom pravcu. Cintor je već pun, a puno svijeta stoji sa naše suprotne strane na cesti, pa mi idemo sve do njih da ovi iza nas budu bliže. Na brini između crkve i živice uz put, vidi se i nekakva bina, ograđena daskama. Stali smo upravo kraj jednog od zabetoniranih bunara u kojima su srpske žrtve iz pokolja 1942. godine. Pred tribinom je sveštenik i nekoliko ljudi. On pokušava da se popne na binu, pomaže mu i nekakav žućo, ali bez uspjeha. Onda krenuše uz brinu prema crkvi, pa se nekako svi uzvlendraše. Netko najavi da će govoriti predsjednik SDS-a Zapadne Slavonije Veljko Džakula, pa se između njih izdvoji onaj žućo. Pokušavao je biti sugestivan, mahao je rukama i povremeno povisivao ton, a rezultat je bio kao maloprije kod vlendranja na binu. To su mi bili prvi dojmovi o srpskom političaru koji, kako ga ranije a i danas ispredstavljaše, stoji na čelu i vodi sveukupni pokušaj otpora Srba u Zapadnoj Slavoniji. Po onoj narodnoj – prvi štenci se u vodu bacaju, pa to mogu i ja učiniti. Međutim, moram reći, bolje štenadi iz toga brloga nije ni kasnije bilo! Završio se parastos, obišli smo i druge bunare i, pod žalosnim dojmovima naše krvave prošlosti, uputili se prema kući našeg domaćina.

Među svijetom ima i uniformiranih, u sivomaslinastoj boji. U susret nam ide Milan u uniformi sa potpukovničkim oznakama. Izgrlimo se. On krene sa nama. Pokušavam da ga izdvojim, da slobodno razgovaramo. Nije zadovoljan redom i disciplinom na srpskoj strani. Svi sve znaju, svi su u pravu. Samozvani vođe, komandiri i rukovodioci smatraju oficire nepotrebnima, neznalicama, nedovoljno hrabrima… Sve vodi na zaključak i bojazan da Hrvati prave vojsku, a mi razgrađujemo ovo što imamo. Govorim mu o Grubišnom i dolasku zengi, pitam šta da radim. „Bolje je da se makneš nekud na sigurno – ili među nas ili van Hrvatske. Ne vjerujem da se ovo može završiti mirom. Oni napadaju i JNA, a oni se čak i ne brane, kamoli da zavode red. Peta armija je blokirana, stavili joj Slovenca za komandanta, a Sedma, Banjalučki korpus, drži se svoje zone odgovornosti, a ni tamo ništa korisno ne čini“, govori on.

Tako stigosmo u dvorište gdje su već stolovi postavljeni. Polovina je već zauzeta. Peremo ruke kod bunara i sjedamo za stol. Trpeza svečarska i obilna. Čika Pero nam kratko nazdravi – da bude zdravlja i mira, da se zlo ne ponovi. Uglavnom se vode priče o aktualnim događanjima i pričanjima, kako ih tko i gdje doživljava. Jedan od poznanika reče da je jučer u Pakracu proglašena SAO Zapadna Slavonija kao dio Republike Srpske Krajine. Netko reče da je to dobro, jer se osniva vlast. Društvo se pomalo razilazi, a neki ostadosmo sjediti.

Malo više pažnje posvetio sam Milici, Bosinoj sestri. Kod njih u Bosni isto kuha, ali nema ovoliko straha kao ovdje. Banjaluka je u srpskoj sredini, a u gradu je isto većina Srba. Ona dosta čita i općenito prati događaje i u Hrvatskoj. Rekla mi je neke podatke i uputila na njihove izvore. Bosa predloži da opet malo odemo do crkve, da prošetamo. Milan se pozdravlja sa tastom, na komad će sa nama pa mora nazad na Vučjak. Bosa ga zamoli da navrati i sutra, a ona će nas dvoje nagovoriti da spavamo u Daruvaru pa ćemo, planira, opet biti ovdje zajedno. „Tako i napravite. Bolje ostani ovdje koji dan. Ne žuri se tamo“, reče on umjesto pozdrava. Žene su još ponešto uradile u kuhinji i nas troje krenemo za Daruvar. Opet na vijestima svašta i ništa dobro – četnici, četnički teroristi, srbočetnici, balvan-revolucija, prolijevaju hrvatsku krv, srpski snajperisti pucaju i po hrvatskim civilima, a na cestama vrše razbojništva nad Hrvatima…

Uznemiravajuće vijesti dobiva Bosa od zeta i kćeri sa Korduna. Milan se interesira telefonom da li smo sretno stigli i ima li šta novog. Bosa mu prenosi vijesti o Kordunu. Poručuje da ima novosti za mene i da se sutra svakako moramo vidjeti. Milena rezonira da je ipak sigurnije u Zagrebu nego u ovim manjim mjestima. „Samo u slučaju ako sam spreman skakati sa desetog kata ili poginuti na pragu svoga stana. Pa znaš li da su i 1971. imali spiskove i naoružane teroriste prerušene u poštare? Pokušajmo te loše i dobre strane za pojedina mjesta u Hrvatskoj ostaviti za sutra. Milan sigurno ima širi uvid u opću situaciju i o pojedinim lokacijama. Sigurno se sada i više interesirao“, rekoh.

Sjedili smo dugo. Poslije lagane večere, pili smo dobro domaće vino. Podignem u jednom momentu glas i obznanim da je u svim tim događanjima najvrednije to što imam dobrog šofera i da si mogu dozvoliti koju čašicu više. To je bio jedini, ali ipak samo poluprećutno popraćen, humor večeri. Dogovorili smo da rano ne ustajemo. Izgleda da u nekim prilikama i dvije žene mogu napraviti doručak, bolje nego samo jedna. Nazdravio sam im uz drugu rakijicu. Milan je došao u Kusonje negdje oko jedan poslije podne. Bosa je usula rezance u juhu, svega ostalog za ručak je bilo u izobilju od jučer. Milica je otputovala za Banjaluku i maloprije se javila da je sretno stigla. Za ručkom su bila još dva rođaka porodice Sudar. „Da ne budeš znatiželjan, odmah ću ti reći vijesti“, kaže Milan.

 

< Njima je sve dozvoljeno                                         Sadržaj                                     Srbi Bilogore kontroliraju ceste >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top