Željko Svitlica: 300

Datum objave: sreda, maj 31, 2017
Objavljeno u Kordun, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Jedan od najpoznatijih spomenika NOB-a nalazi se na Petrovoj gori u Kordunu.

Spomenik na Kordunu
Spomenik na Kordunu

Djelo je poznatog vajara Vojina Bakića, a u posljednjem ratu doživio je sudbinu mnogih građevina i spomen obilježja iste vrste – uništila ga je vojska Hrvatske.

Spomenik na vrhu Petrovcu je podignut u čast ustanka naroda Banije i Korduna i jednog događaja koji bi zaslužio naslov holivudskog spektaktla, ali kako su se kod nas antičke i epske bitke događale “svako malo“, zatrpan je u šumama Petrove gore i zaboravljen kao i mnogi slični.

Stezanje obruča naoružanih ustaša i domobrana oko narodnog zbjega na Petrovoj gori prouzrokovalo je jedan očajnički pokušaj – jedan skok u ambis, jedno “neka bude što biti ne može“, jedan harakiri – pokušaj proboja oko 300 srpskih seljaka naoružanih samo roguljama i vilama kroz obruč istrebljivača. Oni su izginuli, ali je obruč probijen nešto kasnije.

Trista seljaka, koji su živjeći u miru, ranije možda imali međusobne nesuglasice oko zemlje, oko međe, oko seoskog puta, koji su zavidili jedan drugom na blagu, golim rukama su krenuli da probiju obruč ničeg drugog do smrti i uništenja.

Taj događaj je samo jedan od onih koji opisiju pravi karakter antifašističke borbe kod nas – ona je rođena i održala se iz želje da se sačuva goli, ubogi život.

Da bi se taj život sačuvao narod je gonjen često bježao u planine, još dalje od svojih sela, takođe razbacanih po bregovima u rasporedu koji je uvijek više određivala muka i bježanje, nego plan.

Duboko u HH vijeku, majke su djecu previjale po pećinama krijući se od avionskih bombi tehnološki nadmoćnog i agresivnog neprijatelja

Zato, ima nečega u našim gorama. Imena Kozara i Petrova gora, više su određene izgibijama nego svojim prirodnim ljepotama. Kada se umirite i duboko zagledate u naše šume ili planine, javlja se osjećaj da iz njih – osim prirode, osim biologije i ljepote – čili istorija.

Dok majski vjetar prevrće lišće na srebrenu stranu u čovjeku se javlja nekakav titraj, slutnja na bitke iz prošlih vremena i strepnja istovremeno.

Dok slušaš odjek ptičijeg pjeva kroz šumarke, kao da ti krv jurne kroz vene utrnule ruke. Stojiš na vrhu brda i čuješ hučanje brze rijeke dole u klancu, a kao da si već nekada bio tu kraj iste bukve.

Predrag Velinović, profesor režije na beogradskom FDU i banjalučkoj Akademiji umjetnosti, režiser filma „Motel Nana“ rekao je jednom da ovde postoji stalni osjećaj sjete i određene nepromjenljivosti i tjeskobe, i da je „toliko prisutan da će čovjek, čim stavi kameru, i dugo snima kadar, nesumnjivo to prenijeti na platno“.

Nikad mi „sa ovih prostora“ nećemo moći pobjeći niti se diviti ovoj ljepoti bez pomisli na svu krv koja je prolivena i svo zlo koje je vidjela, niti će ovo postati mirno odmaralište i banja za dušu i tijelo. Svi koji se mole treba da se mole da krvi više ne bude i svi koji rade treba da rade na istom zadatku.

Možda, jednom kada ne bude ljudi na na ovoj vjetrometini, kada neka stihija zatre sve od mora do rijeka i kada utihnu šume, a blijedi i izbezumljeni duhovi pobjegnu, potoci će samljeti kosti, a jame se napuniti vodom i zaboraviće zemlja da je ikad upila krv ili prijeku riječ – voda će biti voda, kamen kamen, drvo drvo, a sa neba će sa kišom popadati kletve.

Izvor: Frontal

Vezane vijesti:

Milan Pantović: ZAPIS SA KORDUNA, LjUTA LIČKA ZIMA

“Oluja” je dovršila ono što je davno započeto

Poziv na narodni zbor na Petrovoj gori 12.05.2012.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top