Zbirni logor Ovčara – Knjiga Jadovno 1.

Tokom juna i početkom jula, u Gospić su, željeznicom i kamionima, stizali brojni transporti sa zatočenicima. Prostor kaznionice Okružnog suda nije mogao da ih sve prihvati, iako su žrtve svakodnevno otpremane u Jadovno i Slanu. Zbog toga su ustaše osnovali još jedan zbirni logor, udaljen samo tri i po kilometra istočno od kaznionice, na lijevoj obali rijeke Novčice, 250 do 300 metara daleko od nje.

U sistem koncentracionog logora Gospić, radi još masovnijeg dopremanja i istrebljenja srpskog i jevrejskog naroda, uključene su staje vrijednog Srbina, trgovca Matije Maksimovića, koji je, pored štamparije, knjižare i čitaonice u gradu, uz rijeku Novčicu imao i tri velike staje, dimenzija 30h10 m, u kojima je držao ovce, krave i nekoliko pari konja, za vršenje usluga drugim trgovcima.

Njega i nekoliko članova njegove porodice ustaše su zvjerski ubili, oduzeli njegovu imovinu, a staje pretvorili u sabirni logor za Jevreje i Srbe, koga sami zatvorenici nazvaše „Ovčara“. Zapovjednik ovog logora je bio poručnik Dragutin Pudić Paraliza,[1]  a čuvale su ga, kao i kaznionicu, ustaše iz sastava 17, 22. i 23. ustaške polubojne, kojima je zapovijedao Juco Rukavina. Logor je osnovan početkom juna. Obuhvatao je površinu od 80 x 50 metara, opkoljenu bodljikavom žicom visokom 4 metra. Unutrašnji prostor je bio ograđen kamenim zidom visine 2 metra i u njemu su bile smještene Maksimovićeve staje. Zato se u pojedinim izjavama i dokumentima ovaj logor spominje i pod imenom „Maksimovićeve staje“. Unutar zidom ograđenog prostora nalazili su se silos, cisterna i betonirano đubrište, a izvan njega, na sjeverozapadnoj strani, jedna stambena zgrada u ruševnom stanju, a na južnoj još jedno betonirano đubrište. Sve ovo su ustaše koristile kao zbirni logor, u kojem su bili Jevreji, muškarci, žene i djeca, te Srpkinje i njihova djeca, i manji broj komunistkinja hrvatske nacionalnosti.[2]  Ovdje su dovođeni zatočenici iz raznih krajeva NDH. U Ovčari je dnevno boravilo 1.000-1.600 zatočenika, od kojih je jedan broj, pod strogom paskom ustaša, izvođen na poljske radove sakupljanje ljetine sa posjeda srpskih porodica iz okolice Gospića koje su bile pobijene ili izbjegle sa svojih ognjišta.

Za razliku od gospićke kaznionice, u kojoj su uglavnom bili Srbi, u Ovčari muškaraca Srba gotovo nije bilo. Glad, psihičko i fizičko iznurivanje, maltretiranje i zlostavljanje su u Ovčari bili svakodnevna pojava.

U ovom logoru su vršena samo pojedinačna ubistva, o čemu svjedoči i sačuvana fotografija jedne djevojčice, pronađena na njenom grobu u jednoj uvalici nedaleko od logora, pričvršćena na komad drveta zabijen u grob.

U Ovčaru su zatočenici sa željezničke stanice dovođeni kamionima ili pješice, a iz nje, kao i iz kaznionice, žrtve su upućivane na Velebit, većim dijelom u pravcu Baških Oštarija, gdje su usmrćivane u bezdanim jamama u pomoćnom logoru Stupačinovo, ili su otpremane na Pag, u logore Slana i Metajna. Ovi logori su postojali sve do 19. avgusta, kada su posljednji zatočenici pogubljeni ili transportovani u logore Jastrebarsko i Jasenovac.

[1]   Dragutin Pudić, trgovački pomoćnik iz Dervente, zapovjednik u ustaškom logoru Gospić, jedno vrijeme u logoru Jadovno, ubijao je Srbe i Jevreje nad Šaranovom jamom. Zapisnik Okružne komisije za ratne zločine od 8. juna 1945. godine. Proglašen ratnim zločincem odlukom Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača br. 1356 od 1945. godine.
[2]   Do mjesta logora Ovčara se dolazi iduči iz centra grada Budačkom ulicom, na čijem kraju se skrene poljskim putem udesno oko 200 metara. Sve zgrade, u ogradi i van nje, zapalili su ustaše 1943. Danas se na tom mjestu nalazi fazanerija SUP Gospić i vježbalište hrvatskih redarstvenika. Mučilište Srba, Jevreja i Hrvata ničim nije obilježeno. Tragovi zločina su s pažnjom uništeni i prostor nehumano nastanjen.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige