Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Voz užasa

Datum objave: utorak, novembar 13, 2018
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

Kuća Pere Vukića „Kuća sablasti“

Kuća Pere Vukića „Kuća sablasti“

Svuda ista slika: mrtvi već pri otvaranju vrata ispadaju iz vagona, a živi dižu suve, koščate blede ruke, zevaju, miču ustima, izbuljivši oči

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 19. novembra  2015. godine.

Osjetih da mi se otraga neko približuje. Pogledam Paju, on mi klima na tog i kao da veli: „Šuti, ne razgovaraj!” Okrenuh se i spazih Matkovića i Ljubu Miloša.

-Je li, doktore, šta bi trebalo najbrže, da se ovi ljudi brzo oporave, mislim, koja hrana, da se pridignu?

Spazih, kako je Pajo pritrčao bliže k nama, tobože da previja, a u stvari da intervenira, ako ja zastranim.

-Pa držim, da im sada treba dati slatku tekućinu.

-Na primjer?

-Na primjer razmutiti pekmez s vodom i dati im piti!

To sam rekao, jer sam znao da imaju pekmeza.

-E, bogami, to ćemo, doktore, odmah narediti, da se napravi!

Pajo mi je pričao kasnije, kako je Matković namigivao Milošu i odmahnuo rukom na mene, posprdno se smijući.

-Što mu nisi rekao, da ne znaš? Tako si ispao smiješan i sumnjiv, da želiš pomoći Kozarčanima, i ispao si glup.

Vidio sam da sam nasamaren, ali je bilo već kasno.

Dr Lendler me oprezno prstom zove, da dođem k njemu.

-Matković i Miloš su sad došli od tebe poslije onog razgovora, smijali su se, i čuo sam: „Nepopravljivi srbofilski lopov!” Što si, boga ti, lajao?

-Ja? Ništa, rekao sam, kad me je pitao: „Šta bi trebalo dati, da se ovi jadnici najbrže oporave?”, da bi se mogao pekmez razmutiti s vodom i dati im, i ništa više nisam rekao.

Do tog vremena nisam bio ni spazio stol sa stolicama, postavljen na otvorenom polju prema „vlaku užasa”. Pred stolom je stajala komisija: njemački oficir, s monoklom na oku i rukavicama u ruci, dr Valter, Matković, Miloš i kotarski predstojnik iz Novske, Vjekoslav Peraković, koga su ustaše kasnije objesili. Razgovarao je s ustaškim oficirima, čije je riječi prevodio Begović, zatočenik, desna ruka Luburića i Matkovića. Begović živi kao slobodnjak u selu Jasenovcu. Njemački je vojni liječnik pokazivao na mrtvace i na vlak i nešto zahtijevao. Vidjelo se po gestikulacijama i po držanju da se vodi nekakav spor između Nijemaca i ustaša o pitanju ovog vlaka užasa.

Spor se malo kao zaoštrio, i Matković je ljutito naredio, da se otvaraju i ostali vagoni. Otvoriše ih oko pedeset. Svuda ista užasna slika: mrtvi već pri otvaranju ispadaju iz vagona kroz vrata, a živi dižu suhe, koščate blijede ruke, zijevaju, nešto miču ustima, izbuljivši oči.

Njemački se doktor podbočio jednom rukom i gledao tu scenu kao trijumfator, kao Neron u areni, stalnim, ukočenim osmijehom ironije i prezira.

„Intelektualac?” „Liječnik?” Profesor Jirgens, koji 1914. pravi smrtonosne eksperimente nad ruskim zarobljenicima? Zapadnoevropska građanska civilizacija, koju su toliko obožavali?

Gledajući ta zapadnoevropska buržoazno – civilizatorska čudovišta, gušilo nas je od prezira i bijesa u grlu, a neka nam se gorčina razlila po ustima.

– Pfuj! – pljunuo sam od zgražanja.

Tada smo priskočili i pojili ih vodom iz kanta.

-Eh, bog ti dao, zatvorili nas kao stoku, morili nas žeđu, i eto pomriješe nam naši, aman, malo tko osta.

Ostavih ga i dadoh drugom vode.

-Odakle si?

-Eno tamo, preko Save, Gradine!

-Šta kažeš, iz Gradine?

-Eto, hvala bogu, da nas preuzmu „ovi”, aman opet, „naši su”, nitko osim Švabe ne bi to učinio. Eno, eno moje kuće. Eh, da mi se do kuće dokoturati! Eno je, brate, vidiš ona mala, na kraju sela preko puta ciglane.

Oči su mu malo sijevnule, a pogled mu se ukočio na jednoj točki u Gradini, na njegovoj kući.

Obuze me jeza. On je bivši gazda one zloglasne kućice, u kojoj se vrše grozne krvave orgije! Znam mu i ime: Pero Vukić. Svaki dan se spominje ta zloglasna kućica. Njega su otjerali u logor, a troje djece su mu i ženu Nijemci ubili. On to možda još i ne zna?

„Gradina, Gradina! Da znaš, jadniče, kakav je užas postala tvoja kućica i tvoja Gradina”, pomislih.

Pošao sam do drugog, a u glavi mi sve šumi od napetosti, uzrujanja.

Opet mi misao osta kod onog iz Gradine. „Da mi se dokopati kuće”, a tamo sve poklano, tamo je uređena ljudska klanica kakve povijest svijeta ne pamti. On će u Gradinu svojoj kući! Taman izabrao mjesto, jadnik!

-Malo mi, brate, daj vode, da se samo oduprem na noge, pa ću ja već sam, preko Gradine u moje Knežpolje, znam ja put, eno odmah kod Prosare prema Gradiški!

-I on će preko Gradine! – pošao sam dalje.

Nigdje nisi čuo jauka, jer su izgubili glas, samo na licu užasni izraz borbe za očuvanje života. Taj je izraz bio osebujan, kakav se ne sreće u životu, kakva nitko, osim nas ovdje, nije valjda nikad vidio.

Nastaviće se

Piše: Nikola Nikolić

Knjiga se može naručiti od  izdavača: „NNK internacional”, Lomina 4/1, Beograd, tel. 011/2687-051, 3618-513; e-mail: i.p.nnki@eunet.rs; sajt: www.nnk.co.rs

Izvor: Politika, ponedjeljak 14. septembar 2015., str. 23

Vezane vijesti:

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (1)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (2)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (3)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (4)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (5)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (6)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (7)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (8)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (10)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (11)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (12)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (13)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (14)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (15)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (16)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (17)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (18)

Nikola Nikolić: Jasenovački logor (19)

Jasenovac – Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top