fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Velika antiratna priča: Siromašni seljak bežao 2600 km od Hitlerovog zverskog ludila

Pre svega, treba se upoznati sa kaplarom Brandhuberom. On nije bio klasičan primer dezertera koji hvata prvu priliku za beg. Naprotiv, kao skroman i poslušan farmer iz austrijskog sela La an der Taja, na granici sa današnjom Češkom, Brandhuber je bio iskusan soldat i u vermahtu je već prošao tri ratne godine u Čehoslovačkoj, Francuskoj i Poljskoj.

Tačno 10 dana pre no što će osvanuti kao dezerter u Švajcarskoj, kaplar Brandhuber se nalazi čitavih 2.600 kilometara dalje ka istoku, beznadežno zaglavljen u snegu na minus 40 stepeni u Aleksandrovki, 400 kilometara južno od Moskve.

„E sad mi je stvarno dosta!“

„Velika hladnoća, snežne mećave. Stojimo već drugi sat i čekamo gospodina natporučnika… Ali uzalud. Njega nema, ali je došao gospodin poručnik i naredio da odvedu jednog vojnika koji se usudio da se požali što toliko dugo stojimo na hladnoći. E sad mi je stvarno dosta!“, napisao je Branduhber u svom dnevniku čiji se isečci sada čuvaju u austrijskim istorijskim arhivima.

Ruku i nogu krutih od hladnoće, Brandhuber se iskrao iz svog bataljona, koji bi, među ostalima, trebalo da ostvari Hitlervou genocidnu ideju o zatiranju Slovena i Jevreja. S komadom hleba i puškom pešači nazad na istok, ka gradu Orelu. Posle 15 kilometara zastao je i pojeo hleb, pa u snegu zakopao pušku, metke, gas masku i vojničku torbu.

Foto: waralbum.ru / Wikipedia
Foto: waralbum.ru / Wikipedia

Dvaput Rusi pomažu

U narednih 10 dana odbegli kaplar Branduhber će nekim čudom uspeti da pređe 2.600 kilometara kroz okupiranu Evropu do bezbednosti neutralne Švajcarske. Na tom putu će ga dvaput zaustaviti nemačke patrole, koje je uspeo da nasamari, a dvaput će mu, na njegovo iznenađenje, pomoći upravo oni ljudi na čije se totalno uništenje Adolf Hitler zakleo prilikom invazije Sovjetskog Saveza – Rusi.

„Stigavši u Orel tražim smeštaj, vojnici me odbijaju. Odlazim kod (zarobljenih) Rusa i na moje iznenađenje ljubazno me primaju. Čak mogu da izujem čizme, koje već tri nedelje nisam skidao“, piše Brandhuber, a kasnije opisuje svoj put dalje na zapad, ka Poljskoj:

„U zamenu za dva paketa duvana, mašinovođa mi dozvoljava da se smestim kod njega u kabinu. U ponoć stižem u Varšavu, iako je mašinovođa bio Rus.“

Brandhuber na svom putu prolazi kroz današnje Rusiju (Aleksandrovka – Orel), Belorusiju (Gomelj – Minsk – Brest-Litovsk), Poljsku (Varšava), Češku, Austriju (Beč – Insbruk – Bludenc – Feldkirh), Nemačku i, konačno, Švajcarsku (Buks). Mnogo se snalazio, malo je imao sreće. Ponekad je izgledalo kao dečija igra, ali u kojoj je ulog bio njegov život. Dobro je znao šta ga čeka ako ga SS uhvati.

„U 15.32 kreće voz za Beč. Ulazim i ostajem u hodniku, ali posle kraćeg vremena dolazi kontrola. Prelazim u sledeći vagon i onaj ispred njega. Na jednoj stanici siđem i ponovo uđem pozadi. To sam morao da ponovim četiri puta“, opisao je Brandhuber.

Zdrava seljačka logika

Posle pređenih 2.600 kilometara sa svega tri kilometra hleba, što je kasnije ponosno isticao kao „rekordan uspeh“, Brandhuber je švajcarskim istražiteljima opisao zašto je dezertirao. Njegove reči su šokirale Švajcarce više nego njegovo neverovatno putovanje.

Jer, doslovce svi ostali ostali nemački dezerteri su pričali romantizovane priče kako nisu kukavice, već tobože veliki nacistički ratni heroji koji su iz raznih razloga nerado morali da beže iz jedinica. Svi, osim Branduhubera. On jedini – jedini! – u svom iskazu nije imao ni traga nacističke mitologije ili nemačkog ratnog junačenja.

Berlin War museum / Wikipedia Svi nemački dezerteri su bili pod jakim uticajem Hitlerove ideologije i nacističke mitomanije. Svi osim jednog čoveka
Berlin War museum / Wikipedia Svi nemački dezerteri su bili pod jakim uticajem Hitlerove ideologije i nacističke mitomanije. Svi osim jednog čoveka

Ukratko, Brandhuber nije želeo da služi u okupatorskoj vojsci. Bio je zgrožen nacističkom brutalnošću, divljačkim razaranjem beloruskih i ruskih gradova i genocidom nad Jevrejima, kojem je svedočio na putu kroz Orel. Nije hteo da bez ikakvog razloga ubija ljude nalik sebi, žene i decu.

„Sve mi je to izgledalo previše glupo“, objasnio je Brandhuber zdravom, seljačkom logikom zabezeknutim Švajcarcima.

Izdaja u krugu porodice

Ono što nama danas izgleda normalno, u nacističkoj ratnoj histeriji 1942. godine je bilo nezamislivo, pa se na ovom mestu treba izmestiti iz komfora 21. veka kako bismo razumeli koliki je izuzetak bio Anton Brandhuber.

Možda začuđuje, ali vermaht nije imao mnogo dezertera, uprkos političkom ludilu u Nemačkoj, uprkos zverskim masakrima Jevreja i Slovena, uprkos ledenoj ruskoj zimi koja je ubijala vojnike na minus 40 stepeni, bez hrane i tople odeće.

Ghetto Fighters House I obični nemački vojnici su bili veoma svesni genocida nad Jevrejima koji se na istočnom frontu odvijao bez ikakvog prikrivanja
Ghetto Fighters House I obični nemački vojnici su bili veoma svesni genocida nad Jevrejima koji se na istočnom frontu odvijao bez ikakvog prikrivanja

Masovna dezerterstva su sprečavale upravo porodice vojnika, jer je nemačko društvo bilo okovano mitom o „ubodu u leđa“, prema kojem carska Nemačka u Prvom svetskom ratu nije bila vojnički poražena, već je kapitulirala zbog masovne izdaje u pozadini.

Mozgova ispranih Gebelsovom propagandom, Nemci su bili odlučni da se „ubod u leđa“ ne ponovi i čak su zabeležni slučajevi da su očevi i majke prijavljivali sinove dezertere SS-u ili Gestapou. I sam Brandhuber, iako ga je u jednom trenutku bekstva „samo dva sata delilo od moje kuće i četiri ujaka“, nije hteo nikog da poseti „da niko ne bi posumnjao“.

Zato će Anton Brandhuber, kao svetli izuzetak razuma među nemačkim dezerterima u Drugom svetskom ratu, ostati predmet interesa istoričara sve do smrti.

Istoričar Nikolas Stargard će ga zbog one rečenice „Sve mi je to izgledalo previše glupo“ uporediti sa dobrim vojnikom Švejkom, glavnim junakom nezavršenog, ali kultnog antiratnog romana češkog pisca Jaroslava Hašeka.

Marek Silarski / Wikipedia Spomenik dobrom vojniku Švejku u Sanoku, u Poljskoj. Švejk, junak romana Jaroslava Hašeka, ostaje večan simbol borbe protiv ratnog bezumlja. Baš kao i njegov stvarni kolega, dobri kaplar Brandhuber
Marek Silarski / Wikipedia Spomenik dobrom vojniku Švejku u Sanoku, u Poljskoj. Švejk, junak romana Jaroslava Hašeka, ostaje večan simbol borbe protiv ratnog bezumlja. Baš kao i njegov stvarni kolega, dobri kaplar Brandhuber

Priča ima srećan kraj

Brandhuber je posle rata dobio ono zbog čega je prešao 2.600 kilometara – svoj stari život. Vratio se na svoju porodičnu farmu u selu La an der Taja, sa tri konja, sedam krava, 12 prasića i osam hektara zemlje.

„Tu je odrastao i tu ste 87-godišnjeg Brandhubera još mogli naći u leto 2001. godine, uzdržanog kao i uvek. Kada je mladi nemačaki istoričar došao da ga intervjuiše nije imao ništa da doda iskazu kojeg je dao švajcarskoj vojsci pre 59 godina“, piše istoričar Nikolas Stargard u svojoj knjizi „Nemački rat“, o sudbinama običnih ljudi u nacističkom rajhu za vreme Drugog svetskog rata.

Dobri vojnik Anton Brandhuber je spokojan umro 28. avgusta 2005. godine. Njegovo neverovatno putešestvije i antiratna poruka žive i danas. Na žalost, ono što je njemu pre 75 godina izgledalo glupo, i dan-danas je mnogim ljudima sasvim normalno.

(blic.rs)

Izvor: SRBIN INFO

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: