Uvodne napomene – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: subota, decembar 26, 2015
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

UVODNE NAPOMENE
Problemi istraživanja i osvrt na korišćenu građu

Problemi istraživanja kompleksa ustaških logora smrti Jadovno raznovrsni su i mnogobrojni. Riječ je o jednom od brojnih ustaških logora u sistemu Nezavisne Države Hrvatske, koji su osnivani u cilju izvršavanja programa planiranog zločina genocida nad srpskim narodom. Osnovan je među prvima, već u aprilu 1941. godine. Njemu su ustaške vlasti NDH dodijelile važnu ulogu u masovnoj likvidaciji Srba i Jevreja. U ovom ustaškom logoru smrti su se koristile bezdane jame na Velebitu, a pomoćni logori su bili Slana i Metajna na otoku Pagu.

Logor Jadovno predstavlja početak ostvarenja sna o etničkom čišćenju prostora i društva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poglavnika dr Ante Pavelića, dok su jasenovački logori njegov vjerni nastavak u programu uništenja Srba, Jevreja i Roma (Cigana) u Hrvatskoj.

To je bio logor smješten u planini Velebit, koji nije imao zgrade, zatvorske ćelije, kuhinju, sanitarne prostorije, niti visoke betonske ograde. Logor pod vedrim nebom. Jedan od prvih stravičnih logora masovnog pomora Srba, Jevreja, čak i Hrvata, u koji su ustaše svakodnevno dopremale nove žrtve s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srema, a oni koji su tu već bili zatočeni izvođeni su iz žičane ograde i ubijani raznim predmetima nad bezdanim provalijama ili prethodno iskopanim jamama, u čije bi dubine padali iznakaženi fizičkim i psihičkim mučenjem.

Mnogi od njih su u ponor gurnuti poluusmrćeni ili živi, pa su se danima mogli čuti njihovi jezivi jauci, ukoliko ustaše ne bi na njih bacile bombe, te im tako utihnuli i posljednji dah života.

To je logor čije se ime spominje sa osjećajem grozote, jer je po monstruoznosti zločina i po broju žrtava nemjerljiv s bilo kojim drugim u NDH, osim s logorima smrti Jasenovac, a trajao je samo četiri prva mjeseca tek uspostavljene Nezavisne Države Hrvatske. Već po njegovom izgledu i lokaciji, moglo se zaključiti da se radi o likvidacionom logoru u punom smislu te riječi.

Dr Đuro Zatezalo: Jadovno
Dr Đuro Zatezalo: Jadovno

Osvrnuću se samo na tri, po mom mišljenju, osnovna problema u istraživanju masovnosti ustaških zločina na Velebitu i otoku Pagu 1941. godine, s kraćim osvrtom na korišćenu građu:

a)   Vrijeme izvođenja zločina: od aprila do kraja avgusta 1941. godine

b)   Veličina teritorije odakle su žrtve ustaškog zločina dopremane u Gospić, na Velebit i na otok Pag

v)   Raspoloživa izvorna dokumentacija i osjetljivost problematike. Vrijeme proučavanja: 1982-1991. godina.

Svaki od ovih problema predstaviću onako kako sam ih vidio radeći na prikupljanju izvornih podataka i istraživanju zločina u istrebljenju srpskog i jevrejskog naroda 1941. godine u NDH.

Upravo ovih burnih aprilskih dana 1991. godine, navršava se 50 godina od izvođenja prvih ustaških zločina, planiranih i osmišljenih davno prije 1941. U proteklih 50 godina, o zločinima se nije smjelo otvoreno govoriti, još manje istinski pisati, čak ni u vremenu od 1941. do 1945.

Još u vrijeme izvršenja zločina nad srpskim narodom, onaj koji bi ih spominjao na skupovima ili isticao u govoru na narodnim zborovima, a pogotovo pisao u partizanskoj štampi, bio bi, u najblažem, upozoravan od pojedinih vodećih ljudi iz Centralnog komiteta KPH i nižih partijskih organa da o tome ne govori i ne piše, jer to može štetno djelovati na širenje narodnooslobodilačkog pokreta, budući da iznošenje podataka o ustaškim zločinima „smeta osjećajima hrvatskog naroda“ i izaziva dalje širenje mržnje između srpskog i hrvatskog bratskog naroda.

Zbog toga su već u ratu neki komunisti, srpski intelektualci, koji se nisu uvijek mogli pridržavati ovog načina razmišljanja, doživljavali razne neugodnosti, čak i „slučajnu“ smrt. Neki od njih nisu mogli napredovati, bez obzira na svoju odanost i vjernost idejama komunističke partije, na svoje zasluge i hrabrost u borbi protiv fašizma. Ponegdje su zbog ovakvih, uz druga različita mišljenja, bili kažnjavani, ponekad lišavani i života.

Kao dobro poznat, ovdje navodim primjer Srba iz Korduna, komunista i intelektualaca, koji su bili članovi Agit-propa i Prop-odjela Okružnog komiteta KPH za Karlovac, a znali su ponekad u partizanskoj štampi pisati o pokolju Srba u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Glini, u Banskom Grabovcu, u Hrvatskom Blagaju, Ivanović jarku, Mehinom stanju, ili o nekom drugom masovnom stradanju Srba 1941. godine.

Oni su ne samo kritikovani, nego i izvedeni pred Viši vojni sud 13. i 14. jula 1944. godine,[1] a neki od njih osuđeni i na višegodišnju robiju ili na smrt. Na osnovu presude na smrt, ubijeni su istaknuti komunisti i prvoborci Ilija Žegarac, Veljko Korać, Ljubo Vujičić, Milan Momčilović i Marko Mrkić.

Zbog navedenih, ali i drugih razloga, problematika zločina proteklih 50 godina nije organizovano i sistematski proučavana, kako je to zbog historijske istine trebalo, niti je dokumentacija organizovano prikupljana, sređivana i obrađivana.

Tragovi zločina su uništavani već u vrijeme njihovog izvođenja. Budući da su Srbi i Jevreji bili van zakona, ustaše su ih ubijali bez optužbe, suda, zapisnika, pa naravno i bez popisa usmrćenih. A tamo gdje su vodili neke popise, na vrijeme su se pobrinuli da ih što više unište. Pored uništavanja spiskova ubijenih, zatrpali su i zabetonirali jedan dio bezdanih jama na Velebitu već sredinom avgusta 1941. godine, dok su Italijani mrtve Srbe i Jevreje vadili iz masovnih grobnica i leševe spaljivali. Tako se prikrivao broj žrtava na ovim stravičnim stratištima, s jasno određenim ciljem, što se i danas odražava u pojedinim publikacijama u kojima se svjesno umanjuje broj pobijenih. Ni poslije oslobođenja od fašizma nije se poštovao interes nauke, pa su sve do današnjih dana ljudski kosturi u jamama ostali nepobrojani, a one čak i neobilježene.

Smišljenom strategijom organizovanog zaborava, decenijama je onemogućavano saznavanje istine o genocidnim zločinima koje su ustaše počinili 1941-1945. godine nad srpskim i jevrejskim narodom i o broju nevinih žrtava.

Iz šutnje o genocidu su izrasla nastojanja da se postojanje masovnih zločina i sasvim negira. Činjenicu da SFR Jugoslavija kao država, kojoj je to bila sveta dužnost, nije izvršila svoju obavezu dokumentovanog i istinskog utvrđivanja broja svih ljudskih gubitaka u II svjetskom ratu, tako i svih žrtava rata i genocida, sa imenom i prezimenom, iskoristili su falsifikatori istine, pa i general JNA, direktor Instituta za historiju radničkog pokreta i NOB-e Socijalističke Republike Hrvatske, dr Franjo Tuđman. Zastupnik „revizionističke“ škole, Tuđman, i njegovi bliski saradnici iznosili su i iznose ničim potkrijepljene tvrdnje, svjesno umanjujući broj žrtava, negirajući ih i tamo gdje su imenično popisane, kao na primjer u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Glini, u Hrvatskom Blagaju, u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kolariću kod Vojnića, u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sadilovcu, u Ivanović jarku, u Banskom Grabovcu, u selu Prkosu i na brojnim drugim mjestima-stratištima, masovnim grobnicama širom NDH.

Za Tuđmanova „Bespuća“, masovnih žrtava nije bilo ni na Velebitu, u logoru strave Jadovno, a jedva nešto u logoru smrti u Jasenovcu.

O svim ovim pitanjima možemo naširoko raspravljati, no to ovdje nije moj zadatak, već samo da ukažem na neke probleme posebno karakteristične u istraživanju i proučavanju počinjenih zločina u vrijeme NDH.

Danas je, nakon pola vijeka, rekonstruisati sve masovne zločine i sve što se događalo veoma teško. To je tim više otežano što su istraživači koji se ovom problematikom bave izloženi psihičkom pritisku, pa čak i prijetnjama po život.

Drugi problem koji sam označio jeste prostrana teritorija s koje su žrtve svakodnevno transportovane željezničkim kompozicijama, kamionima, zaprežnim kolima i pješice u pravcu Gospića i dalje, ka odredištu smrti, na Velebit i na otok Pag, odnosno brojna gubilišta.

Hapšenja Srba i Jevreja, te Hrvata komunista i drugih „nepoćudnih“ za ustašku državu, počela su već u aprilu 1941. godine, a zatim ubrzano masovno nastavljena. Tako su hiljade i hiljade muškaraca, žena i djece hvatani u kućama, na ulicama, radnim mjestima, na njivama, svuda gdje bi ih ustaše zatekli.

Neki od njih su mučeni i ubijani pri hapšenju, drugi u zatvorima, a većina njih je, kad se radi o ustaškom logoru Jadovno, iz zatvora ili direktno iz svojih mjesta stanovanja transportovana, uglavnom noću i u ranim jutarnjim satima, prema Gospiću. Hapšenja i transporti su započeli već od maja i trajali sve do sredine avgusta 1941. godine. Žrtve su bile gotovo iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i iz Vojvodine.

Čak i da je arhivska građa sačuvana u cijelosti, s obzirom na prostranu teritoriju zbivanja, nema pera koje bi makar približno moglo opisati strahote zločina tako da kod čitalaca izazove predstavu odgovarajuću onom što su pretrpjeli sužnji. Neki intelektualci, kao profesor Milan Radeka iz Karlovca, koji je među prvim Srbima u tome gradu uhapšen i odveden u ustaški logor, koji je dobro poznavao hrišćansku historiju i kulturu temeljenu na državno-pravnim principima, bili su uvjereni da su u novonastaloj državi (NDH) nemoguća bilo kakva nasilja i nezakonitosti.

Radeka ističe da je Hrvatska za njega bila usko vezana uz pojam „pravice“. „Moje se shvaćanje o tom već prilikom mog hapšenja bez ikakBog razloga 16. aprila 1941. godine malo pomalo mijenjalo praksom, ali bilo je već kasno… Koliko je zbilje i straha bilo u takvim susretima ljudi od kojih je jedan krvnik, a drugi žrtva! A obojica su pripadala ljudskom rodu, ranije se nikada nisu sreli, jedan drugome ništa nisu bili krivi. No, jedan je bio sve, drugi ništa. Jedan je bio mučitelj, drugi unaprijed osuđen na smrt. Za to postoje brojna svjedočanstva i živi svjedoci. Mučitelji i krvnici bili su hrvatske ustaše.“[2]

U arhivskim ustanovama širom Jugoslavije se jednim dijelom mogu naći dokumenti, pa i spiskovi žrtava upućenih sa cijele teritorije NDH u logor smrti Jadovno. Međutim, problem istraživanja je u tome što je građa razbacana na mnogo mjesta, u raznim institucijama, a uz to, uglavnom i nesređena. Istraživač treba ne samo mnogo dana i mjeseci, već i godina, da bi širom Jugoslavije, a i van nje, sabrao i obradio sačuvane izvore o logoru Jadovno. Za obavljanje ovakBog posla je uvijek nedostajalo finansijskih sredstava, koja niko nije planski osiguravao, a ako su pojedine institucije ili osobe nešto i dobili za tu namjenu, to su u stvari bile mrvice, koje nisu bile dovoljne ni da pokriju troškove istraživanja samo u ponekom arhivu.

No, bez obzira na izneseno, sačuvana građa istraživaču daje dovoljno mogućnosti da prikaže ustaške zločine u kompleksu logora Jadovno. Prije svega, tu su fondovi građe Nezavisne Države Hrvatske Ravnateljstva za javni red i sigurnost, velikih župa, kotarskih oblasti, raznih zapovjedništava, ustaških, domobranskih i oružničkih jedinica i drugih. Iz ovih i drugih dokumenata NDH saznaju se jasni planovi za istrebljenje Srba i Jevreja, način na koji je to organizovano i vršeno, postupci sa uhapšenima, mjesta na kojima su žrtve ubijane, broj pohapšenih, a u nekim dokumentima, kako ćemo vidjeti, i imenični popis pohvatanih, kao i vrijeme njihovog transportovanja iz pojedinih mjesta, čak i brojevi željezničkih kompozicija i vagona kojima su upućivani u logor. U ovim dokumentima se navode i imena ustaša koji su hvatali žrtve, tukli ih i bili njihovi pratioci u transportima prema Gospiću, bez obzira iz kog su pravca išli: iz Mostara, Sarajeva, Banjaluke, Dervente, Slavonskog Broda, Vinkovca, Sremskih Karlovaca, Grubišnog Polja, Pakraca, Koprivnice, Zagreba, Karlovca, Ogulina, Srpskih Moravica, Topuskog, Vrginmosta, Gline, Siska, Petrinje i brojnih drugih mjesta Pavelićeve države. To su dokumenti iz kojih upoznajemo niz relevantnih podataka vrijeme, čak i sat upućivanja pojedine željezničke kompozicije u pravcu Gospića, često s brojem žrtava.

Vrlo precizne podatke doznajemo na osnovu detaljnog izučavanja dokumenata Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Tu se nalazi niz detalja o hapšenju, mučenju, patnjama pri dovođenju do stratišta i ubijanju. Saznajemo mjesta, gradove i sela iz kojih su i kada žrtve transportovane, te, upoređujući ih s dokumentima ustaške provenijencije, dolazimo do sigurnih izvora za autentično opisivanje zločina. Podatke nam pružaju i preživjeli, koji kao svjedoci u svojim izjavama govore o strahotama genocida. U slučajevima gdje takvih svjedoka nema, jer su ponegdje uništena čitava sela, u dokumentima Komisije se ne mogu naći podaci o nestanku mještana.

U građi zemaljskih, pokrajinskih, okružnih, kotarskih i općinskih komisija za ratne zločine nalazimo i referate sastavljene krajem rata i odmah po njegovom završetku, koji su pisani na osnovu izjava svjedoka pobjeglih sa stratišta, iz logora, iz vagona, kamiona, zaprežnih kola, zatim izjave očevidaca i izjave zločinaca koje su date još u vrijeme rata ili u sudskim procesima, čija se dokumentacija još i danas čuva u mnogim sudovima i sekretarijatima unutrašnjih poslova.

Značajne podatke pronalazimo i u fondovima popisane ratne štete, koji se takođe čuvaju u mnogobrojnim arhivima širom zemlje. Pažljivim i detaljnim pregledavanjem ovih spisa nalazimo, pored ostalog, brojčane podatke o ljudima odvedenim iz određenih sela, mjesta ili gradova u pravcu Gospića i Velebita, a u nekima od njih su navedena imena i prezimena, s kraćim biografskim podacima, pojedinaca koji su odvedeni i ubijeni na nekom od stratišta logora Jadovno.

Pored dokumenata Komisije za ratne zločine,[3] dragocjeni su zapisnici sastavljeni u Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu 1941. i 1942. godine. Pronašao sam veći broj zapisnika u kojima se nalaze izjave Srba koji su uspjeli pobjeći iz NDH, koji su dobro zapamtili zločine ustaša izvršene još za njihova boravka u svojim selima i mjestima. Iz njihovih izjava, koje sam jednim dijelom, radi sigurnosti, provjeravao na terenu, saznajemo mnoge činjenica o vremenu hapšenja njihovih očeva, sestara, braće i mještana, o postupanju ustaša s pohvatanima i otpremljenima, s njihovim imenima i prezimenima i kraćim biografskim podacima, te o ubijenima u kompleksu logora Jadovno. Ovi referati, kao i dio sačuvanih hronika pojedinih mjesta, napisanih neposredno po završetku rata, upotpunjuju predstavu o Jadovnu, kao i o nekim drugim logorima.

U izjavama datim pred KZRZ nalazi se i veći broj onih koje su dali pojedini Srbi, Hrvati i Jevreji zatočeni u logorima Gospić, Jadovno i Slana, koji su imali sreću da živi dočekaju reokupaciju Like od strane Italijana, sredinom avgusta 1941. godine, i likvidaciju kompleksa ustaškog logora Jadovno. Izbavljeni iz Jadovna su sa željezničke stanice Gospić transportovani u logor Jastrebarsko, odatle poneki u Koprivnicu, Lepoglavu ili u Kruščicu, ali većina njih, oni koji su već 21. avgusta dovezeni u logor Jasenovac, bili su ubijeni.

Iz autentičnih izjava, datih odmah nakon izlaska iz logora, koje su ovjerili svojim potpisima, naznačujući da ih daju kao čistu istinu, da se nad njima zaklinju ili pak da ih daju pod zakletvom, saznajemo niz detalja o zločinima ustaške vlasti u vremenu od njihovog hapšenja do dolaska u Beograd. U nekim izjavama nalazimo i imena i prezimena zatvorenih i ubijenih, zatim brojčane podatke o pohvatanim Srbima i Jevrejima u određenom mjestu, gradu i selu. Na osnovu njihovih mnogobrojnih iskaza, saznajemo broj dovezenih ili dovedenih, kao i usmrćenih u vrijeme njihovog boravka u logoru, što se naravno zasniva na ličnim procjenama. Dakle, njihova kazivanja daju odgovor ne samo na pitanje koliko je dnevno ubijeno ljudi, nego i kako su mučeni i ubijani.

Kada se ove procjene uporede s drugim mnogobrojnim izjavama, datim u to vrijeme i od samih ustaša i njihovih zapovjednika, te mnogobrojnim procjenama iznijetim u raspoloživoj literaturi, zatim s dokumentima nastalim u organizacijama Saveza udruženja boraca NOR-a, možemo, sumirajući sve, doći do približno tačnog broja žrtava stradalih u kompleksu ustaškog logora Jadovno za nepuna četiri i po mjeseca njegovog postojanja.

Značaj svjedočanstva o ustaškim zločinima u Jadovnom imaju i brojne bezdane jame, koje sam otkrio uz pomoć dobrih poznavalaca Velebita, Hrvata iz Gospića i njegove okoline. Vez obzira na nebrigu SR Hrvatske tokom proteklih 50 godina, neistraženost, neobilježenost i nedostojanstven odnos prema žrtvama, te jame bi nam mogle mnogo reći o nečuvenim zločinima koje su počinile hrvatske ustaše u prvoj polovini 1941. godine. Naime, kad je riječ o izvorima za istraživanje genocida izvršenog u kompleksu logora Jadovno, ove jame, iako neistražene, osim Šaranove, koju su istražili zagrebački, a zatim beogradski speleolozi, te jame Jamine, koju su ispitali zadarski speleolozi, i jame Sv. Ana kod Kosinja, koju su istraživali stručnjaci Geološkog zavoda iz Zagreba, mogu se povezati s postojećim dokumentima koji svjedoče o masovnosti i svireposti izvršenih zločina.

Pojedini dokumenti o logoru Jadovno i značajni podaci o njemu mogu se naći u Zbornicima dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, koje je izdao Vojnoistorijski institut, i to u tomovima II, III, IV i V. I u zbornicima građe o ustaškom logoru Jasenovac, koju je prikupio, obradio i objavio Antun Miletić, mogu se pronaći poneki podaci i o logoru Jadovno. Isto tako, i iz jednog dijela sačuvane italijanske i njemačke dokumentacije saznajemo o zločinima u logorima Jadovno i Slana na otoku Pagu. Postoji nekoliko italijanskih dokumenata u kojima se detaljno opisuje, nazovimo je tako, akcija italijanskih vojnika sanitaraca, koji su odmah nakon protjerivanja ustaša s Paga i likvidacije tamošnjeg logora vršili iskopavanja žrtava iz masovnih grobnica i spaljivali leševe na lomačama. Iz pojedinih njemačkih dokumenata saznajemo o zločinima na Velebitu i o tome da Nijemci nisu mogli naći razloga, i pored svojih interesa za okupaciju Jugoslavije „zašto tako nemilosrdno ustaše istrebljuju Srbe kad ne vide razliku između Srba i Hrvata ni u kom pogledu“. Vjerovatno zbog takBog načina razmišljanja, bilo je više slučajeva u kojima su njemački i italijanski vojnici spašavali Srbe, bilo pojedinačno bilo grupno, od ustaškog zločina.

Navedeni problemi u istraživanju ustaških zločina u kompleksu logora Jadovno pokazuju da je danas nemoguće izraditi cjeloviti imenični popis žrtava u ovom logoru. Nemoguće je ustanoviti imena svih ljudi koji su bačeni u neku od 32 jame, koliko sam ih uspio registrovati tokom posla na ovom rukopisu. Isto tako je nemoguće razgraničiti žrtve sa otoka Paga, njegovih logora i stratišta, od onih iz Velebita i okolice Gospića. Navođenje imena i prezimena iz spiskova žrtava upućenih na gubilišta Velebita takođe otvara mnoge probleme, jer se ne može za svakog utvrditi da je baš tamo ubijen. To zato što su neki, dopraćeni u Gospić i druge zbirne logore u kompleksu logora Jadovno, likvidacijom ovog logora upućeni u druge logore i tamo ubijeni, a poneki su, kako smo vidjeli, uspjeli proći više logora i preživjeti rat.

Iako manjkava, raspoloživa arhivska građa, uz pomoć brojnih drugih svjedočanstava, kao što su izjave pobjeglih sa stratišta i dosad objavljeni radovi, omogućava da se navede broj ubijenih u kompleksu ustaškog logora Jadovno, a na osnovu imeničnog popisa, donetog u prilogu ove knjige, sastavljenog konsultovanjem mnogobrojnih izvora, može se utvrditi da je među ubijenim u ovom logoru bilo najviše Srba, zatim Jevreja i nešto Hrvata.

[1]   Viši vojni sud koji je zasjedao u Gornjem Budačkom na Kordunu 13. i 14. jula 1944. godine sačinjavali su: Bogdan Oreščanin, pukovnik, predsjednik, Duško Vrkić, državni tužilac, Stanko Opačić Ćanica, član ZAVNOH-a, pukovnik, narodni tužilac, te branitelji Ivo Amolić, organizacioni sekretar OK KPH za Karlovac, Milutin Košarić, član OK KPH za Karlovac i Stevo Tomić, pravnik.
[2]   Radeka Milan, Neka sjećanja na 1941, rukopis, 11, Historijski arhiv Karlovac (u daljem tekstu HAK).
[3]   Dalje KZRZ.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Zatezalo Đuro, Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941. Knjiga I

Zatezalo Đuro, Jadovno – Zbornik dokumenata. Knjiga II

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top