Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991. – Uvod

Datum objave: ponedeljak, jun 11, 2018
Veličina slova: A- A+
Dr Milan Bastašić (1931-2016.)
Dr Milan Bastašić (1931-2016.)

Istorijsko iskustvo porodice, pa i cijelog jednog naroda, jeste riznica koja se ne puni sama od sebe. Rad članova porodice, ali i institucija jednog naroda na dopunjavanju te riznice predstavlja dug prema precima, ali, u isto vrijeme, i odgovoran odnos prema potomstvu.

Mnogo je činilaca koji opstruiraju građenje istorijskog iskustva, ali ono se, unatoč nizu subjektivnih i objektivnih okolnosti, isprepletenosti sukobljenih interesa u miljeu različitih društvenih sistema odvija, makar i običnim usmenim predanjem, sa koljena na koljeno.

Bilogorske porodice činile su do 1941. godine najbrojniju zapadnu enklavu srpskog pravoslavnog naroda, smještenu točno na dijagonali Budimpešta–Rim.

Kao najistureniji pravoslavni klin, zabijen još početkom XV vijeka u neprikosnoveno prozelitističko katoličko okruženje, okrenut u pravcu Beča, sjedišta njegovog carskog i kraljevskog apostolskog veličanstva, bilogorsko područje baštini po mnogo čemu specifično istorijsko iskustvo.

U vrijeme osmanlijskog nastupanja, ovaj, po mnogo čemu dragocjen, dio srpskog pravoslavnog korpusa biva otkinut od svoje matice i zarad tuđih vojnih, političkih, državotvornih i egzistencijalnih interesa opstajao je krvareći i osipajući se sve do 1995. godine.

Moj životni put, moje življenje, moj ego da se, po rođenju Srbin, u porodičnom okruženju i ambijentu razvijam u čovjeka brutalno je od moje jedanaeste godine počela da ometa vlast tek novoustoličene Nezavisne Države Hrvatske. Prvih mjeseci te moje dobi, 26/27. april 1941. godine, ustaše su digle iz kreveta, uz neprimjereno maltretiranje, moga četrdesetpetgodišnjeg oca i osamnaestgodišnjeg brata. Slijedilo je bolno saznanje da su, sa još pet stotina sapatnika iz te noći, pobijeni u Jadovnu. Djela strave i užasa pune ostatak porodice dodatnim strahotama cijelog ljeta i jeseni te godine. Tortura je i u školi, a onda masakr u jesen 1942. godine. Slijede mi dva mjeseca robovskog rada i mučeničkog boravka u logoru Jasenovac.

Strah je duboko zalegao u mozak i kosti a dodatnim, koji se stalno proizvodi i servira, nema mjesta u čovjeku – on prelazi u stravu (ako to normalan mozak uopće može shvatiti). Strah i strava su žica na kojoj stalno ekvilibrira naš život i naša smrt. I tako sve do oslobođenja Grubišnog Polja avgusta 1944. godine. SKOJ i Partija, koji su me u slobodi prihvatili, bili su presudni u mom odgoju. Bratstvo i jedinstvo i klasni neprijatelj bili su nova religija. Sve van toga bilo je suvišno, nepotrebno, nevažno spomena.

U trideset mjeseci službovanja u Gospiću, 1950. do 1953. godine, nadomak Jadovnu, samo jedanput sam posjetio to stratište! Vodim bitku za život, nema nikoga od roda i rođaka da se oslonim, prihvatam to kao realnost, ne primjećujem da to kod inih drugih nije tako! Dolazi tako i 1971. godina, godina Hrvatskog proljeća – MASPOK. Moje okruženje je euforično – jedni odobravaju glasno, drugi prećutno. Nekako sam izoliran, ne pripadam ni lijevo ni desno. Ima puno toga što ne spada u bratstvo i jedinstvo, a većina se time oduševljava. A onda nešto i suviše često zapinju za Srbe. Sve to je razlog tome što sam zastao i počeo da pažljivije razmatram pojave i odnose oko mene. Sami dojmovi i bez zaključaka su zbunjujući. Poslije jedne izjave Savke Dabčević-Kučar i Josipa Broza u hotelu Esplanade, isključio je potpukovnik JNA televizor i poluglasno za sebe promrmljao: „Druže Tito, nema više komunističke religije“.

Bio sam zreo čovjek, četrdeset godina, a oni počeše od mene praviti Srbina, upravo me tako tretirajući. Čudim se svemu tome, spreman sam da se tome opirem, ali mi nekako ne ide od ruke. Budući da su okolo svi veliki Hrvati, prihvatam i ja ponešto zrcalno od te njihove rabote. U općim naznakama osjećam ličnu nesigurnost, ali i moguću ugroženost porodice. U svijest ulazi sjećanje na 1941. godinu. Povremeno verbalno protestujem, ali sa velikom dozom uzdržanosti. Iskrenih komunikacija sve je manje, osjeća se neuobičajena podozrivost nekakve dvije strane. Poneka iskrena razmijeni se sa prijateljima koji su Srbi. Kad je Tito osjetio ugroženost vlastite pozicije, uspio je sa javne političke scene maknuti MASPOK i nekoliko njegovih čelnih ljudi. Tko god je imao nešto u glavi, morao je zaključiti: front hrvatskih nacionalističkih snaga ostao je na dostignutoj liniji kao sistem u naciji, u povoljnim uvjetima za konsolidaciju i recidiv. Moja misao imala je u jasnoj polarizaciji svoju stranu.

Knjiga Velike misli i mali narodi, pa nekakva Bespuća povijesne zbiljnosti, uz rasprave dnevnih i drugih tiskovina okreću me z b i lj i moje prošlosti, prošlosti porodice moga oca, prošlosti Grubišnog Polja, Bilogore i srpskog naroda cijele Nezavisne Hrvatske. Ispriječilo se u svemu tome preda mnom pitanje: zašto je to tako bilo 1941. do 1945. godine? Osim predanja u uskom krugu porodice i rodbine, te knjižice Bilogorska sjećanja Zvonka Brkića, pisanih izvornih dokumenata nema! To je iznenađujuće saznanje, a iz toga i pitanje: „A zašto ništa nema“? Čitam tu knjižicu koja, kao pisana riječ, ostaje alfa i omega istorije Bilogore i Grubišnog Polja od 1941. do 1945. godine.

Kad sam pročitao, toga čovjeka koga sam godinama poznavao, viđao i susretao, druga Zvonka, morao sam u izuzetnom košmaru mojih misli staviti na neku drugu stranu koja nije moja! U knjižici su neistine, grozne laži o svakoj srpskoj porodici u Grubišnom Polju… Da ne idem dalje. Koliko sam time bio zbunjen, više sam bio ohrabren da se bavim istinom o prošlosti. Trebalo mi je još tridesetak godina da shvatim to zaobilaženje istine. U djelima gotovo svih hrvatskih spisatelja o događanjima u Hrvatskoj 1941. do 1945. godine provlači se jasno izražena i uvijek prisutna bojazan da se istinom karakteristike ustaškog režima pripišu cjelokupnom hrvatskom narodu! Ovisno od sredine, učestalosti i broja stravičnih djela, taj ekvilibrij sa istinom je različit.

Osamdesetih godina broj uhapšenih 26. i 27. aprila 1941. godine i usmrćenih u Jadovnu i Slanoj na otoku Pagu još nije bio utvrđen. Spomen na njih bila je jedna skromna, skrnavljena i razbijena ploča na željezničkoj stanici u Grubišnom Polju. Taj stravični događaj iz aprila 1941. godine toliko je potiskivan u zaborav da je bio prisutan samo u opstalim, okrnjenim srpskim porodicama. Javnog saznanja o tome gotovo da nije bilo. Domaći zločinci su nepoznati, a oni sa strane su zaboravljeni. O hiljadu i sedamdeset žrtava iz Grubišnog i Bilogore u Jasenovcu nema ni pomena. O ostatku do tri i pol hiljade nestalih Srba, pobijenih po bilogorskim selima početkom oktobra 1942. godine, zna se samo po skromnim lokalnim obilježjima. Nitko nije saslušao, niti zabilježio svjedočanstva izranjavanih i preživjelih na stratištima širom Bilogore i u Grubišnom Polju. Prosto me u stopu proganja pitanje, sve više pitanja – ZAŠTO?

Sve više sagledavajući stradanje Srba na čitavom prostoru Nezavisne Hrvatske, očigledno postaje da se ovo zlo ovdje događalo istovremeno kada i na Kordunu, Baniji, Hercegovini, Lici, Sremu, širom Bosne. Ovdje je to samo dio programiranog zločina sa predumišljajem, genocid. Nema selekcije, uništava se sve živo, samo ako je srpsko. Sam se nameće zaključak da je ustaški pokret početkom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj bio dovoljno masovan i u većini sredina plebiscitarno prihvaćen i podržan da bi na monstruozan način, u naletu likvidirao ogroman broj Srba svih uzrasta. Žrtve se broje stotinama hiljada! I, ustaški pokret nije bio nešto što je Hrvatima netko nametnuo. Ne, to je njihovo, autohtono na čitavom prostoru, vlastito! Ustaški pokret, uključujući tu i sve ono što se dogodilo, kreirali su najodgovorniji hrvatski političari toga vremena! Nitko drugi.

Zgledajući se lijevo i desno vremenom sam se prihvatao nezahvalne i istovremeno neodložne uloge jedinoga koji na tome planu mora nešto početi. Nešto učiniti. Snagu i odgovornost dalo je uvjerenje – nema više ni historijskog ni moralnog opravdanja da se potiskuju istine iz stravične i žalosne prošlosti naroda na ovom prostoru. Ona druga strana iz 1941. godine, tada već inovirana, doživjela je poslije pedeset godina, 27. aprila 1991. godine, svoje pravo oličenje, ondašnje i tadašnje. Održan je parastos aprilskim žrtvama i uz prikladan scenski program pročitan Nekrolog u kome je rečeno sve što je bilo potrebno. Na pokazanu istinu uslijedila je, ne pokajnička, nego revanšistička reakcija! Kasnija događanja, čiji ste svjedoci, uvjerila su i vas čitaoce i mene da na čitavom prostoru Hrvatske, pa i ovom našem, istorija očigledno nije bila naročita učiteljica života…

Isto tako, valja ovdje spomenuti jedno od osnovnih pedagoških načela – netko ne može biti dobro odgojen ako mu se ne kaže istina.

U knjizi sam beskompromisno iznio istinu ove raskrvavljene strane, nudeći je drugoj strani da razložno prihvati dijalog između do sada očigledno dva nerazumljiva i suprotstavljena pola. Ova dragocjena i do sada nepoznata svjedočanstva iz prošlosti na ovom prostoru trebala bi naći svoje mjesto ne samo u neminovnom istorijskom vrednovanju, već, prije svega, u pedagoškoj domeni i vaspitnoj praksi. Treba reći istinu o tome kako je i zašto u samo pedeset godina sa Bilogore nestao brojčano najmnogoljudniji narod – Srbi.

< Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.        Sadržaj        Istorijski kontekst i njegov uticaj na uže geografsko područje >


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top