Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Uspijevam proći sve punktove zengi

Datum objave: petak, jun 4, 2010
Veličina slova: A- A+

Tako prolazim i preko pruge. Prije nadvožnjaka iznad autoputa, lijevo i desno nalaze se prikolice sa debelim balvanima od nekoliko metara i po jedna sa krupnim kamenjem. Na visokim zaklonima od vreća nalaze se puške, a zenge sjede okolo. Klimam glavom, okrećući se sad lijevo-sad desno, i prolazim bez zaustavljanja. Niže autoputa nalaze se dvije odvojene grupe minobacača 82 mm sa svojim posadama. Tako dolazim do kanala Strug. Tu su opet prikolice sa balvanima i kamenjem, zakloni od vreća sa pijeskom… Neki od zengi sjede na brini puta, neki stoje i razgovaraju. Pozdravljam ih na već poznati način i bez smetnji ulazim na most. Strug – usjekao mi se u mozak, vraća i sjećanje na Jasenovac. Strug – tu su novembra 1942. godine pohvatali grupu logoraša, odbjeglih sa rada na nasipu. Poslije puškaranja ustaša i uspješnog bijega te grupe, neki od ustaša je povikao: „Neće moći preko Struga. On je nabuj’o“! Tako su ih pohvatali, a izvjesni Stevo (govorili su neki da je trgovac iz Peratovice), skočio je u nabujalu rijeku gdje su ga ubili. Strug i Jasenovac (!) u ovoj situaciji iz koje me opet mogu tamo odvesti. Znam da sam nemoćan, ali i prestrašen sam do besvijesti. Znam da sam samo još slobodan, ali da mi i to svaki čas mogu uzeti. Moj strah u ovoj situaciji se povećava. On kulminira do zenita i do kraja me uvjerava u moj beznadežan položaj.

Spomenik žrtvama logora Stara Gradiška je na vidiku. Tu sam dolazio na nekrologe, polagao sa mojim sapatnicima vijence i bukete cvijeća. Tu smo bili i prošlog ljeta. Slika! Prisjećam se stravičnog sadržaja knjige Đorđa Đurića Pakao kraj rijeke. Prolazim mimo spomenika, izgleda mi nekako zapušten i ugrožen kao i ja. Već se lijepo vidi most na Savi, rijeci koja je odnijela na hiljade srpskih leševa, djece, žena, mladih ljudi i staraca. Svakakvih, koji su dospjeli u ruke krvavih hrvatskih i muslimanskih ustaša. Kad su iz logora odvodili na klanje, onda se govorilo da idu preko Save, a ja sam to uvijek shvatao kao – u Savu. Međutim, klalo se na Gradini, preko Save, a ja to tada nisam znao. Znam da se nisu vraćali, pa sam mislio da su ih poubijali i pobacali u Savu. Približavam se tome, po mene, sada sudbonosnom mostu. Da li ću ovako jadan, ali slobodan prijeći taj most i otići u slobodu ili će mi uskoro uzeti i ovo slobode, pa ću završiti tamo gdje nisam 1942. godine. U panici sam i strahu do paralize. Međutim, svjestan sam važnosti trenutka. Shvatam, postaje mi do kraja jasno da od Grubišnog pa sve do ovog mosta ja nisam imao nikakve šanse. Da su me na tome putu zaustavili bilo gdje, mogli su sa mnom raditi što su htjeli, nije bilo nikakvog izlaza. Sad postoji šansa! Ako me zaustave na ulasku na most pa izvedu iz kola, mogu da se sjurim prema obali i skočim u Savu, a ako me dotle ne ubiju, plivati znam i mogu da se duže održim na vodi. Pa neka pucaju. Savo, ukleta srpska grobnico!

Pred mostom dosta zengi. Svi su na cesti, ne vidim ih dolje uz samu rijeku. Sa obje strane ulaza na most su povisoki, polukružni zakloni napravljeni od napunjenih vreća, a na njima automatske puške i po jedan, valjda, mitraljez na postolju. Prije toga, sa obje strane ulaza na most su prikolice sa debelim balvanima. Ne vidim krupno kamenje kao ranije. Između tih prikolica na lijevoj strani moglo bi se pobjeći prema obali. To mi je važan i ohrabrujući detalj ako me tu izvedu iz kola ili narede da kola okrenem nazad. Odluka je pala – u oba slučaja bježim i skačem u Savu. Osjećam snagu, postajem nekako svoj. Šansu ne propuštam – sad ili nikad! Prilazim mostu u drugoj brzini, pozdravljam svoje najbliže zlotvore na ovoj lokaciji, klimam glavom, okrećem se lijevo i desno sa namještenim smješkom. Šacujem svaki prostor između prikolica na lijevoj strani. U tim prostorima, prolazima, nema nikakvih smetnji. Dosta su udaljene jedna iza druge, tako da one njihove kratke rude ne zatvaraju prolaz. To me ohrabruje u mojoj odluci. Pa te prikolice će njima smetati da me gađaju, a dok oni pokupe puške i protrče jedan po jedan između prikolica, ja sam već u Savi. Vozim polako u susret scenariju moje odluke. Sve je isplanirano i ja se sad osjećam nekako drugačije, jednostavnije. Ako me zaustave i izvedu iz kola, ili ako budem morao okretati kola, ja bježim. Ako me propuštaju, vozim dalje. Poneki se još miče sa ceste, nitko me ne zaustavlja i ja ulazim na most. Na sredini mosta uočavam dva bosanska milicionera, koji su okrenuti prema meni, i dva zengovca, okrenuta prema Bosancima. Šta sad, šta ako ovi zaustave? Šta ako narede da izađem iz kola ili narede da vozim natrag? Šta, šta i opet šta? Daj Odluku, nema vremena za razmišljanje. Bosanci se smiju, valjda nešto razgovaraju. Pada odluka – umjesto izlaska iz kola ili vožnje u rikverc, ja produžavam vožnju u Bosnu. Tko tu bude smetnja mojoj odluci, taj će biti gažen, u najboljem slučaju kolima odbačen. Tu posljednju i jedinu životnu šansu ne propuštam. Ni govora, ja sam jedanput bio u Jasenovcu i više neću. Odlučan sam da gazim svaku prepreku. Hipokrate, neću se o Tebe ogriješiti, Tebi ovdje nema mjesta, ne dozvoljavaju to Jasenovac koji sam proživio i ovaj koji mi prijeti. Ovo nije pitanje etike u profesiji, ovo je biti ili ne biti. Ja se samo odupirem ponovljenoj smrtnoj prijetnji mome životu. Ovoga časa, ovog trenutka imam posljednju životnu šansu. Nemam više niti vremena, niti drugog izbora. Ma, uostalom, neću ja uopće stati na njihov zahtjev, neću se uopće zaustavljati. Vozim sporo drugom, ali spreman za maksimalni zalet, bezobzirno. Spreman sam na bilo kakve nepredvidivosti. Približavam se sredini mosta, bosanski milicioneri još uvijek se smiju, a svojim sugovornicima daju znak rukama da se maknu u stranu jer iza njih dolazi vozilo. Zenge se samo napola okrenuše i istom kretnjom su se makli svaki na svoju stranu. Moj naklon sa smiješkom lijevo i desno sve četvorici i ja se nađoh u drugoj državi, u slobodi!

Slijedi mentalna i fizička, nimalo bezazlena relaksacija. U bunilu tražim prvo mjesto za parkiranje sa desne strane. Nesposoban sam za manevar vozilom na lijevu stranu. Tako skrenem u nekakav široki prostor sa desne strane, parkiram i nagnem se na „pandu“, naslonivši glavu na ukrštene ruke na njenom krovu iznad vrata. Hladan znoj i nesigurnost na nogama. Bilo bi dobro da otvorim vrata i sjednem u kola, ali nemam snage, ovako mi je ipak sigurnije. Tako žmirim, napola stojim-napola visim, čekam nekakvo olakšanje, da malo ojačam. Sve mi je nejasno. Drži me neko magnovenje. Jedino čega sam svjestan je opća slabost. Ipak, otvaram vrata i uspijevam sjesti u kola. Sad je bolje, ne trebaju noge da me drže. Popustim malo sjedalo u ležeći položaj i udobnije se namjestim. Utonuo sam u neki mir, polusan i poslije izvjesnog vremena ustanovim da sam na autobusnoj stanici u Bosanskoj Gradišci. Prešao sam pješice preko puta i malo se vratio prema mostu, do prvog bifea. Naručim espresso, ali nema. „Daj onda dobru bosansku i konjak nula pet“, kažem konobaru. Okrijepio sam se, popio sam i čašu Radenske i tako vratio sposobnost razmišljanja i prizivanja problema.

Kud sad, nametnu se prvo pitanje. Ne znam ni kuda ni kome. Izađem iz bifea da prošetam. Ako sjedim, morat ću i piti. U svakom slučaju, osnovni pravac je istok. Pogledao sam poluzainteresiran u nekoliko manjih izloga i krenuo prema kolima. Krećem se prema putokazima za Derventu. Navratit ću kod sinove punice i tasta u Lišnju, prije Prnjavora. U Klašnicama skrećem lijevo i prelazim lijepu rijeku Vrbas. Tuda sam prošao samo jedanput, posjetio prijatelje prije nego se sin oženio. To je upola slalom cesta, uglavnom dobrog asfalta. Moj dolazak ih je iznenadio, još više njegov razlog. U razgovoru mi predložiše banju Vrućicu u Tesliću, ne Kulaše. Nešto sam pojeo, okrijepio se pićem i kavom i kao slobodan turista jurim prema Tesliću.

Banja je renovirana. Dograđen je i novi hotel Kardijal. Već pada mrak, ulazim u recepciju i tražim jednokrevetnu sobu. Poslije doručka, javio sam se liječniku da mi odredi zdravstveni tretman. Ljubazan neki kolega, približno mojih godina. „Recite šta želite. Sve vam ide u pansion“, kaže pa poče nešto pričati za ramena, nešto za kukove, plivanje, podvodnu masažu…

 

< Saznajem, poslije podne počinju hapšenja Srba               Sadržaj           Saznajem: Počela su hapšenja, na potjernici sam >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top