Uništavanje tragova zločina – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: utorak, avgust 14, 2018
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+
Šaranova jama na Velebitu
Šaranova jama na Velebitu

Od same uspostave NDH, ustaški organi vlasti i njihove vojne formacije nastojali su da prikriju svoja nedjela, ubijanja, masovne pokolje i masakriranje civilnog stanovništva. Po likvidaciji logora Jadovno, krajem avgusta 1941. godine, izvršioci zločina su u neke od bezdanih jama na Velebitu natrpali granje i kamenje preko tijela usmrćenih žrtava, zamaskiravši ih, a neke su i zabetonirali.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 22. marta. 2016. godine.

Ova su stratišta sve do današnjih dana ostala pokrivena velom tajne. Međutim, svakodnevna hapšenja i masovna nestajanja muškaraca, žena i djece nisu mogla ostati neotkrivena.

Nisu samo zločinci uklanjali tragove za sobom. I stanovništvo nastanjeno u blizini masovnih grobnica je doprinijelo da se istina ne sazna, krijući od zainteresovanih gdje se nalaze mjesta zločina, tako da su ona neminovnim zakonitostima promjena u prirodi, novim gustim rastinjem, neprohodno isprepletenim, toliko obrasla da je mnogima zametnut svaki trag. O ovome svjedoči već citirani dokument – izvještaj italijanskog potporučnika dr Vitorija Finderlea od 6. septembra 1941, u kojem on Vojnu zdravstvenu direkciju 5. armijskog korpusa 2. italijanske armije obavještava da mu je otežan zadatak da pronađe bezdane jame u koje su bačene žrtve u kompleksu logora Jadovno, što je bilo potrebno da bi se spriječilo eventualno zagađenja voda, jer stanovnici okolnih naselja ne žele da sarađuju i pokažu gdje se jame nalaze, pa ih je sam i uz velike poteškoće pronašao tek nekoliko.[1]

Da su ustaške vlasti još 1941. godine prikrivale i uništavale tragove zločina, pokazuje više sačuvanih dokumenata upravo njihovih organa. U to vrijeme su se mnoge žene obraćale italijanskim vojnim jedinicama želeći da saznaju sudbinu svojih muževa, sinova i kćeri koje su ustaše pohapsili i odveli. Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost i Ustaška nadzorna služba najčešće su na upite koji su im bili proslijeđeni odgovarali da o traženim ljudima ne znaju ništa, niti preko svojih područnih oblasti mogu nešto određeno saznati. Tako Ustaška nadzorna služba 18. novembra 1942. godine odgovara na zahtjev Višeg zapovjedništva italijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“ da jedan broj Srba, navedenih imenima i prezimenima, bude oslobođen iz koncentracionog logora Gospić: „Osobe, koje su svojedobno iz Gračaca, Graba, Vučipolja, Kijana i Štikade, kao nepoćudne i pogibeljne po javni red i sigurnost upućene u pojedine sabirne logore, upućene su većim dijelom u sabirni logor u Gospić, pa ih se uslijed svojedobnih događaja u Gospiću može smatrati nestalim.“[2] Takođe na dopis Višeg zapovjedništva italijanskih oružanih snaga „Slovenija-Dalmacija“, od 18. maja 1943, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost otpisuje da nema podataka vezanih za logor Gospić, pa ni podataka o traženim licima: „Te su osobe u prvim danima revolucionarnog života našeg naroda bile eliminirane iz javnog života i upućivane u privremene i pokretne logore, naročito u Gospić, odakle su uslijed poznatih događaja nestale ili im se zametnuo svaki trag. Prema tome nisu ni odgovori na pitanja o takvim osobama, smatra se, mogli biti određeniji.“[3]

Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost NDH, kao organizator logora Jadovno, samim tim i zločina počinjenih nad srpskim i jevrejskim narodom, bilo je dobro obaviješteno o svemu što se u njemu zbivalo. Znalo je da je logor Jadovno likvidiran krajem avgusta 1941. godine, ali službeno izvještava da o tome ništa ne zna. Direktan odgovor se izbjegava u nastojanju da se prikriju nedjela za koje je bilo odgovorno upravo ovo Ravnateljstvo, što je komandi italijanskih oružanih snaga bilo poznato, jer su upravo oni prisilili ustaše na likvidaciju logora Jadovno.

Sve vrijeme rata, istina o zlodjelima je u dokumentima falsifikovana, zločini su prikrivani i umanjivani, a mnogima su tragovi i posve brisani. Brojne dokumente su ustaše tokom rata uništili. Pa i poslije rata su pojedinci uništavali pisana svjedočanstva koja su bila sačuvana. Nažalost, i službeni organi vlasti u oslobođenoj Jugoslaviji su na određeni način sprečavali da se autentični izvori o masakrima ustaša nad srpskim i jevrejskim narodom sakupljaju i objavljuju. Nastojalo se da se o ovoj temi što manje govori i piše, da se zločini zaborave – u ime mira, bratstva i jedinstva.

Najupečatljiviji primjer uništavanja tragova ustaških zločina nalazimo upravo u kompleksu logora smrti Jadovno, kako na Velebitu tako i na otoku Pagu. Poslužiću se italijanskim arhivskim izvorima o tome, koje je 1988. objavio Ante Zemljar u knjizi Haron i sudbine, zatim dokumentima iz Ministarstva odbrane Republike Italije, i s nekoliko dokumenata iz Državnog arhiva u Rimu koji se čuvaju u mikroteci Arhiva Jugoslavije u Beogradu.

Nakon likvidacije logora Jadovno i Slana, krajem avgusta 1941, po dolasku italijanske vojske u Hrvatsko primorje i Liku, Komanda 2. italijanske armije je 6. septembra preuzela civilnu vlast u ovim krajevima, strahujući od širenja ustanka iz Srbije i Crne Gore, preko Bosanske Krajine, u Hrvatsku. Poslije preuzimanja vlasti, komandant 2. armije, general Ambrozio, naredio je da se zaplijene svi dokumenti o ustaškim koncentracionim logorima na području Like. Najveći broj dokumenata je potom brižljivo uništen. Ipak, sačuvano je nekoliko dokumenata, upravo 5. korpusa 2. italijanske armije, koji autentično svjedoče o uništavanju tragova masovnih ustaških zločina u kompleksu logora Jadovno, što su vojnici ove italijanske jedinice obavili na krajnje nehuman i necivilizovan način.

Iz već navedenog izvještaja dr Finderlea vidi se da ga je Direkcija za zdravstvo 5. armijskog korpusa 2. italijanske armije zadužila da s jednom ekipom vojnika pronađe masovne grobnice i dezinfikuje ih, kako bi se spriječile eventualne zaraze. Opisujući šta je sve na terenu pronašao u vremenu od 1. do 5. septembra, Finderle navodi da je na otoku Pagu, u predjelu Furnaža i još nekim mjestima na otoku, pronašao nekoliko masovnih grobnica u kojima su leševi bili vrlo plitko sahranjeni, tako da su predstavljali „intoksikacionu i infekcionu opasnost.“[4]

Na osnovu njegovog izvještaja, Vojno-zdravstvena direkcija italijanskog 5. armijskog korpusa je 6. septembra naredila da se „lešine sahranjene u Slani na Pagu otkopaju i sakupljene na lomačama da se natope zapaljivim i sagorljivim tekućinama,[5] te pod hitno izvrši njihovo spaljivanje.“ Zadatak je 8. septembra povjeren jedinici zdravstvene službe divizije „RE“, a 11. septembra u 7,30 sati poručnik dr Santo Staci (Santo Stazzi), praćen jednim podoficirom i 34 vojnika, krenuo je iz Kraljevice na Pag motornim jedrenjakom „Venus“, noseći materijal potreban za uništavanje tragova ustaških zločina u logoru. Cijelih 10 dana je specijalni vojni sanitetski odred, kojem je pomagalo još oko 50 vojnika, od ranog jutra do kasnih večernjih sati obavljao ovaj nehumani posao. Italijanskim sanitarcima su u otkrivanju masovnih grobnica pomagali dobri poznavaoci otoka, svjedoci ustaških zločina u logorima Slana i Metajna, dobronamjerni ljudi Ivo Bilić, Vilko Markovina, Pavle Lovrić, Nikola Car i drugi.

Prva iskopavanja su počela na rovu udaljenom 300 metara od obale sa paške strane, koji se sastojao od šest jama dužine 7 m, povezanih poprečnom jamom dugom 56 metara, dubine 2,5 do 3 metra i širine oko tri metra. Izvađene leševe su polijevali benzinom i spaljivali, a zatim nastavljali s kopanjem redom, bliže moru, gdje su jame bile dužine 13 metara, širine 1,5 m i dubine oko jednog metra. Druge jame nisu otvarane, nego su samo dezinfikovane, a njihove površine maskirane, kako bi se tragovi sakrili i vremenom zauvijek nestali.

Svoj zadatak su italijanski sanitarci završili iskopavanjem i spaljivanjem leševa iz jame duge 19, široke 5 i duboke 3 metra, koja se nalazila u jednoj vododerini smještenoj sjevero-zapadno od logora Slana. Pri obavljanju ovog nečasnog posla, većina njih se nije ponašala civilizovanije od ustaša. Ponašanje italijanskih vojnika je opisao Pavle Lovrić, koji je bio prisutan pri iskopavanju. U izjavi datoj Komisiji za ratne zločine za Hrvatsko primorje 17. januara 1946. godine on navodi: „Italijanski su sanitarci, njih 35 vojnika, na leševima prije spaljivanja vršili pretrage, tobože zbog legitimacija koje su ionako poslije uništili, pa su kako su leševi imali svi usta jako otvorena, pregledali njihova zubala i koji god je imao zlatne ili srebrne zube, svakome su kamenom izbijali vrednosne zube i spremali ih u jedan sanduk, a nakon svestrane pretrage i pljačke leševa pomno su te zube oprali sa špiritom i međusobno ih razdijelili.“[6]

Dr Staci je 22. septembra načelniku saniteta 5. korpusa uputio detaljan izvještaj, iz kojeg navodim samo nekoliko dijelova: „Već u zoru 12. septembra 1941. godine gdje se brod usidrio, a još više u blizini grebena gdje smo pristali, naišli smo na jedan odvratan smradež koji je karakterističan za organske materije u raspadanju. Uspevši se nekim putićem po gologolcatom tragičnom terenu, našli smo se iznad 400 metara pred jamom dugom 32 metra, širokom dva, a dubokom 1,5 metar. Tokom puta bili smo prisiljeni upotrijebiti plinske maske jer je smrdež postao nepodnošljiv, a uspinjanje nas je sililo da dišemo duboko.“ Ovaj liječnik zatim opisuje druge jame na koje su nailazili: „Iz jama probija se vrlo jak smradež materija u raspadanju, a iz pomaknute zemlje izbijaju zgrčene ruke, nožni prsti već vrlo truli, a na nekim se mjestima jasno ukazuju obrisi čovječjih tijela slabo pokrivenih zemljom. U jednom dijelu, gdje je teren pokazivao neobičnu elastičnost, bušenjem od samo nekoliko centimetara otkrio se ženski trbuh.“ Staci dalje opisuje iskopavanje grobnice u dolini Karlobaški Malin: „Na nekim mjestima izbijaju ruke i cipele. Dijelim ljude u dvije grupe. Pristupa se metodičnom radu. Odmiče se sve kamenje s pomaknute zemlje, oprezno s lopatama odmiče se sloj po sloj po čitavoj dužini groblja. Poslije odstranjenja prvih 5 do 20 cm zemlje, ukazuju se brojne ruke, često vezane, bose noge, a koji put obuvene, glave sa licem okrenute prema gore ili koje pokazuju šiju.

Iako smo već navikli na izvirivanje udova i glave, ovdje je ovo ukazivalo na izvjesnu iznimnost u pokapanju. Gotovo je bilo pravilo da se poslije odstranjenja zemlje, na lešinama nađe sloj kamenja koje je trebalo maknuti da bi se s iskopom lešina moglo nastaviti.

Nastojali smo sebi protumačiti ovu prisutnost kamena te smo isprobali na iskopu koji još nije bio ispunjen te došli smo do zaključka da su ukop vršili na ovaj način: one koje je trebalo pobiti, svezanih gornjih udova ili povezanih po dvojicu ili trojicu zajedno (uvijek sa žicom za električnu struju), postavilo se na kup zemlje, odgrnute kod iskopa jame, u koju su onda padali ubijani mitraljezom ili smrtno ranjeni hladnim oružjem. U tim slučajevima, kad vrlo vjerojatno što pokazuje položaj leševa smrt još nije nastupila, bilo je srušeno najveće kamenje iz podnožja suhih zidova s obje strane koje je u padu povuklo za sobom zemlju, pa je tako ukop bio izvršen s malo muke i brzo. Da su bili ukopani smrtno ranjeni, ali još živi, dokazuje izobličeni i tragični izražaj lica većine ovih leševa.

Izvlačenje leševa bilo je stoga naročito mučno, jer nisu bili smješteni po nekom redu nego nabačeni, nekoji s glavom prema dolje, drugi zgureni, drugi opet s udovima ispremiješanim s drugim leševima, nekoji međusobno vezani i porazmješteni u položajima koji se ne mogu ni zamisliti.

Na nekojim su mjestima leševi čak u pet slojeva, jedan nad drugim, a na drugim ih ima manje, već prema tome kako je to dozvoljavala dubina jame s kamenitim dnom. Gotovo svi muški leševi imali su gornje i donje udove vezane. U blizini jame nađene su mitraljeske čahure, a kod mnogih leševa koji su još bili vrlo uzdržani, bilo je moguće konstatirati smrtne rane od hladnog oružja na prsima, na leđima, na vratu. Jednoj mladoj ženi odrezane su potpuno oštrim oruđem dojke. U dvije jame našli smo samo žene i djecu ali i u drugim jamama bili su ispremiješani muškarci, žene i djeca.

Stanje izdržavanja leševa bilo je različito u različitim zonama jer su ukopi izvršeni u razno vrijeme. Kada bi izvadili koji leš upotrebom trozuba, postavili bi ga na improvizirane nosiljke i prenosili na lomače od drvlja u tu svrhu i pripremljene gdje je bio obilno natopljen gorivim tekućinama i spaljen. Radi stanja saponifikacije nekih leševa, kao i radi impregniranja sa zemljom, sagorijevanje se odvijalo polagano, ali potpuno, tako da nije preostalo ništa nego pepeo potpuno uništenih organskih materija.

Poslije oslobađanja grobova od njihovih mrtvih stanovnika, po dnu otkopa polagan je sloj živog vapna razrijeđen u vodi. Nad vapno položio bi se prah mrtvih, na njega novo vapno te sloj od 20 centimetara zemlje. Nije bilo potrebno dodati više jer će pored kiše koje nastupaju na ovaj tako uređen teren i same izvršiti svoje.“[7]

Staci u izvještaju navodi i da su sanitarci pri iskopavanju pronalazili ponešto od stvari koje su pripadale žrtvama fotografije, željezničke i tramvajske karte, indekse… Međutim, ništa od toga nije sačuvano sve je uništeno.

Staci dalje iznosi da je njegova ekipa u 2.720 radnih sati iz poluzatrpanih ili otkrivenih jama ekshumirala 791 žrtvu od toga 716 iz groblja u Malinu, 20 iz groblja u Karlobaškom Malinu, dve u zoni Malin, blizu jednog izvora vode, jednu s desne strane pristana u Malinu i 52 iz jednog groblja nalijevo od mjesta Slana, poslije čega su leševe spalili na nekoliko desetaka lomača. Među spaljenim tijelima su 92 pripadala djeci staroj od 5 do 14 godina (za jedno dijete u povoju je pretpostavljeno da ima pet mjeseci), zatim 401 muškarcima i 293 ženama. Ova jedinica je za spaljivanje umorenih Srba i Jevreja upotrijebila 70 kvintala drveta, 550 kg benzina, 250 kg petroleja i 45 kvintala živog kreča.[8]

Poslije odlaska ustaša s Paga i u vrijeme dok su italijanski vojnici spaljivali leševe, oko 40 mještana iz Novalje na Pagu je došlo u Slanu da vidi ostatke logora i uvjeri se u istinitost priča o ustaškim zločinima, kojima do tada nisu vjerovali. Šime Brozović, jedan od njih, u izjavi datoj Komisiji za ratne zločine za Hrvatsko primorje 18. novembra 1945. godine, iznosi šta su građani zatekli neposredno po odlasku ustaša i likvidaciji posljednjih zatočenika u logoru Slana: „Na obali je kamenje bilo mjestimično poliveno krečom, a mjestimice još krvavo. U jednom od logora naišli smo na grobne humke, zatim smo se udaljili od logora oko dva kilometra prema jugu i primjetili dim koji se dizao iz jedne dolinice ugledali smo strašan prizor jama dugačka oko 16 metara (mjerili smo je koracima), a duboka dva do tri metra, bila je ispunjena leševima muškaraca, žena i djece, potpuno ispremiješanima, još gotovo svježi zadah truleži još se nije osobito jako osjećao.“[9]

Ivo Bilić, jedan od najboljih poznavalaca otoka Paga, koji je doktoru Staciju pomagao u pronalaženju masovnih grobnica, obišao je sva mjesta zločina prije dolaska italijanskih sanitaraca. Tom prilikom su s njim bili i dr Tomo Dodoja, Jerolim Sulem i Jure Persen U izjavi od 6. marta 1953. godine, on je opisao ono što je vidio odmah nakon odlaska ustaša s Paga i djelovanje italijanskih vojnika koji su uništavali tragove zločina. Bilić navodi da su u blizini logora vidjeli leš mladića, pored kojeg su našli indeks i iz njega saznali da je to bio student medicine iz Karlovca. Mladi čovjek je bio uboden nožem u zatiljak, kao i još dvojica ubijenih studenata čija su tijela bila samo 50 metara udaljena od njega. Iza toga su naišli na jame o kojima je detaljno pisao dr Staci. Dr Dodoja je, kako kaže Bilić, zaključio da je u jamu dugačku 30, široku 4 i duboku 2 metra bilo nabacano do 3.000 leševa muškaraca, žena i djece. Žrtve su bile prekrivene tek s malo kamena, pa se moglo vidjeti da su im vezane ruke i noge i da su usmrćene udarcima nožem po trbuhu ili grudima. „Nailazili smo i na slučajeve izvađenih očiju i slično.“[10] Bilić svjedoči da su italijanski vojnici leševe iskopavali po danu, fotografisali ih i pretraživali, a po noći polijevali benzinom i spaljivali. „Za vrijeme iskopavanja u jednom momentu pozvao me italijanski doktor po činu pukovnik: ’Duje (čitaj Ivo, prim. autora), dođite da vidite što su učinili hrvatski barbari.’ Kad sam došao do njega, vidio sam jednu ženu kako leži na leđima sa rasporenim trbuhom a u trbuhu je imala dvoje djece. Djeca su jasno, bila mrtva. Ovo nije bio jedinstveni slučaj. Žrtvama je vađena utroba te sve nisam mogao gledati jer je prizor bio strahovit i nevjerovatan. Iz jame se širio jak zadah mrtvaca, ljetno vrijeme i leševi nekoliko dana stari.“[11] Bilić iznosi i druge podatke o bezumnosti zločinaca i njihovim djelima. Vozeći se čamcem, vidio je mnoge leševe kako plutaju morem. Glave su im bile potopljene a noge na površini vode ili obratno, što je ovisilo o tome za koji dio tijela su im ustaše privezali kamen. „Svim žrtvama koje sam ja vidio bili su rasporeni želuci. Dr Tomo Dodoja je zaključio da je u more bačeno oko 6 000 ljudi, žena i djece, od kojih je veći broj morskom strujom odnešen u dubinu“.[12] Iskaz ovog svjedoka, kao i drugih navedenih, posebno je značajan zato što opisuje stanje samo dva do tri dana poslije likvidacije logora, kad su tragovi ustaških zvjerstava bili potpuno svježi.

Nažalost, grobnice do kojih su došli italijanski sanitarci više ne postoje. Jedini trag koji je ostao iza njih, i to samo nekoliko dana po spaljivanju leševa, bila je crna ploha sagorjelog zemljišta. Nestale su i brojne fotografije, kojima bi Italijani, da nijesu sklonjene, mogli posvjedočiti iskopavanje i spaljivanje pobijenih – uništavanje tragova zločina. Kako piše u citiranom izvještaju dr Stacija, fotografije su bile složene u albume i kao dio izvještaja upućene italijanskom ministarstvu rata u Rimu. Tragajući za ovim fotografijama, Ante Zemljar se obratio i Ministarstvu odbrane Republike Italije. Odgovor šefa Ureda Ministarstva bio je da tražene fotografije nije moguće dostaviti jer su se zagubile![13] I sam sam pokušavao da uđem u trag ovim svjedočanstvima, doznavši i da pojedine porodice rodom sa otoka Paga još uvijek čuvaju neke dokumente i fotografije. Bezuspješno! Tako ovi izvori koji vjerodostojno svjedoče o ustaškim zločinima za sada ostaju nepoznati javnosti.

[1]   Zemljar Ante, n. d, 234-242.
[2]   Arhiv OS, a. NDH, k. 229, reg. br. 35/5-1.
[3]   Arhiv OS, a. NDH, k. 231, reg. br. 26/9-1.
[4]   Zemljar Ante, Haron i sudbine, Veograd 1988, 234-242.
[5]   Isto.
[6]   HA Rijeka, Pag, k. 2207.
[7]   Zemljar Ante, n. d., 244-248.
[8]   Isto.
[9]   HA Rijeka, kut. 2207.
[10]   Zapisnik od 6. marta 1953, HA Zadar.
[11]   Isto.
[12]   Isto.
[13]   Zemljar Ante, n. d, 220.

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top