Ugašen oganj kulture nakon 200 godina

Datum objave: ponedeljak, decembar 5, 2011
Objavljeno u Divoselo
Veličina slova: A- A+

Ilija_VujnovicPoslije poraza Turske pod Bečom 1683 g. i njihovog povlačenja oslobođena je Lika. 1689.g. ispod Turskog stotinušezdeset godišnjeg ropstva i došla pod vlast Austrije.

Oslobođenjem od Turaka prestala je potreba postojanja Vojne krajine.

Povlačenjem Turaka jedan dio hrišćana iz Turske krajine odlazi s Turcima.

Već 1690. godine javlja se novo naseljavanje tako Medak 1700.g. ima 110 kuća pravoslavnog stanovništva. Novo stanovništvo je naselilo iz raznih krajeva: iz Hrvatske krajine, od Otočca i Brinja…, neki dolaze od Kupresa, Glamoča, Sarajeva i drugih krajeva.

U to vrijeme u Medak dolazi i sarajevski vladika Atanasije Ljubojević i osniva svoje vladičanstvo u Metku. On se zalagao za očuvanje krajiških povlastica i jedinstvo pravoslavnog naroda iz Hrvatske i Vojvodine. Austriji to nije išlo u prilog, bojala se jedinstva pravoslavaca iz Hrvatske i Vojvodine koji su se naselili pod vodstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića 1689. god, pa je vladika Ljubojević protjeran iz Austrije.

Javilo se nezadovoljstvo krajišnika zbog ukidanja krajiških povlastica. U strahu od pobune krajišnika Lika je 1712. godine proglašena Krajinom.

Austrija provodi reforme u Krajini: zavode nove uniforme, njemački jezik, komande… Krajišnici pružaju otpor, izbija Smiljanska buna 1728-29. koja je ugušena vojnom silom. Rukovodioci bune svirepo kažnjeni.

Austrija je htjela da provede germanizaciju u cijeloj monarhiji, pokrenuto je osnivanje njemačkih osnovnih škola u kojima je trebalo odgajati oficire i visoke službenike koji će dobro poznavati njemački jezik. Srbi u Krajini su davali otpor tim školama ali je bilo i onih koji su davali djecu u te škole.

U to vrijeme pojavljuje se vladika Danilo Jakšić, kao eksponent Bečkog dvora dobija dozvolu za otvaranje srpskih osnovnih škola u Karlovačkom generalatu, kojem je pripadala Lika.

Odmah po dobijenom odobrenju, 1744. g. otvara školu u Plaškom, 1752. g. otvara škole na području Otočke regimente.

1770.god. gradi u Metku vladičanski dvor i školsku zgradu u kojoj otvara dvogodišnju školu. Za učitelja je postavio ekonoma vladičanskog dvora Janićija  Milojević. Đaci su uz učenje radili na vladičanskom imanju. Školu je izdržavala crkva, ona je nametala obaveze na narod, pa se narod žalio generalatu u Karlovcu i škola je zatvorena 1775.g.

U ratu s Francuskom 1805.g. Austrija gubi Liku, Istru i Dalmaciju, što dolazi pod francusku vlast. U to vrijeme pod utjecajem francuske revolucije budi se nacionalna svijest kod naših naroda.

Poslije pada Napoleona i obnavljanja Austrijske vlasti javlja se domaća buržoazija i uvećava potreba otvaranja škola. 1836. god. u Metku je ponovo otvorena trivijalna škola, za učitelja je došao Bobić, prozvan u narodu Ler Bobić. Nastava je bila na njemačkom jeziku. Bobić je nastojao da se u školi što duže zadrži njemački jezik, kako bi učenici mogli postati austrijski generali i visoki činovnici. U ovoj školi su učili Radošević, Njegovan, Ljuština, austrijski generali.

1870. g. za učitelja u Medak dolazi Mile Oklobdžija, imao je rođaka Dimitriju Nikolajevića Oklobdžiju, koji je bio profesor u Rusiji, pa na svog rođaka prenosi slovensku misao, što Mile prenosi na svoje đake i narod. Oklobdžija je bio pristaša hrvatsko-srpske koalicije pa je radi toga od strane austrijskih vlasti premješten u Vrgin most.

Poslije Oklobdžije u školu Medak za učitelja dolaze: Živković, Narančić i Petar Stanić. Nastavili su rad prethodnika i bili vrlo aktivni u političkom životu i radu tog vremena. Pripadali su hrvatsko-srpskoj koaliciji, radi toga su od vlasti proganjani, Petar Stanić kad je kompromitovan izvršio je samoubistvo, a Živković i Narančić su premješteni iz Metka.

1908. god. u školu Medak dolazi Dušan Popara i radi u školi do 1934. god.

Jedinstvenog zakona za škole nije bilo, za Vojnu krajinu je važio Austrijski zakon, a za civilnu Hrvatsku zakon iz 1860. god. koji je predložio Štrosmajer. Po tom zakonu je uvedeno obavezno školovanje djece u trajanju 5 godina, uvodi se opetovnica. Ovaj zakon se primjenjuje u školi Medak sve do 1929.g. Kad je u Kraljevini Jugoslaviji donesen zakon za sve škole u Jugoslaviji. Po tom zakonu obavezno je školovanje za svu djecu od 7-15 godina. Pristupilo se prelasku na osnovno osmogodišnje školovanje, ali u Metku nije ostvareno dalje od opetovnice.

U Metku je bio skučen školski prostor, radilo se u školi izgrađenoj 1770.god. koja nije zadovoljavala najnužnije potrebe.

1932.god. je kralj Aleksandar Karađorđević posjetio Medak i uzeo pokroviteljstvo nad gradnjom nove škole u Metku i škola u Papuči, Pavlovcu i Mogoriću.

Nova škola u Metku je napravljena, postavljen školski namještaj i popunjena đacima, kralj nije doživio njeno otvaranje.

Oko 1935. god. za upravitelja škole dolazi Nikola Bjegović, uz rad u nastavi uređuje školski voćnjak, vrt i rasadnik, aktivan je u političkom životu i bude premješten u Bosnu. Iz Travnika se uključio u NOB-u, poginuo 1944. g. kao komesar Majevičkog odreda.

Poslije Nikole dolazi Branko Levnaić, koji uz nastavu aktivno radi u vanškolskim aktivnostima i političkom životu mjesta. Njegova aktivnost je prekinuta aprilskom okupacijom Jugoslavije 1941. god.

U ovoj školi prva znanja su dobili narodni heroji Jugoslavije: Smilja Radošević-Pokrajac i Milan Kuprešanin, te generali JNA: Milan Kuprešanin, Petar Kleut, Stevo Maoduš, Petar Ljuština, Ilija Borić i veći broj učitelja, profesora…

Okupacijom Jugoslavije, 1941. škola dolazi u težak položaj, već 12. aprila 41.g. u Medak  je stigla talijanska motorizovana kolona. Odmah po dolasku u Medak škola je zatvorena, školska zgrada postala kasarna za talijansku vojsku. Za talijanima, maja mjeseca, u Medak dolazi odred ustaša, smjestili se u privatnu trgovinu i žandarmerijsku kasarnu.. Učitelju Levnaiću je zapretila opasnost i sklanja se u Slavoniju. U ustanku, 1941. stupa u NOB, gine na dužnosti komandanta bataljona NOV-e, njegovo ime i ime Nikole Bjegovića upisano je na spomen ploči otkrivenoj na školi 19.06.1955.g. prilikom obilježavanja 185-godišnjice rada škole.

Kako je u Metku bio jak talijanski garnizon jedna grupa mještana se okuplja oko Gavre Stanojevića, stavlja se u službu okupatora i formira četnički odred, koji je vjerno služio talijanima do kraja 1943. god, kada bježi s talijanima i tom prilikom pali staru školu, napravljenu 1770.g. i vladičanski dvor.

Razvitkom ustanka razvijala se i narodna vlast. U Metku je osnovan akcioni odbor koji svojom aktivnosti u jesen 1943. god. otvara školu u Metku. Budući da je okupator (Talijani- Nijemci) držao školsku zgradu. Škola je otvorena u zaseoku Brezik, učitelji su bili Milica Radaković i Nedjeljko Vujnović. Kako je neprijatelj (nijemci-ustaše) stalno napadao i palio zgrade škola je morala više puta seliti. 1944. god. se smjestila pod Bogunicu, poslije paljenja ove seli se u Počitelj gdje radi do kraja rata 1945.g.

Po završetku rata škola je vraćena u centar sela, smještena u kuću Đuke Vuksan i još neke privatne objekte. U to vrijeme su bili učitelji: Milkica Kleut i Mile-Mićo Ljuština. Kako je škola neredovito radila bilo je oko 200 obveznika u 4 razreda, uslovi rada vrlo nepovoljni.

Uz nastavu za školske obveznike organizirani su analfabetski tečajevi, na kojima se naučilo čitati i pisati. 1945-15 polaznika, 1946-40 polaznika i 1947 11 polaznika.

1947. god. je obnovljena školska zgrada i u njoj izvođena nastava. Bilo je 232 školska obveznika, ove godine je škola prerasla u 7-godišnju. Za rukovodioca dolazi Danica Jakovljević, radi 5 nastavnika.

1953. god. škola je prerasla u 8-godišnju gimnazijskog A tipa. Početkom 1954/55 školske godine popunjava se nastavnički kadar, za direktora dolazi Nikola Stanić, u školi je 210 učenika, raspoređenih u 8 odjeljenja, 8 nastavnika.

Organizirana je i izvođena nastava za odrasle koji nisu završili Osnovnu školu, a izrazili želju da završe osmi razred.

Organizirani su i obavljani privatni ispiti za službenike i radnike koji su se prijavili radi napredovanja u obavljanju poslova.

Uz nastavu u školi su razgranate slobodne aktivnosti:

Kulturno-umjetničko društvo „Smilja Pokrajac“ imalo je diletantsku, folklornu, tamburašku i literarnu sekciju. Literarna sekcija je izdavala školski list „Lasta“.

Društvo narodne tehnike imalo je građevinsku i fotografsku sekciju.

Učenička radna zadruga „Branko Levnaić“ imala je: ratarsku, livadarsku, voćarsku i povrtlarsku sekciju. Sve sekcije su imale programe rada i uspješno ih ostvarivale. Svake godine su održavane godišnje skupštine na kojima su podnošeni izvještaji i donošeni programi rada za narednu godinu.

Zadruga je dobila mnoga priznanja i čestitke za postignute rezultate, tako je predsjednik općine Gospić Mićo Jelača u diskusiji na drugoj godišnjnoj skupštini zadruge kazao: Vi bolje radite nego sve naše OPZ-e. Vi se bavite proizvodnjom, a one trgovinom.“ Pohvale za rad su došle od: Jakova Blaževića, Kate Pejnović, Cvjetina Mijatovića, Branka Stanića i mnogih.

Zadruga je 1960. godine primila saveznu nagradu, plaketu i 100.000 dinara.

Pionirska organizacija je kroz prijem u pionire, pionirsku zakletvu, proslavu Titovih rođendana i dana škole, Titovu štafetu, posjetu spomenicima NOB, posjetu roditeljima palih boraca i drugim aktivnostima razvijala ljubav prema domovini i patriotska osjećanja.

19.06.1955. god. organizovana je proslava 185- godišnjice rada škole, proslavi su uz slavljenike prisustvovali: Kata Pejnović, narodni poslanik u saboru i član CK SKH-e, Ivan Uzelac- Đan… primljene su čestitke od Jakova Blaževića, Petra Kleuta, Steve Maoduša.

Broj učenika u školi bio je promjenljiv, tako 1957/58 šk. god je 239, 1961/62 je 307; 1973/74 je 328, nakon čega se postepeno smanjuje da bi 1990-91 bilo 137 učenika. Svi obveznici su redovno upisivani i prošli kroz školu. Nakon završetka Osnovne škole gotovo su svi produžili školovanje u gimnaziji, učiteljskoj školi, školi učenika u privredi. Po završetku školovanja bili su savjesni i vredni u poslu za koji su se osposobili, neki su postali: učitelji, profesori, ekonomisti, tehničari, oficiri, liječnici, uvijek su održavali vezu sa školom u kojoj su stekli prva znanja.

U mjestu Medak događale su se brze promjene što se odrazilo na rad škole i poboljšanje kvaliteta znanja učenika.

1956. god. otvorena je ambulanta i došao doktor u Medak, bio je to Nikola Dujmović uzor plemenitosti i čovječnosti.

Došlo je do reorganizacije organa vlasti, općina Medak pripojena Gospiću, u Metku ostao Mjesni ured u kojem su obavljani neki poslovi i vođene matične knjige.

Tokom jeseni 1961. g. izvršena elektrifikacija centralnog dijela mjesta i otvoren pogon „Nade Dimić“ u zadružnom domu.

Februara 1962. god. prvi TV prijem vijesti i praćenje programa.

Od septembra 1961. do septembra 1963. god napravljena i opremljena sportska dvorana.

Od 1962-64. napravljena stambena zgrada sa 8 stanova i poslovnim prostorom u prizemlju, stanovi su napravljeni i dodijeljeni nastavnicima.

U skladu sa Zakonom o udruženom radu škola Medak sa svojim područnim odjeljenjima udružila se u Radnu zajednicu sa školama.

Osmogodišnja u Raduču s područnim odjeljenjem u Kruškovcu;

Osmogodišnja u Mogorići s područnim odjeljenjem u Buljmizama.

Osmogodišnja u Vrepcu s područnim odjeljenjima u Pavlovcu i Barletima.

Organ upravljanja bila je Radna zajednica, školski odbor i direktor, stručni organ Nastavnički zbor.

Šk. godine 1989/90 u RO je radilo ukupno 47 radnika od čega 38 nastavnika, oko 500 učenika.

Poslije odlaska Nikole Stanića za direktora škole u Gospić, 1963. god. dužnost direktora u Metku su obavljali Đorđe Zagorac, Dušan Radaković, Jovo Travica, Dane Vračar, i na kraju Mileva Pejnović.

Sve škole udružene u Radnu organizaciju su nesmetano radile na ostvarivanju Programa rada po propisanom Planu i programu. Tokom rada dobar dio učitelja je vanredno završio Višu pedagošku s čim je poboljšan kvalitet nastave.

Početkom 1991/92. šk. godine došlo je do nepremostivih teškoća u radu škole, počeli su ratni sukobi, škola u Metku i područno odjeljenje u Počitelju su zakasnili s početkom, jer je pretila opasnost od granata i mina koje su padale po Metku i Počitelju. U oktobru je organiziran prevoz za učenike i nastavnike u Raduč, u Raduču održavana nastava. Ostale škole su radile u svojim sjedištima i uglavnom s nepromjenjenim nastavnicima i po postojećem nastavnom planu i programu. Nastavnici su bili bez plaća nekoliko mjeseci, a kad su počele da stižu to je bilo van svake norme, ni minimalne životne potrebe nisu pokrivale, živilo se od socijalne pomoći.

Nedostupni su bili udžbenici i školski pribor, opet se pisalo na starom papiru. Uz sve nedaće nastava je održavana, čulo se školsko zvono i veseli dječiji glasovi sve do smrtnog straha najavljenog „Olujom“ i bjega u neodređenost – u izbjeglištvo.

Škole su prestale raditi, djeca su ostala bez zavičaja i svojih prijatelja, mnogi bez roditelja, braće i sestara.

Svi školski objekti su opljačkani i oštećeni, jedan dio uništen, školske biblioteke i arhiva su uništeni, sve škole pretvorene u ruglo, to nije mogla učiniti ni jedna prirodna katastrofa, to je mogla samo zločinačka ruka.

 

NAPOMENA: Korišten sačuvani dio Spomenice škole Medak

 

Napisao: Ilija Vujnović                                        U Banjaluci, 05. decembra 2011.

 

 

Vezane vijesti:

Divoselo – zločinom do pustoši – zapisi Ilije Vujnovića

Spomenik kod Šaranove jame, otkriven je – nezavršen

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top