Ubistvo anđela

Datum objave: sreda, april 10, 2019
Objavljeno u Prebilovci
Veličina slova: A- A+

Trise_Ekmecic.jpgSvjedočenje o jednom događaju iz 1941. godine kada je ubijen dvanaestogodišnji dječak Nikola, sin Uroša Ekmečića

Nikola Ekmečić rođen je 1929. godine u zaseoku Prebilovaca Grliću. Živio je sa šestoro braće i sestara kod oca Uroša i majke Jovanke. Rastao je u zdravlju, pjesmi i veselju sve do avgusta 1941. godine. Najnesrećnije godine stigoše i zaviše u crno i Grlić. Zlikovci dođoše, zavladaše, poharaše, oskrnaviše i uništiše cijelu Uroševu porodicu.
U stolačkom srezu su u junu mjesecu, oko Vidovdana (28. juna), ustaše ušle u srpska sela i odvele mušku čeljad, ne dirajući pritom žene i djecu.

Prebilovčani se gorko prevariše i ostaviše nezeštićene svoje najdraže. Skrivali su se po gudurama, u brdima i kamenjaru. Ubrzo im je nestalo hrane i vode i bjehu prinuđeni da se jave komšijama Hrvatima iz najbližeg sela Košćele, udaljenog 8 km istočno od Prebilovaca.
Nikolin otac Uroš Ekmečić, zajedno sa Nikolom i rođakom Trifkom, krio se kod poznanika Hrvata, Stojana Salmanića i Vidana Antunovića, u ogradi u blizini njihovih kuća. Skrivali su ih pet do šest dana, hranili, a uveče, kad prođe opasnost od prolaska ustaša kroz selo, izlazili su iz skloništa, pušili i razgovarali.

Tako su saznali i strašnu istinu da je napadnuto selo i da njihovih najmilijih više nema, da su ih ustaše žive pobacali u Šurmanačku jamu.
Od ovih dobrih ljudi Trifko i Uroš su saznali da ima još preživelih Prebilovčana oko Hutovog blata. Poslednja tri-četri dana, skrivali su se oko Vidanove kuće, tako da im se može dostaviti hrana i voda. Tu je bilo najbezbjednije. Uveče bi Vidan došao da popriča s njima. Te kobne noći rastali su se oko 23 h uveče. Trifko je otišao u svoje skrovište, a Uroš sa Nikom u svoje. Zaboravili su tikvu (posuda za vodu), koja je ostala da visi na drvetu ispod kojeg su uveče sjedili.

Osvitao je ponedeljak, sunce je uveliko izašlo, kad su se začuli strašni glasovi: “Diž se, Srbine, vire ti noge!“
Idu tik uz ogradu, na metar od Trifka, ali ga ne vide. Bio je dobro zamaskiran u plotu obraslom bršljanom. Ustaše su primjetile tikvu na drvetu i shvatili da se tu negdje krije neko i vikali su ponovo:
“Diž se, Srbine, vire ti noge!“

Uroš prvi iskače iz skrovišta i bježi kroz gustiš, tako da ga kuršumi nisu pogodili. Nejaki Nikola iskoči iz skrovišta i pokušava da umakne, ali preko njive koja je bila ravna, čista oranica. Ubiše ga 50 metara od skrovišta, pogodiše ga između plećki. Prilikom pada jeknuo je: “Aaaa… ćaćo moj!“
Ubice su otišle dalje, rekavši da iz sela treba da dođu stari ljudi da sahrane četnika; za njih je i dječak od 12 godina bio četnik. Trifko je ostao preplašen ali skriven. Ni živ, ni mrtav, šćućurio se i čekao dalju sudbinu. Nisu ga primjetili.

Poslije pola sata dolaze Košćelani Vidan Antunović, Stojan Salmanić i starac Kariman Marković i još neki Trifku nepoznati Hrvati da sahrane malog Nikolu.
Iz njihovog razgovora saznao je Trifko da se Uroš spasio. Starci Antunović i Salmanić nisu u razgovoru njega ni spomenuli, tako da ustaše i ne znaju da je on tu.
U međuvremenu počeli su se dogovarati gdje da sahrane dječaka. Jedni su htjeli da ga sahrane na mjestu pogibije, a drugi su kazali: ”Šta ako se vaktom njiva bude orala, preoraće grob”!
Stojan i Vidan predlažu da raku kopaju suprotno od mesta pogibije. Dogovor je trajao oko pola sata i konačno se dogovoriše da ga sahrane na južnom dijelu njive, tik uz skrovište Trifkovo!

Sahrana je izvršena tačno u podne, pošto je zvono na “Dogani” (duvanskoj stanici) otkucalo 12 sati. Uskoro dolazi naoružan ustaša da provjeri je li sahrana završena i pita:
“Dal ste sahranili četnika”?
Na to starac Kariman Marković odgovara:
”Vi ste ubili anđela, a ne četnika”!

Ustaša ih poziva na ručak u kuću gdje ih čeka pečeno jagnje. Ljudi odoše na ručak, a Triše je čekao da padne noć pa da krene za Grlić. Pred veče, blizu Trifkovog skloništa, dolaze dvije djevojčice jedna hrvatica, a druga srpkinja, Slavka (Šćepana) Buluta i razgovaraju međusobno. Trifko jasno čuje kad jedna od djevojčice kaže. ”Ubili su Nikolu, Uroš je pobjegao, a Triše se krije negdje”. Odlučuje da im se javi. Djevojčice su se uplašile ali ga poslušaše da mu napune čuturu s vodom iz Vidanove čatrnje (Par srpskih porodica je živjelo na Košćeli i nisu bježali, a ustaše ih nisu tjerale, niti ubijali njihove članove- tek 1942. godine bili su prisiljeni da pobjegnu sa Košćele). Brže bolje, kad su se djevojčice vratile sa čuturom vode i kad je pala noć, Trifko bježi za Grlić gdje zatiče nekolicinu rođaka, među njima i Uroša, kome priča tužnu priču za njegovog Nikolu. Istog trenutka Uroš odlazi na Košćelu da posjeti sinov grob. Usput ga je sreo Novica Šarić i on ga je poslednji vidio, Uroš je plakao, pričao je Novica kasnije Triši.

Ustaše su bile svuda oko Grlića i Prebilovaca i svi preživjeli su ponovo pobjegli u brda, čim bi vidjeli da ustaše nadiru ka Grliću. Obren i Stojan Ekmečića izgubili su svaku volju za život i u svom tom razočaranju nisu htjeli da bježe. Vratio se i Uroš sa Košćele potpuno slomljen i u tom jadu i očaju, plaču i kuknjavi zatiču ih ustaše, zarobljavaju i svu trojicu odvode u prebilovačku školu. Te iste noći sa još 50 Prebilovčana, mučeni su a potom i ubijani na svirep način u Morinom otoku. Bilo je to 14 avgusta 1941. godine.
Niko od Uroševe porodice nije preživio 1941. godinu.

Trifko je sa rođakom Milanom (Sirćom) Ekmečićem 1949. godine izvršio prenos Nikolinih posmrtnih ostataka u prebilovačko groblje.
Bio sam nekoliko puta na mjestu pogibije dječaka, a i sjećam se kad je otac pričao kod kuće o prenosu pokojnog Nikole sa Košćele u Prebilovce! Imao sam tada 5 godina!
Svaki put kad odem u Prebilovce,palim svijeću na Nikolinom  grobu u prebilovačkom groblju!

—————————————————————————

Prema rukupisu sjećanja koje je zabilježio Manojlo Ekmečić-Aco, sin Trifkov. Trifko Triše Ekmečić umro je 22. novembra 1990. godine u 75 godini života. Umro je ispred jame Golubinka, u Šurmancima, nakon što je prepoznao prsten s kojim je zaručio Danu Suhić koju je neposredno pred rat i oženio.

Trifko je, uz to, slučajno čuo razgovor speleologa koji su pričali kako su prilikom vađenja kostiju iz jame pronašli ostatke nerođenog djeteta. Dana, supruga Trišina bila je u devetom mjesecu trudnoće kada je bačena u jamu.
Srce Trišino nije izdržalo.

Ova teška i tužna priča koja govori o ubistvu jednog od anđela iz Prebilovaca, a bilo ih je nekoliko stotina u mnogoljudnom selu, jedna je od rijetkih u kojima se govori o konkretnoj pomoći komšija druge vjere i nacije. Bilo je ljudi koji su činili dobra djela. Da nije bilo svjetlih primjera žrtvovanja Nefe Šoše, familije Halila Đulića, Muje Sjekirice ili Boška Ljiljanića pa i ljudi iz ove priče i drugih- tragedija Prebilovaca biblijskih razmjerabila bi još dublja i veća.

Do Drugog svjetskog rata u Prebilovcima su živjele tri muslimanske familije; Stiglići, Đulići i Šoše. Šoše su preselile u Višiće, Đulići u Rječice a Stiglići u Čeljevo. Sve tri familije zadržale su imovinu na području Prebilovaca i održavale je svih godina poslije Drugog svjetskog rata, održavaju je i danas. Sa Srbima iz Prebilovaca zadržali su dobre komšijske odnose.
Niko od muslimana stanovnika Prebilovaca nije stradao od ustaša kada su napali ovo selo u avgustu 1941. Sa izuzetkom Nefe Šoše i njenog muža Salke kao i familije Halila Đulića bili su uz njih. Niko od prebilovačkih muslimani a ni Hrvata koji su se doselili u Prebilovce nakon što im je tzv. NDH promjenila ime u Novo Selo nije ubijen od strane preživjelih Prebilovčana kada su se poslije pogroma vratili u svoje kuće.

Izvor: PREBILOVCI NET

 

Vezane vijesti:

IZLOŽBA „PREBILOVCI“ U BEOGRADU

Čija je briga groblje u Prebilovcima?

Budi deo istorije: Hercegovačka akademija (8. jun) – najveći i najznačajniji skup Hercegovaca u Srbiji

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top