fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

U mom Golubiću sunce drugačije greje

Miroslav Veselinović (46), najpoznatiji povratnik u severnoj Dalmaciji. Bivši policajac se pre osam godina vratio iz Srbije i sada gaji oko 300 grla stoke

Foto: Darko Dozet
Foto: Darko Dozet

Svake noći od, za srpski živalj u Hrvatskoj najstrašnijeg avgusta 1995, Miroslav Veselinović (46) sanjao je svoje ognjište u Golubiću. Onda je, pre osam godina, prelomio, spakovao kofere, ostavio posao i porodicu u Inđiji i vratio se u rodno selo nadomak Obrovca.

– Da li mi je bilo teško? Teško je bilo buditi se svako jutro. Kada sam došao, četiri dana sam sedeo na suncu, samo da me ogreje. To možda nećete razumeti, drugačije sunce greje, ono je bliže, toplije, kao da te miluje, a vojvođansko sunce prži i peče – otvara nam dušu Miroslav, dok iz tora pušta svojih 150 koza i isto toliko jarića.

I kreće za njima kamenitim stazama put Grčke lokve, jedinog mesta u dalmatinskoj goleti gde se koze mogu napojiti.

Nekadašnji policajac, početkom rata napustio je službu u Zagrebu, a posle „Oluje“ zajedno sa hiljadama svojih sunarodnika otišao je najpre u Prištinu, a potom u Beograd i Inđiju. Radio je, osnovao porodicu, ali prateći put na koji ga srce navodi, odlučio da se vrati tamo gde su mu koreni.

I nije se pokajao.

– Roditelji su došli godinu dana ranije i imali tridesetak koza. Onda smo počeli polako, malo po malo ostavljali jarad, da bismo sada došli do broja grla koji je dovoljan za pristojan život – priča sklanjajući s puta pojedine koze. A one, navikle na njegov glas, bespogovorno slušaju. – Uradio sam sve što treba za uzgoj stoke, registrovao sam gazdinstvo, zaštićenu izvornu pasminu – hrvatska šarena koza, idem na savetovanja, imam ugovoren otkup jaradi, podsticaje od države… Ali ja nisam klasičan farmer, ja sam klasičan čoban.

Krševitu stazu od Grčke lokve, ka Gradini, pa kroz doline do kuće, dugu tri sata hoda i izazovnu i za najveće planinare, Mišo i njegove ljubimice prelaze svekodnevno dva puta. Ne pita se da li je sunce, vetar, studen od koje kosti mrznu. Nekad i po osam sati dnevno provede s njima na planini.

– Jedino ih po snegu ne teram, ne dam im da se mrznu, tada imaju sena u jaslama – dodaje preskačući kamenje ne bi li stigao pre njih do Lokve i sačekao ih tamo. – Lako se mi razumemo, stoku ne tučem, one se mene ne plaše, znam tačno kuda idu. Poštujem njihov izbor, a one meni tako i vrate. Kada treba da odem do grada, isteram ih i znam tačno u pet minuta kada će izaći, koliko im vreme treba za taj krug. Majke uče decu tako, tako da nemam problema sa gubljenjem stoke, samo ponekad sa vukovima. Ako neka nije danas došla kući i nema je do sutra ujutru, ne treba da je tražim jer je živu naći neću.

Svaka ima ime, ali Mišo ne treba da ih broji, već golim okom vidi koja fali.

– Uvek ima desetak koza koje kasne i zaostaju. Leže u toru po familijama i tako i idu na pašu. Ima i svojeglavih i problematičnih, ali gledam da od njih ne ostavljam jarad, jer se kćeri identično ponašaju kao majke. Jarčevi leže posebno i verujte, malo muško jare od sedam dana ode među jarčeve, neće da bude sa kozama – nastavlja ponosno, vešto se penjući na vrh brda, s kog ne samo da se vidi Dalmacija već i veliki deo Like, kao i put koji ih spaja. – Nekada znam po sat vremena da sedim ovde, gledam u planine i ne razmišljam ni o čemu. Taj spokoj koji ovde osećam ne bih menjao ni za šta. Sada znam da u životu možete sve da uradite, ali pitanje je koju cenu ćete za to platiti. Ovo moje zadovoljstvo, kada ih vidim kako brste rastinje, kako jarići poskakuju, kako lukavo pokušavaju da sisaju drugu majku, nema cenu.

Svojim rukama, Mišo i njegovi roditelji obnovili su kuću, koja, srećom, nije bila spaljena.

– Nikakav novac za obnovu nismo dobili, a nismo ga ni tražili. Sve smo radili sami, nije bilo nimalo lako, zato su nam i plodovi našeg truda slatki. Jeste da treba hrabrosti i snage, ali ne razumem zašto se ljudi ne vraćaju, iako su obnovili kuće. Znam da je mnogim našim ljudima teško, da su uvek na oprezu, u nekom grču, razmišljanju kako će biti sutra, prekosutra, šta će biti dogodine… – sleže ramenima čobanin, koga poznaje cela severna Dalmacija.

Međutim, zbog razgovora s nama, Mišo je zakasnio da sačeka koze i one su, kad su videle da ga nema, znatiželjno prešle na drugu stranu puta. Ali čim su čule njegov glas, odmah su nastavile put ka kući.

– Ma životinju možeš da naučiš, ali kod čoveka do nekog doba više nema učenja. Zato dobro razmislite koga vređate kad nekome kažete „kozo jedna“ – poručuje Mišo. – Stoka izaziva posebne emocije, od nje mnogo toga možeš naučiti, pre svega trpljenje, poslušnost i saglasje sa božanskim i prirodnim zakonima.

ĆERKA I PRIJATELjI

U SRBIJI je Miroslav ostavio ćerku Milicu i veliki broj prijatelja, s kojima se redovno čuje putem „Vajbera“ i društvenih mreža. Međutim, i ne pomišlja da se vrati i ponovo napusti zvavičaj.

– Znaju gde sam i svima su vrata uvek otvorena, ali sada ne postoji to što bi me nateralo da napustim ovaj prag – odlučan je Veselinović.

SIR SVE JEZIKE GOVORI

PORED jaradi, Veselinovići prodaju i kozji sir, koji pravi baka Pera i zbog koga mnogi turisti svraćaju u Golubić.

– Majka priča sve jezike, a i sir je dobar pa reklamacije nema – kaže Miroslav smejući se.

Autor: Jelena LEMAJIĆ

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Pjesma ga je održala | Jadovno 1941.

Draginja Crnogorac iz Polače: Kako sam posramila pljačkaše …

U Biljanima Gornjima živi tek malo ostarjelih stanovnika …

Opstanak na izvoru Cetine | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: