U LIVNU ŠESNAEST GODINA KASNIJE

Datum objave: sreda, decembar 14, 2011
Objavljeno u Livanjsko polje
Veličina slova: A- A+

Ognjena_marija_livanjska_Budo_Simonovic

Odlazeći iz Livna 12. avgusta 1991. godine, dan poslije sahrane posmrtnih ostataka oko 1.600 Srba stradalih u ovom kraju u ustaškim pokoljima 1941. godine i promocije moje knjige „Ognjena Marija livanjska“, posvećene tim zločinima, nijesam ni slutio da će proći više od šesnaest godina dok se ponovo vratim u ovaj prokleti, okrvavljeni, opjevani i oplakani grad. Iako su noć uoči sahrane, u Livnu sijevnuli noževi ustaške mržnje ( na parkingu ispred hotela „Dinara“ su, doduše, isječene samo gume na petoro-šestoro vozila beogradske i novosadske registracije), i dalje sam naivno vjerovao da se zlo ne može ponoviti, da je to samo pojedinačni eksces, a ne  znak vaskrslog, povampirenog ustaškog  ludila i mržnje koja će se ubrzo izroditi u novi krvavi sukob i hajku na preostale Srbe.
Ledenu jesenju kišu koja lije kao iz kabla i prati me cijelim putem od Sarajeva preko Travnika, Donjeg Vakufa i Bugojna, na Kupreškim vratima smjenjuje snijeg. Ovdje negdje, na ovom vjetrobojnom prevoju, otežale i pod prvim snijegom povijene grane omorika, i danas, poslije bezmalo sedamdeset godina, kriju neopojene grobnice na stotine, uglavnom poklanih Srba iz Livna i okoline. Ovdje se završavao njihov „put u Srbiju“ nakon stravičnih orgija klanja u autobusima kojima su ih ustaše prevozile. Dobro čuvanu tajnu, pritisnut grižom savjesti, mnogo kasnije će provaliti Ismet Duran, jedan od vozača tih autobusa smrti, a u potresno filmsko svjedočanstvo pod naslovom „Okupacija u 26 slika“ pretočiće Lordan Zafranović.
Po izlasku iz tunela na Kupreškim vratima, kroz vijavicu puca Kupreško polje na kojem  kuće i zloslutno pusta varoš djeluju gotovo nestvarno, a namjerniku se nameće pitanje ko li je to i kakva ga je nevolja nagnala da na ovoj ledenoj golometiji potraži mjesto pod suncem. Dok prolazim kroz grad koji djeluje kao napušten, u ušima mi odzvanjaju stihovi poznate partizanske pjesme, sročene poslije velike pogibije crnogorskih proletera na Kupresu 1942. godine:

„Oj Kupreško ravno poljce,
platićeš nam Crnogorce,
od stotinu i pedeset,
vratilo se samo deset…“

I iznova pitanje: ko li je to tada naredio da Kupres mora pasti i zašto je za ovu vukoderinu žrtvovana tolika mladost?
O tome, naravno, danas ne svjedoči nikakav  biljeg, ali su zato na  sred Kupreškog polja, pored puta prema Šujici i Livnu, „branioci Kupresa i Vukovara“ za sjećanje na „10. travanj 1992.“ podigli veliki  spomenik „pobjednicima“, koji pomalo podsjeća na onaj podignut žrtvama u kragujevačkim Šumaricama.

Livno danas

Livno danas

    Pusta i Šujica, iako je, sudeći barem po novim kućama, već stasala u varošicu, baš kao i sela Zagoričani, Potočani i Podgreda u kojima odavno ne dimi nijedna srpska kuća, ma se i hrvatske nekako prorijedile.
Tek u mokrom Livnu sretam ljude. Sa cvijećem i svijećama  žure ka groblju. Prisjećam se: danas je Dan svih svetih, veliki svetac katolika…
Na srpskom groblju nema nikoga. Spomenici, koliko vidim, nijesu oštećeni, ali se po izđikaloj travi i burjanu vidi da ih odavno niko ne posjećuje i ne uređuje.  Oštećena samo ograda groblja pored kapije. Poslije sam saznao da je tu u nedavnom ratnom vrtlogu, u vrijeme velike hajke na Srbe, neko  napisao grafit: „Dobrodošli Srbi!“, koji je tu zadugo stajao, sve dok  ga neko nije čekićem izbrisao.
U Livnu, na oko sve mirno. Najživlje na tradicionalnom zadušničkom vašaru pored škole „Ivan Goran Kovačić“ pred kojom dotrajava sasvim oronuli spomenik „divnom galebu“. Kakve li ironije: upravo ova škola, posvećena velikom pjesniku, Hrvatu, čiji se poetski krik i protest protiv ustaških zločina, sročen u poemi „Jama“, čuo do neba i svrstao ga u sazvježđe  najvećih humanista i  antiratnika, livanjske novoustaše su u minulom ratu pretvorile u  logor i veliko mučilište i stratište za  šačicu još preostalih Srba, potomke onih koje su ustaše satrle i zatomile 1941. godine na dvadesetak gubilišta oko Livna.
Okolo, gotovo prava idila.  Nadošla Bistrica huči i slapa ispod drevnog  turskog mosta, a gore na brdu koje dominira gradom i dalje stoji zidina  stare kule  iz koje je, po predanju, hajduk,  starac Vujadin, gledao  „prokleto Lijevno“ i sokolio svoje sinove da izdrže muke i ne odaju društvo i jatake, ne odaju krčmarice mlade kod kojih su  u potaji rujno vino pili…

Motiv iz Livna: stari most na Bistrici iznad kojeg još dotrajava kula starca Vujadina

Motiv iz Livna: stari most na Bistrici iznad kojeg još dotrajava kula starca Vujadina

    Ne znam ko i šta, sem vjere u Boga, pravdu i istinu, sokoli  novog mladog livanjskog paroha Željka Đuricu  da tu ispod kule starca Vujadina istrajava, da obnovlja oštećenu pravoslavnu crkvu, da raziđuje  zazidana vrata  minirane kripte i sakuplja rasturene kosti  srpskih velikomučenika izvađene  iz jama i neopojenih raka i tu pohranjene 1991. godine. Ni on se, međutim, još ne usuđuje da krene kroz sela rubom Livanjskog polja.

Hram Uspenija Presvete Bogorodice u Livnu Kapela - spomen kosturnica Svete Velikomučenice Marine – Ognjene Marije
Hram Uspenija Presvete Bogorodice u Livnu Kapela – spomen kosturnica Svete Velikomučenice Marine – Ognjene Marije

A tamo pustoš, kao da Srba nikad nije ni bilo. U Zastinju, prvom selu do Livna na desnoj strani Livanjskog polja, samo desetine opaljenih zidina srpskih kuća koje su ustaše zapalile u čast Svetog Ive 1992. Ređaju se potom Suhača, Veliki i Mali Kablić, Priluka, Prisap, Žirović, Ljubunčić, Lusnić, Strupnić, Kovačić, pa Čelebić, jedno od najvećih, najbogatijih i najljepših sela u livanjskoj  prodoli, koje je i u Drugom svjetskom ratu i u ovom posljednjem devedesetih godina, izgleda, platilo ponajteži danak u krvi.
Na Barjaku, na ulazu u selo, više nema spomenika za trista sedamdeset i četvoro Srba, uglavnom žena i djece, pobijenih na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941,  u obližnjoj školi i tu zatrpanih u  rupama iz kojih je nekada vađen šljunak.  Nema više ni okrvavljene škole, ostala samo spaljena zidina, zarasla u zovu, kupinu i lamutinu, sa kojom će očito umrijeti i tajna o ovom stravičnom ustaškom zločinu.

Čelebić - Devastirani spomenik za 370 pobijenih Srba 1941.

Čelebić – Devastirani spomenik za 370 pobijenih Srba 1941.

U maloj, sirotinjskoj, još sasvim nesrušenoj kućici ispred škole nema više ni Dušana Vujanovića. Sve pusto i zamrlo – buja samo trnjak i šbun zove ispred kuće iz kojeg je skriven, dva dana i dvije noći gledao zvjersku ustašku orgiju, gledao kako mu kolju majku, pet sestara, suprugu i sinčića koji je na svijet došao samo koji sat prije nego što je osjetio ustašku mržnju i brid noža…
Od Čelebića  u pretežno srpskim selima krajem Livanjskog polja, podno Dinare, Sajkoviću, Gubinu, Provu i Čaprazlijama (a ništa bolje, izgleda, nije ni u Bojmuntima, Radanovcima, Vrbici i Bogdašima na drugoj strani prema Crnom Lugu i Bosanskom Grahovu), potpuna pustoš.  Oko izlokanog, neasvaltiranog puta, bez ijednog putokaza ili bilo kakvog znaka, sablasno štrče skeleti  kuća u zapuštenim voćnjacima, na podivljalim  i zaraslim imanjima. Odatle su i ptice odselile…
U Sajkoviću usahla legenda o Cviju Pajčinu, legendarnom nepokorniku i bundžiji, koji je ovdje prvi digao glavu i oružje protiv  ustaških krvoloka i među prvima u Evropi 1941. godine zaratio sa fašizmom.
U Gubinu više nema vječite gubitnice Save Petrović, sićušne i krhke starice kojoj je u paklu jame Ravni Dolac na Dinari ostalo dvoje nejake djece, a ona potom, nakon mjesec i po dana provedenih na dnu bezdanice duboke gotovo pedeset metara, među 204 leša,  rodila dvojke, sina i ćerku, koje je, nažalost, kasnije ipak pomeo vihor rata…
Ni u Čaprazlijama više ne samuje Gospava Bošković, koja je kao i Sava,  takođe bila u drugom stanju i pošto su je izvadili iz jame Ravni dolac rodila zdravo dijete – i ona vječno počinula negdje u izbjeglištvu, daleko od Čaprazlija i Dinare.

Zidina spaljene crkve i polomljeni spomenici na srpskom groblju u Donjim Rujanima

Zidina spaljene crkve i polomljeni spomenici na srpskom groblju u Donjim
Rujanima

    A da su i Srbi tu nekada živjeli, i u Donjim i Gornjim Rujanima sada svjedoče  samo do temelja razorene zidine  njihovih lijepih kamenih kula. U nedavnom ratu sve sprženo, čak i  crkva u Donjim Rujanima i spomenici na groblju oko nje. U blizini crkve, na izbetoniranom i uređenom postolju pored puta, izložen je uništeni tenk T-84, nekada moćno oruđe i ponos Jugoslovenske narodne armije, a nedaleko odatle i jedan oklopni transporter – i to neki ustaški prkos i dokaz pobjede nad „srbo-četnicima…“
U Lištanima, Odžaku, Ćajiću, Prologu, Grborezima, Komoranima, Guberu Malom i Velikom i Rapovinama, nove hrvatske kuće zaklanjaju gdjekoju zidinu nekadašnjih srpskih kuća, ali i tu više kuća nego naroda. Tu se još negdje vije Božana-Boja Radeta, jedna od četrnaestoro preživjelih iz jame na Dinari.
U Prologu, od spomenika podignutog na stratištu na kojem je pobijeno više od pet stotina Srba, zrelih muškaraca, ostalo samo nekoliko krša od ograde, a na mjestu gdje je bila  kapija podignut  spomenik nekom ustaškom  bojovniku koji je poginuo u jesen 1992. godine.
Na izlazu iz Livna prema Duvnu  ređaju se Žabljak, Drinova Međa, Sturba, pa Potok, Smrčani, Glavice, Lopatinac, Podhum, Vržerala, Podgradina, Miši i Golinjevo, rodno mjesto glasovitog Srbina, velikog humaniste i pjesnika Jovana Sundečića, koje je ostalo  golo od Srba još u ljeto 1941. godine kada  iz ovog sela od 256 žitelja srpske nacionalnosti nije uteklo oka za svjedoka. Ništa bolje nijesu prošli ni Srbi iz susjednih Smrčana i Potoka u livanjskoj ili obližnjih Prisoja i Vrila sa područja opštine Duvno.
Od svega što sam vidio i doživio ovog mučnog novembarskog dana 2007. godine u Livnu i okolini, najljepše je bilo sunce koje se u neko doba s mukom probilo kroz oblake i magline, ali ni ono nije   rastjeralo sumor i mučno saznanja da je  ovdje dosljedno i do kraja sproveden i ostvaren pakleni naum  Anta Pavelića iz 1941. godine da se od 1.885.943 Srba sa prostora Hrvatske  i Bosne i Hercegovine, odnosno njegove „svete“, monstruozne, kvislinške državne tvorevine zvane Endehazija, jedna trećina progna, jedna pokrsti, a ostali pobiju…
Ono što njegovim najvjernijim sledbenicima nije  tada pošlo za rukom, ovdje su ostvarili  njihovi vjerni i odani potomci devedesetih godina prošlog vijeka.  Ne zna se, nažalost, pouzdano koliko je ovog puta bilo srpskih žrtava (podaci se kreću od 50 do 107), ali je nepobitno  da nasljednici ustaša, po bezumnoj mržnji prema svemu što je srpsko, po želji da ih iskorijene i zatru im trag, po zvjerstvima koja su primjenjivali i bezdušnosti koju su ispoljavali, nijesu zaostali za precima. Razlika je samo u broju žrtava, jer Srbi ovog puta nijesu sjedjeli skrštenioh ruku  niti su na klanje odlazili kao ovce…
Dok sam s gorkim i mučnim utiskom odmicao prema Duvnu, Posušju, Širokom Brijegu, Mostaru, Stocu i dalje prema Bileći, Nikšiću i Podgorici, uvidio sam da se ponovo moram vratiti Livnu i dovršiti i upotpuniti priču o ustaškim zločinima na ovom prostoru – i onu davnašnju iz 1941. godine, započetu u prethodnim izdanjima knjige „Ognjena Marija Livanjska“ i ovu novu koju su zlotvori  ispisali srpskom krvlju pedeset godina kasnije. Jer, i dalje nepopravljivo vjerujem da je najopasnije zaboravljeno zlo.
Kad se u ljeto 1991. godine pojavilo prvo izdanje ove knjige, bilo je, čak i među stradalnicima, prigovora, sumnjičenja i dvoumica da li su ova vraćanja u prošlost, podsjećanja na ustaške zločine poslije toliko godina zadocnjela, da li je to uopšte potrebno – čemu povređivanje starih rana i raskopavanje zatravljenih grobova.
I tada, a pogotovu danas, nakon još šesnaest godina istraživanja i provjera, nakon mnogo novih  detalja i saznanja, nakon svega onoga što se u međuvremenu desilo, prvenstveno u Livnu i okolini, ponovljenih stravičnih zločina i stradanja srpskog naroda u tim krajevima, kad se tako krvavo potvrdilo da ustaška, pavelićevska genocidna i fašizoidna ideologija nije mrtva – u potpunosti sam uvjeren da će novo, znatno dorađeno i dopunjeno izdanje ove knjige biti i nova, mnogo glasnija opomena da je najveće zlo ono koje se zaboravi i zataška, jer tada uvijek može i da se ponovi.

Budo Simonović, 2007

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Ognjena_marija_livanjska_Budo_Simonovic Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.

Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).

Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – NASLOVI – 25. oktobar 2010. – PAKAO U RAVNOM DOCU

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

 

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top