Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

TUGOVANKA RADOJKE KAPOR: Žao mi je što moja četiri brata nisu poginula u ratu nego su ubijena od komunističke ruke!

Datum objave: subota, april 27, 2019
Veličina slova: A- A+

Vitalna starica Radojka Kapor Marinković je u svojoj desetoj deceniji života 20. aprila 2019. godine u Udruženju književnika  predstavila svoju prvu knjigu Tugovanka.

Vođena snažnim motivom da sačuva istinu o svoja četiri brata Mladena, Šćepana, Radoslava i Milorada – Miša stradala od bratoubilačke komunističe ruke, napisala je knjigu u kojoj je opisala surovu sudbinu porodice Kapor iz rodnog sela Mirilovići kod Bileće.

Drugi svjetski rat je dočekala sa 14 godina. Ratne dane provela je u zbjegu, bila je jatak četnicima i zbog toga skapavala dvije godine u zatvorima u Bileći, Mostaru, Bugojnu i Zenici.

Predsjednik Zavičajnog kluba Bilećana u Beogradu novinar Miodrag Dunđerović je istakao da se pojedini dijelovi Radojkine knjige mogu porediti sa najboljim stranicama Mome Kapora, koji je jednom zapisao : „Hercegovci umiru od metka, ili od srca, a oni najbolji od metka u srce”.

Radojka je 58 godina tražila istinu o smrti brata Rada. Komunistička vlast je rekla da je riječ o samoubistvu. Radojka je poslije toliko vremena našla čovjeka koji bi mogao nešto više znati o Radovoj smrti, da bi joj on odgovorio: „Kada ja odem onda ti reci, kao sestra reci ovu istinu. Rade je nestao, jer je bio Miloradov brat”.

Milorada Miška Kapora ubio je Sava Kovačević kome je smetalo njegovo političko opredjeljenje.

Kovačević je dobro znao da je Miško Kapor neustrašiv borac i da je razoružao veći broj ustaša, u narodnom pokretu protiv okupatora u Hercegovini.

Na Kovačevićevo pitanje: „Za koga se boriš?”, Milorad je odgovorio: „Za kralja i otadžbinu”.

Kako nam je Dunđerović rekao, Radojka je istinsko mirilo, pomirilo, ljudsko srce, dobrota i tragalac za istinom.

– I poslije svega Radojka će reći da nikog ne osuđuje i da daje u amanet da se ne smije dizati prašina, već da ostaje tako kako je – rekao je Dunđerović i pročitao stihove gdje Radojka u svojoj pjesmi Rat, zašto rat preklinje: „Šta je ovo što nas snađe, niko izlaz da pronađe, i da bude veće čudo, izginusmo svi uludo. Svi su kažu protiv rata, ipak gine brat do brata, smeju nam se i dušmani, ko se od kog sada brani”.

Matija Bećković je svoju besjedu započeo konstatacijom da Radojku svi doživljavaju kao veliku ličnost, kao vjerodostojnog svjedoka o vremenu i ljudima koje prije niko nije spomenuo.

– Kada sam dobio u ruke njenu knjigu, ja koji sam u tim pričama proveo cijeli svoj život, čitao sam nešto što nikada nisam čuo. Kao što se na početku službe u crkvi spominju naši svetitelji i preci, možda bi na početku ove večeri mogli da jekteniju počnemo i na ovaj način, a to su imena koja sam ja prvi put pročitao u Radojkinoj knjizi. Bio sam u Mirilovićima, nikada nisam čuo za žene stradalnice i mučenice, a ona ih je sve pobrojila u ovoj čitulji – rekao je Matija Bećković.

Kapor Gavrila Mila, Kapor Rista Dostinja, Kapor Rista Vukosava – 18 godina, umrla u Mostaru od mučenja, Kapor Krsta Rosa, Kapor Stevana Dostinja – mučena i oslijepila, Kapor Jovana Danica – mučena i ginekološki doživotni invalid, Kapor Gavrila Petra – ogluvela od udaraca, Kapor Mirka Milojka  – 18 godina, oboljela, Kapor Cvijeta, Milojkina majka, Kapor Ilije Radojka, Kapor Rista Dara – mučena i umrla od posljedica, ne u zatvoru, nego kasnije, Kapor Boža Danica, Kapor Boža Božica – ogluvela od udaraca, Kapor Save Anica, Kapor Save Marija, Kapor Ilije Anđa – Radojkina majka, Bajčetić Krsta Milica, Bajčetić Krsta Rajka, to su zatvorenice, muškarci Kapor Simo, Kapor Jovan, Kapor Tome Ilija , Kapor Jovana Mirko, Kapor Ilije Simo, Kapor Todora Tomo, Kapor Trifka Sava, svi su oni bili u zatvoru, i svi iz sela Mirilovića.

Matija Bećković je knjigu Tugovanka nazvao Božjom.

– Kome nije stalo do istine, nije mu stalo ni do slobode, jer slobode bez istine nema. Ona mora da se ispriča, kao da sama zemlja iznosi na vidjelo sve ono što sakriva. I onda se nađe žena koja o svom trošku i na svoju odgovornost svjedoči, a gdje god nije sigurna, ona to i naglasi – rekao je Bećković.

– Niko ne zna ko je taj svjedok koji će se javiti, jer u svakom narodu izgleda Bog podiže svoje svjedoke, jedan od njih je i Radojka koja je našla snage i pameti, zdravlja i talenta da ispiše svoj život, da ga upamti i da budućim naraštajima ostavi u amanet da to ne zaborave i da se ta pravda ispuni – rekao je Matija i dodao kako živimo u laži i smatramo da je ona obavezna, ali napredujemo u odnosu na prošla vremena. Dokaz za to je ovakva jedna knjiga, i promocija kao prilika da se ti događaji rasvijetle.

– Ne govorimo ovo da bi povrijedili one druge koji su se borili na drugoj strani. Najgore je što oni koji nisu bili ni na jednoj strani nastavili su da izigravaju borce u borbama u kojima nisu učestvovali – rekao je Matija Bećković i dodao da je to neko treći učinio, lakše bismo razumjeli, i preboljeli. Građanski rat je najveće zlo koje se može desiti nekom narodu i najdublja rana koju svi narodi liječe.

Prema riječima hercegovačkog pjesnika i filozofa Božidar Glogovaca Radojkin brat Milorad bio neustrašiv junak, koji je sam sa bombama u rukama napao ustaško gnijezdo u Fazlagića kuli, razorio veću grupu ustaša, onih istih koji  su Srbe bacali u Korićku jamu.

– O Miloradovom podvigu pričalo se danima, upoređivali su ga sa Milunkom Savić. Za Savu Kovačevića to ništa nije značilo, naprotiv, on je Milorada lično strijeljao, samo zato što je bio monarhista – rekao je Glogovac.

Šćepan je još gore prošao. Njega su kamenovali i toljagama usmrtili. Brata Rada ubiše u Nevesinju dok su ga primorali da igra Kozaračko kolo, a brata Mladena streljaše Nijemci na Banjici.

– Od tada Radojka nosi nevidovne rane svoje braće u prtljagu svoje duše. Kada je objavila ovu knjigu taj prtljag na duši manje je žulja – rekao je Božidar Glogovac i naglasio ako budemo govorili istinu možemo i da se kajemo, a kada se pokajemo eto puta da jedni drugima i oprostimo.

Na samom kraju predstavljanja knjige, publici se obratila i Radojka, na veliko zadovoljstvo prisutnih.

– 76 godina nosila sam rane u grudnome košu, dođe jednom, valjda od Gospoda Boga da progovorim, da se izliječim, da razdvojim zlo od dobra, da razdvojim istinu od laži, nekoga to boli, a mene je izliječilo – priznaje Radojka i osvrće se na momenat kada je Matija Bećković pročitao Tugovanku.

– Osjećala sam kada mi je Matija Bećković prvi čestitao knjigu i rekao da je Božja, meni su se sva četiri brata stvorila živa pred očima i danas su mi ta moja braća živa. Braću ne bih toliko žalila da su poginuli u ratu, kao što se gine – muški. Ne, nijedan moj brat nije poginuo u ratu nego je ubijen, prebijen od komunističke ruke – kroz suze je rekla Radojka Kapor.

Junaci iz Radojkine knjige ni dobili pravo na istinu o sebi, čak su im i grobove sakrili, a kako kaže Matija Bećković, slobode bez istine nema. Tugovanka ima zadatak da oslobodi, jer kako autorka u jednoj svojoj izjavi reče „niti si kriv ti, ni ja, nego neka nesrećna sudbina koja se uvalila u nas”.

Momir Krsmanović, čovjek na čelu nepregledne kolone ljudi koji su svjedočili o zločinstvu bez kraja, govorio je o Radojki i čitao dijelove njene ispovijesti.

– Svjedočila mi je kako su Kapore, Bajčetiće i Trkalje kao četničke porodice mučili, djevojke i žene silovali, ubijali i osuđivali na robiju – rekao je Momir Krsmanović i zatim pročitao dijelove ispovijesti.

„Partizani Save Kovačevića došli su iz Crne Gore i organizovali hvatanje domaćina koji su bili pristalice četničkog pokreta i postrijeljali ih, to je bilo početkom 1942. godine. Došao je neki Đoko Putica da bi defilovao kroz Hercegovinu i agitovao da se narod oprijedeli za komunizam. Njega su mještani ubili u mjestu Ljubomir, kažu da ga je ubio Sava Kovač. Sava Kovač je služio u Kraljevoj gardi i kada je kralj odletio u inostranstvo, on se vratio u svoje mjesto, organizovao je vojsku, imao je svoje Kovače, Kapore i druge. Borio se protiv ustaša i Italijana. U istočnoj Hercegovini nije bilo Nijemaca, bio je mir, sve dok nije bio ubijen taj Đoko Putica iz Crne Gore. Tek tada smo saznali da postoje neki partizani, to je bilo krajem proljeća 1942. ”

Krsmanović je govorio o Radojkinom jatakovanju, školovanju, odlasku i boravku u zatvoru. Tokom njenog boravka u zatvoru pročitao je Radojkino svjedočanstvo o tragičnoj sudbini Danice Kapor.

 „Kada sam bila u zatvoru tu je bilo mučenje, vriskanje noću… Danicu Kapor, sestru Gavrila, koga su komunisti streljali 1942. godine, objesili su o granu za noge, golu, raskrečenu, nabili su joj lijevak drveni u vaginu. Odnijeli su je u Bileće prebijenu, unakaženu, onesvešćenu… ”

Ovo veliko i emotivno veče veče upotpunio je anđeoski glas Nikoline Kovačević, koja je otpjevala pjesme U Trnovu gradu i Što te nema (Aleksa Šantić) uz pratnju Dušana Popovića Lipovca na gitari.

Stihove Radojkinih pjesama čitale su Sanja Vuković i Vesna Kapor, a stihove uz gusle kazivao je narodni guslar Slavko Aleksić.

„…Oh tugo moja, uzviknula sam. Nema mi oca, nema stada da ga gonim u planinu Vidušu, nema mojih jaranica, nema četnika, srce hoće da mi pukne. Sjela sam na klupu i gorko zaridala.“

Autor: DRAGANA BOKUN/ SRPSKO KOLO

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top