Tragom fotografija

Datum objave: utorak, oktobar 16, 2018
Objavljeno u Divoselo, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+
 moja majka -fotografija sa izbjegličke legitimacije
moja majka -fotografija sa izbjegličke
legitimacije

Početak priče mogao bi se smjestiti u proljeće 1947.g. Tada se moja majka Jela Počuča, samnom i sa sestrom Ljubicom  vratila u Zavičaj, na popaljenu i opustošenu očevinu, pošto je dala ostavku na dužnost šefa kuhinje u Dječijem domu u Novim Kozarcima –bivši Hajfeld..

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 22. avgusta 2016. godine.
Uz nešto malo stvari, donijela je i par fotografija –crno bjelih formata 9×12, koje je brižno čuvala sa dokumentima.
U toku odrastanja, povremeno i dosta rjetko bi pričala o svojim stradanjima u toku II.sv.rata. Osnova priče bila je  da smo prošli kroz sedam ustaških logora, uz kojekave kalvarije.

Bila je bolešljiva sa znatnim poslijedicama te golgote. Prilikom svakog potsjećanja i prepričavanja doživljenog bi se uzbudila i skoro uvjek bi joj pozlilo, te je nisam zapitkivao, da joj se zdravlje ne pogoršava. Samo sam koristio rjetke prilike da upijem u pamćenje ono što bi sama ispričala ili u razgovoru sa drugima.

Te fotografije su bile povod da nam o nekim o događajima ili licima sa fotografije ponešto ispriča.
Na jednoj fotografiji je skupina djece fotografisana uz zidove nekog dvorca-u Jaski ili Jastrebarskom. Na toj fotografiji nam je pokazivala naše likove u garderobi u kojoj smo bili uhvaćeni i relativno normalnog dječijeg izgleda. Ja, u nekom svjetlom odjelcu, pogleda upravljenog prema sestri. Sestra nalakćena, u prvom redu, upitnog pogleda u objektiv.
Na drugoj fotografiji je skupina –uglavnom žena i djece, raznih uzrasta i odjevenosti. Na toj fotografiji nam je pokazivala likove dvije djevojke – Milice i Marije Vujnović-takođe iz Divosela, po ocu zvane  Nikičine, koje su kasnije, u oslobođenju Beograda 1944.g. učestvovale kao oficiri NOV. Na desnoj strani slike pokazivala nam je svoj lik i moj kao djeteta u njenom naručju i pored lik sestre. U gornjem desnom uglu je lik djevojčice Jeković Olgice –našeg kumčeta.
Treća fotografija je objašnjenje zašto sam u naručju na drugoj fotografiji. To je fotografija nagog djetate uz plač-tipična logoraška –na čijoj poleđini je poslijeratni Javni tužilac NR Hrvatske Marko Vujnović svojeručno napisao-na slici je Milan sin Jelin sada učenik III-razreda Osnovne škole. Mislim da je ta fotografija preslikana-nema oštrih detalja, a da je orginal u arhivu za ratne zločine NR Hrvatske.
Okolnosti  oslobađanja iz logora su mi dugo ostale enigma, i očito ih ona nije znala u cjelosti. Kad smo prebačeni u nedićevsku Srbiju, prilikom stacioniranja, i inače, ukazivala nam je znatnu pažnju porodica Trkulja, bivših trgovaca iz Gospića, koji su ranije izbjegli za Srbiju, pa  je pretpostavljala da su oni bili taj odlučujući faktor u našem oslobađanju-govoreći da smo otkupljeni za nedićevske dinare.

Razvoj događaja poslije puštanja na slobodu, boravak u dječijim domovima, izbjeglička kuhinja i dr. su za ovu priču ne tako bitni. Nekoliko slika iz tog perioda su dio te legende: sličica sa njene izbjegličke legitimacije, scena guljenja krompira ispred izbjegličke kuhinje sa tetkom Jagom,komlet osoblja, grupna s nama- do poslednje u Novim Kozarcima, ispred Dječijeg doma.
Poslije majčine smrti te fotografije sam uzeo i pokušao saznati nešto više odnosno sklopiti mozaik o stvarnim događanjima koje su prethodile našem oslobođenju.
Ubrzo sam uspio pribaviti kopije izjava, datih u Komeserijatu za izbjeglice aprila 1942.g., moje majke Jele i Jelene Basarić tada gimnazijalke, takođe iz Divosela.

Bitan dio tog mozaika sastavio sam tek 199o.g.. Sestra Ljubica, koja je tada živjela u Titovoj Korenici, poslala mi je primjerak lista „ZBILjA“ organ SDS u Karlovcu, br. 2 od oktobra 199o. g. u kojem je objavljen faksimil – fotokopija dokumenta, kojim  Upravnik logora Loborgrad dana 3o.03.1942.g izvještava Ustašku nadzornu službu- židovski odsjek, da su zatočenici po priloženom spisku poslati danas za Zemun. Na tom spisku su pod r. br. 106-108 imena moje majke, sestre i moje.

Ratne okolnosti u periodu 1991-95.g. bile u uzrok da ostanem bez tog primjerka novina. Svaki pokušaj da dođem u posjed tog spiska nije davao rezultate (i preko Stanimirovića i preko bivšeg urednika).
Jedan od neformalnih i upornih pokušaja izuzetnim sticajem okolnosti dao je rezultat. Naime, u želji da ostavim dokumentovane tragove o postojanju i zatiranju Srba na području današnje Hrvatske, u knjizi „Most u vremenu“- citiraio sam u Odjeljku “U Sjećanjima“, pored drugih autentičnih, i izjavu moje majke iz pomenutog Zapisnika. Knjigu sam, kao održano obećanje, poklonio gos. Samardžiću iz Subotice, sa kojim sam prilikom jednog putovanja vozom o tome razgovarao.
Nakon pojave feljtona u „Novostima“o Dijani Budisavljević, on mi šalje fotokopiju te stranice, ali i fotokopiju djela knjige „Sjećanje boraca stolačkog kraja“ čiji tekst se preklapa sa doživljenim u zapisanom sjećanju moje majke i upućuje da su bili sudionici iste životne priče. Iz tog zaključujem da za svoj život ima da zahvalim Dijani Budisavljević. Tragom te priče saznajem da se u Muzeju u Bg. -u nalazi jedan primjerak njenog  Dnevnik. Ljubaznošću kustosa dobivam ga na uvid i, za period našeg oslobođenja, nalazim trag u samo jednoj ali divnoj rečenici -za dan 14. lipnja 1942.g. Kustosima radi kopiranja –skeniranja dajem opisane fotografije. I pričam o svojoj potrazi za „Spiskom“. Obećavaju da će pogledati u dokumentaciji. Poslije par dana dobivam kopije toliko traženih dokumenata.
Potraga je završena, a nastupa podupiranje napora da se valorizuje djelo Dijane Budisavljević i upoznavanje javnosti da prije kolsalnog djela spašavanja Kozaračke djece – njenom uspješno izvedenom akcijom  nas 145 (sto četrdeset pet) lica spašeno je sigurne smrti.
Radi lične potrebe dajem na uvećanje „grupnu fotografiju“. Po uvećanju, tek sad uočavam  u sredini grupe  gospodstveni lik Dijane Budisavljević, umorno zadovoljne i skromne žene.
Sa komletnom dokumentacijom, pokrećem kod Predsjedništva republike, „Inicijativu“ za nju i uspomenu na nju. Poslije pisma Kancelarije ordena ,da se inicijativi priključi ovlašćeni predlagač, saradnjom –Klub izbjeglih i prognanih u Bačkoj Topoli  prihvata „Inicijativu“ i pridružuje se akciji.
Ovih dana u “Dnevniku„ se pojavljuje tekst u vezi sa snimanjem dokumentarnih filmova o njoj. Reagujem, sa namjerom da se ni slučajno ne desi propust da ne bude obuhvaćeno i njeno herojstvo i dobročinstvo učinjeno marta – aprila 1942.g. – zahvaljujući kojem sam i ja preživio.
Dana 14.02.2.o12.g., među udarnim vjestima na RTS-u o odlikovanju Novaka Đokovića i vjest o posthumnom odlikovanju Diane Budisavljević. Osjećam olakšanje.

Izvor: Naše Oke,naše Divoselo

Vezane vijesti:

Zašto i od koga su djeca sa Kozare dovedena u poziciju da ih neko spasava i usvaja?

Milana Babić: Diana | Jadovno 1941.

Nikola – zauvijek beba




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top