Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Tragična sudbina komšija Židova

Datum objave: ponedeljak, maj 31, 2010
Veličina slova: A- A+

U našu kuću često navraćaju i Singerovi, članovi velike židovske porodice. Oni imaju dućan i birtiju, a Branko, koji je hendikepiran (teško hoda i pri tome ima nekakve prisilne pokrete ruku), pravi kefe/četke. To su, u stvari, neke tri porodice, a sve ih zovemo Singer. Tu su Poldi sa kćerkom Zlatom i sinom Zdravkom, te ženom Ilonkom, zatim je tu Margita sa kćerkom Mirom i sinom Adolfom. Sve su to odrasla čeljad. Glavnu riječ vodi “omama” Branka, majka Margite, Đuke (Đure) i Rozike, koja ima sinčića predškolske dobi. Nitko nigdje nije zaposlen. Svi su kod kuće, održavaju vrt i lijepo dvorište. Najčešće nam dolazi Rozika i Poldinova Zlata, vršnjakinja moje sestre Jovanke. Zlata je lijepa debeljuca rudlave kose i najviše voli da jede bocke od guske. Rozika donosi razne vijesti od ljudi koji navraćaju u birtiju da posjede uz piće. Ustaše koji navraćaju uglavnom se hvale kako brutalno postupaju sa Srbima, ali prijete da ni Židovi neće proći bolje. Saznali su da u većim gradovima Židovi moraju nositi žutu traku oko ruke, a neki i Davidovu zvijezdu. Mi ne znamo šta je to i kakva je Davidova zvijezda, ali razumijemo da se u velikim gradovima po tome zna tko su Židovi. U varošu (centru mjesta) postoji još jedna židovska familija – Štajnerovi. Oni isto imaju gostionicu – birtiju, no oni su, kao, bogatiji od Singerovih. Doznali smo preko Singera da se mnogi Srbi pokrštavaju u katoličku vjeru, a to misle uraditi i oni. U tom slučaju ih ne bi tjerali u nekakve logore u Njemačku. Oni su u strahu od tih logora i o tome dosta pričaju, a pokrštavanje teško ide jer to nekako odbija župnik Pero Sivjanović. Vjeruju da će se i Srbi morati pokrstiti ako neće da ih ustaše isto otjeraju u logore. Logora za Srbe ima i ovdje pa ih neće tjerati u Njemačku. I, eto, Singerovi i Štajnerovi su se svi pokrstili. Sad se osjećaju sigurni, neće ih tjerati jer su sada katolici.

Pored Tregnerovog plota razgovaraju Slavko Tregner, domaćin kuće, Mile Kramarić iz zaseoka Stalovica i Đuka Singer. Ne znam kako sam se tamo prikrpio pa slušam njihov razgovor. Đurić (Đuro Kramarić, jasenovački ustaša, i brat Mile – Milić) je pričao kako će ustaše za zimu dobiti čizme, a Đuka, kao malo pismeniji od ove dvojice, a i kao Židov iz trgovačke porodice, začuđen zapita i njih i sebe: „Otkud će nabaviti toliku kožu”? Milić mu odgovori: „Ako ne bude dosta, oguliće Srbima i Židovima sa leđa”. Đuka, nekako zbunjen, odgovori polutvrdo: „Pa može i tako”. Dalje nastaviše priču kako u Bosni ima puno četnika i komunista i da će ih ustaše ovoga ljeta sve uništiti. A, kako rekoše, ima ih već i kod nas u šumi na Bilogori. Glavni je, vele, Geco. Kažu da je visok, jaki, a ima velika usta od uva do uva. Navodno ga je žandarima došla prijaviti neka žena, kojoj je dao da mu kupi cvekove za cipele (kratki ekserići široke glave koji su zabijani u đonove cipela). Ona je morala te cvekove poslagati na jedan panj, pa kad ih je poslagala, on joj zadigao suknju i udario njenom guzicom na taj panj. (Poslije rata se potvrdilo da je bila žandarski doušnik). Dopiru glasovi da se doseljenici u srpske kuće, uglavnom ustaške familije, boje ići sami po drva u šumu, boje se četnika i partizana komunista. Strah se povećao otkako je netko u šumi kod Petrovića livada pucao na lugara Fišla i prebio mu ruku na dva mjesta. Komentirali su kako je taj što je pucao dobro gađao kad je oba puta pogodio u desnu ruku, a da mu puška nije dobro „nosila”. Tako dobar strelac, po toj priči, mogao je biti samo Geco, a nije ni čudo, kad je bio žandarski narednik. Negdje u ljeto ustaše su puškama tukle, prebile, a zatim, navodno, otjerale u logor jednog Slovenca kod koga su našli karabin bez kundaka (on je bio tišljar, stolar).

Žene Srpkinje razgovaraju o žetvi – nekako se posijalo, a sada nema muške snage da se žito pokosi. Sad kad ga nekako i požanjemo, pitanje je tko će ga jesti. Sve je u znaku neizvjesnosti. Govori se opet o pokrštavanju ili o odlasku u logore. Singerovi su opet zabrinuti. Dolazio im je Zlatko Posavac iz Zagreba (njegova mama je iz familije Singer). Pričao im je da je Pavelić rekao da sve Židove, bez obzira na to da li su pokršteni ili ne, treba otjerati u logore u Njemačku. Zbog mjere opreza, svi odrasli muškarci Singerovih svaki dan odlaze da rade drva u šumi, samo da nisu kod kuće. I evo zla. Došle ustaše jedno dopodne, opkolili Singerovu kuću i dvorište. Čujemo plač ukućana, vidimo okolo ustaše, neki prolaznici zastajkuju, ustaše im mašu rukama da produže. Mi sve vidimo sa našeg dvorišta, jer je to druga kuća od nas. Sa prozora se vide ustaše na trotoaru. Uskoro izlaze žene sa djecom, od muških to su Ado (Adolf), star nekih petnaestak godina, i mali Oskar. Žene nose cula, neke nose kofere i u pratnji ustaša svi odoše u varoš (prema centru mjesta). Đuka, Branko, Poldi i njegov odrasli sin Zdravko su u šumi, rade drva. Ustaše su nekoga poslale po njih, da dođu kući.

Žito je već bilo pokošeno, pa smo mi djeca čuvali krave na strništima. Nešto kasnije, eto Živka Romića. Tjera svoje dvije krave na pašu, pa i ja istjerujem naše Milovu, Malenku i junicu Golubu. Skrećemo u sokak. Ustaše su tu u Singerovom dvorištu. Među njima je i Pepa Moćnik, bivši kokošokradica. Niže naše ograde (okućnice) i Brzinove ograde priključuje nam se Zvonko Petrović sa kravama moga djeda (sin ustaše Mirka, Hercegovca). Odmah nam reče sa smješkom: „Eto, otjeraše ćifute u logor”, i dodade da su ustaše otišle pred muškarce u šumu. Kad dođosmo sa kravama na strništa uz livadu, vidimo nekoliko ustaša. Uskoro iza nas dođe i Pepa. On je povisok i snažan čovjek, pomalo muca. Ustaše imaju karabine, Pepa nema. Svi tu sjede ili hodaju, čekaju Singerove, ali ne idu ni blizu Šiba, male šumice na suprotnom brijegu od ovoga gdje mi napasamo krave. U jednom času, eto, idu Singerovi! Još dok su bili na vrhu Bastašića krčevina, ustaše počeše vikati da požure. Oni zastadoše, Đuka se zatim vrati prema šumi, a Branko, Poldi i Zdravko nastave prema nama. Pošto su oni ušli u duboki dio sokaka – puta, a Đuka se na pozive ustaša ne obazire već nastavlja prema šumi, ovi počeše pucati. Đuka legne u redove krumpira, pa opet dalje. Čujemo glas Poldina: „Zdravko, vrati se”. To ponavlja nekoliko puta, očito ga Zdravko ne sluša. Međutim, sad vidimo da Branko, onako klepav (to je teži status nego šepav), pošto je sišao lijevo ispod Šiba, dolje u livadu, bježi prema Ringlovom brijegu. Već je pretrčao polovinu livade i hvata se brijega, a pred njim je neka starežina, visoka trava jer se njiva ne obrađuje. Sad vidimo i Zdravka. Ide ispod Šiba, paralelno sa sokakom iz koga dolazi Poldi. Očito je Zdravko pošao za Brankom, ali ga je otac vratio. Ustaše počeše vikati za Brankom da se vrati, a prema Poldinu i Zdravku idu s uperenim puškama. Branko, međutim, onako jadan, klepesa, ali odmiče. Prešao je put sa one strane livade, ne vidi se od živice, a zatim uđe u starežinu, gdje ga sada opet svi vidimo. Ustaše počinju da pucaju, ali ne pogađaju Branka. Još malo i on će se pokušati uspeti uz visoku među, strmu, koja dijeli Ringlovu zemlju od Grubića njive zvane Zapadna. Pošto ustaše ne mogu da pogode, a jadan Branko teško se penje na visoku među, Pepa, ustaša kokošokradica, potrči da uhvati Branka na strmoj međi. Taman Pepa pristiže do međe, a Branko se nekako uzvlendra i sad su pred njim već povisoki kukuruzi, a i međa je obrasla visokom travom. Poče Pepa da se penje uz među, kada se Branko okrenu, izvadi neku nožinu i pođe u povoljnom odnosu da ubode Pepu opsovavši mu majku. Pepa ustuknu sa međe, ustaše opališe nekoliko metaka, a Pepa bježi natrag. Branko ode. Ustaše, valjda se boje „šume”, i ne idu za njim. Zdravko i Poldi tu stoje, ustaše čekaju Pepu. A on, kad dođe, psuje ustaše što su pucali jer su ga mogli ubiti. Meci su mu fijukali oko glave tako da se i nije dalje usudio loviti Branka. Otjeraše ustaše Poldina i Zdravka preko Grabara u varoš, a mi djeca odosmo kući sa kravama. Kad smo došli u Stalovicu do kuće Steve Smiljanića u koju se uselio Ugarković, tu stoji nekoliko ustaša i pričaju da je Ugarković vidio kako je Branko prešao preko staze za Malu Barnu i da je tamo legao. Objašnjava on to ustašama, a ovi u tu lokaciju opališe nekoliko metaka. Sljedećih dana ustaše su dolazile sa zaprežnim kolima i odvozili su stvari iz Singerove kuće. Priča se da je sva vrata na kući pečatio Pepa. U velikom smo strahu. Otjerali su Židove, sada smo mi na redu (za nas ima logora i u Hrvatskoj).

 

< Nema muškaraca, pa se organiziraju žene                                        Sadržaj                                         Pokrštavanje >




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top