Tragedija Prebilovaca je biblijskih razmjera

Datum objave: utorak, mart 20, 2018
Objavljeno u Prebilovci
Veličina slova: A- A+

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/prebilovci/sinisa_nadazdin.jpg

U Svetom Pismu zapisan je, između ostalog, događaj u kome Bog proroku Jezekilju pokazuje u viziji dolinu prekrivenu starim, isušenim skeletima. Na Božje pitanje šta misli da li stare, isušene kosti mogu oživjeti, prorok Jezekilj odgovara: “Ne znam Gospode, Ti znaš”. Na to Bog izli svog Duha i kosti počese da se vraćaju u žvot, na njih se vratiše žile, zatim meso i koža, a na kraju i život.

Isto ovo pitanje moglo bi se postaviti svima nama, s tim što bi u našem slučaju glasilo: Može li se život vratiti u Prebilovce? Priča o Prebilovcima, kao i ova priča iz Svetog Pisma, je neraskidivo vezana za krv i kosti – krv mučenika i nevinih koja je prolivena i njihove kosti koje su se kao prah prosule po svetoj prebilovačkoj zemlji. Priča o Prebilovcima, kao i mnoge druge srpske priče iz Drugog svetskog rata, najbolje se objašnjava pričama iz Svetog Pisma, jer je tragedija koja se desila u Prebilovcima, kao i u mnogim drugim srpskim krajevima, upravo biblijskih razmjera.

Tragična priču o Prebilovcima je priča koja se u Prebilovcima nije toliko pričala, koliko se živjela. Bila je prisutna, reklo bi se oduvijek i bila je svuda. Bila je i jeste dio svakodnevnog života, kao i vazduh koji dišemo.

Prebilovce pamtim upravo po toj priči.

Kao dijete sjećam se da bi stariji, kada god bi se malo duže sjedilo, kao po pravilu počeli pričati o tome, o toj neiscrpnoj temi, koja nikako da bude ispričana do kraja.

U ovoj priči, za razliku od biblijske priče o proroku Jezekilju, mi više nemamo ni te stare, isušene kosti. One su kao što svi već to dobro znamo, u jednom monstruoznom činu pretvorene u prah i pepeo. Dakle, naša situacija je po tome još gora i teža. Ali, to nikako ne znači da treba da klonemo duhom i prepustimo se očajanju, koje uvijek kuca na vrata naših srca i misli, već kao što se prorok Jezekilj tvrdo držao Boga, i mi svoje pouzdanje treba da imamo u Njemu, kome je sve moguće.

Prepustiti se očajanju i ogorčenju, i odustati lako je i teško u isto vrijeme. Lako jer to je prva i naizgled logična reakcija kada se počne analizirati razmjera i strahota prebilovačke i sve-srpske tragedije doline Neretve i donje Hercegovine, kako one iz 1941, tako i one iz 1992. god. Kada samo pogledamo u svu strahotu i nepravdu koja nas je zadesila, duh nam klone, srce nam se ispuni tugom, bijesom i bolom, ali i nemoći jer naizgled ne postoji način da sebi pomognemo ili da bilo šta promijenimo.

Osjećamo da smo prepušteni preteškoj i pretužnoj sudbini, i da smo od cijelog svijeta zaboravljeni.

Sa druge strane, odustati je teško i preteško, jer ovo što se desilo ovdje – desilo se nama. Iako možda naša krv nije tekla i ako se možda naše kost nisu lomile i gorile – kao da jesu, jer je to bila krv i to su bile kosti naših djedova, očeva, majki, braće, sestara i ostalih bližnjih. Očajanje i ogorčenje koje osjećamo u našim srcima su pretežak teret koji nas lomi i koji prijeti da uništi i zatruje naše živote, kao što su životi onih kojih se danas sjećamo uništeni. Odustati je lako, ali odustati od Prebilovaca, doline Neretve i zemlje Humske, značilo bi odustati od samih sebe, od naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mi jesmo ti koji jesmo dijelom zahvaljujući i ovom mjestu i podneblju na kome stojimo, na kome smo prolivali naš znoj, krv i suze.

Danas govorim pred vama ne zato što ja ovaj govor mogu reći bolje od vas, niti što o ovome znam više nego vi. U stvari, kada je riječ o tome, obrnuto je tačno. Stojim ovdje pred vama kao jedan od vas, kao jedan koji, kao i mnogi od vas, nosi ime jednog od onih koji su svoj život okončali u najstrašnijim mukama na dnu Šurmanačke i mnogih drugih jama, od Hercegovine do Velebita, čija su tijela plutala Neretvom, Drinom, Savom ili morem kod Opuzena i Paga, koji su na najmonstruoznije načine doslovce uništavani na bezbrojnim stratištima širom Hercegovine i nekadašnje dovijeka proklete Nezavisne Države Hrvatske. Zato vas molim da o ovom govoru i meni kao govorniku ne sudite preoštro jer ko je taj koji može u jednom govoru izreći sve ono što treba i mora da se kaže vezano za ova dva datuma kojih se danas sjećamo, za svu dubinu, visinu i širinu naše tragedije. Ja sigurno ne.

Dva datuma kojih se danas sjećamo su pokolj prebilovačke nejači 6. avgusta1941. i 20 godina od njihovog polaganja u Spomen Crkvu Sabora Srpskih Svetitelja i Prebilovačkih Mučenika, 4. avgusta 1991. godine, oskrnavljenu nepunih godinu dana kasnije, 7. juna 1992. godine.

Dakle, okupili smo se danas da odamo počast našim djedovima, babama, očevima, majkama, sestrama, braći, djeci i svima onim dragima koji su na do tada nečuven monstruozan i brutalan način oteti od nas, naših života i sjećanja nas mlađih. Na današnji dan, prije 70 godina, dogodio se najveći i po mnogo čemu nastrašniji pokolj, u nizu mnogih koji su se dešavali tokom 1941. godine na ovom području. Tada je svirepo ubijeno gotovo 600 prebilovačkih i drugih žena i djece, tako što su nakon višednevnih iživljavanja, mučenja, batinjanja i silovanja, bačeni živi ili poluživi u grotlo Šurmanačke jame. Na ovaj dan, sjećamo se svih naših djedova, baka, očeva, majki, braće i sestara koje nikad nismo upoznali jer ih je koljačka ruka otela od nas. Na današnji dan, sjećamo se i svih drugih srpskih i ostalih žrtava koje su pobijene u bezumnoj kampanji pokolja započetih još u aprilu 1941., privremeno zaustavljenih u septembru iste godine, da bi se onda opet ponovili u septembru 1944. godine. Tačan broj ubijenih se, nažalost, još uvijek ne može utvrditi jer je u toj sotonskoj koljačkoj kampanji u više navrata došlo do istrebljenja pojedinih porodica, dok su druge gubile i po 90% svojih članova. Računa se da je u ovim pokoljima, na raznoraznim mjestima ubijeno oko 4000 Srba iz nekadašnjeg stolačkog okruga, koji je obuhvatao današnji zapadni, tj. donji dio opštine Stolac, opštine Čapljina, Neum, dio sela današnje mostarske i nekih opština zapadne Hercegovine.

Pokolj na Šurmanačkoj jami, kojeg se danas sjećamo, po svom jezivom učinku spada u neke od najgorih masakra u cijeloj istoriji Drugog svjetskog rata na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Ovaj sotonski čin, po strahotnoj kombinaciji predumišljaja, obmane, nečovjestva, svireposti i zvjerstva neslavno je prevazišao sve do tada viđeno na ovim prostorima, barem dokle ljudsko sjećanje seže. Način na koji su se događaji odvijali, odsustvo svakog saosjećanja, ljudskosti, sažaljenja, čak i kada su u pitanju bila i mala djeca, šokira ljudski um, dovodi u nevjericu i dovodi u pitanje sve ono što mi mislimo da znamo i u šta vjerujemo. Kao takav, on je predstavljao kako je to neko već rekao “zvjersku negaciju života kao takvog”. Zbog svega ovoga, Prebilovci su simbol našeg stradanja u Hercegovini i šire i kao takvi se ne mogu i ne smiju zaboraviti.

Međutim, ovo je činjenica, koju niko ne može da ospori, iako to mnogi danas pokušavaju. Činjenica jeste i to da su tom koljačkom piru veliku podršku, između ostalih, davali i neki od predstavnika Rimo-katoličke Crkve. Oni, umjesto da šire jevanđeosku poruku ljubavi i mira, činili su sve što je bilo u njihovoj moći da koljačke ruke ne posustanu, već da “posao” privedu kraju. Činjenica je i to da su glavni počinitelji zločina bili oni koji su te ljude, žene i djecu možda prethodno i poznavali, dakle ljudi komšije, poznanici, kolege i nekadašnji prijatelji. Činjenica je i da su ustaška ideologija i propaganda do te mjere uzeli maha među našim komšijama da mnogi od njih u ubistvu Srba, pa čak i ako je bila u pitanju srpska nejač, vidjeli sveti čin, jer su prethodno bili tako naučeni od gore pomenutih.

Činjenica jeste, a to je i drugi razlog zbog čega smo ovdje danas, da su potomci i duhovna djeca tih koljača oskrnavili i uspomenu na naše stradale pretke. Istina o zločinu, koja se svijetu obznanila pri iskopavanju i sahrani kostiju, upirala je prstom na one koji su taj zločin počinili, dok su ostaci izvađeni iz Šurmanačke i drugih jama i stratišta, vapili su za pravdom. Međutim, umjesto da dozvole da ih istina oslobodi, da ih dovede do pokajanja i navede da traže oproštaj, oni koji su zločin počinili i koji su taj isti zločinački duh nosili, bježali su i dalje u mrak i zlo i pokušali su da istinu uguše tako što su kosti naših mučenika pretvorili u prah i pepeo, nastojeći time sakriti istinu i pobjeći od savjesti koja ih je progonila zbog užasnog zločina koji su počinil. Pri tome, nisu shvatilii da oni tek sada više nikad ne mogu biti izbrisani iz našeg sjećanja. Sa ovim zadnjim zločinačkim činom prema našim precima i nama samima, zapečatili su svoju sudbinu pred Bogom, a Prebilovce pretvorili u Hercegovacki Vračar. Isto kako Osmanlije, nisu uspjeli da unište srpsko sjećanje na Svetog Savu, tako ni ustaški zločinci neće izbrisati sjećanje na prebilovačke i druge srpske mučenike širom Hercegovine. Isto kako je spaljivanje moštiju Svetog Save još više urezalo njegovo ime u svijest srpskog naroda, tako je i skrnavljenje ostataka prebilovačkih i drugih srpskih mučenika nas još više obavezalo da ih nikada ne zaboravimo, da im se uvijek vraćamo i da budemo još postojaniji u želji i namjeri da opstanemo na ovom mjestu gdje smo od pamtivjeka bili. Isto tako, kako je i na mjestu spaljivanje mostiju Svetog Save nikao velelepni Hram, tako će, ako Bog da, i na ovom mjestu nići Hram u spomen našim svetim mučenicima, koji se svojom krvlju i riječu svjedočanstva svoga iskupiše pred Bogom.

Upravo zato, mi više nemamo sveti grob u kome su ostaci naših voljenih pohranjeni, već imamo zemlju svetu jer je sjedinjena sa njihovim ostacima, čime su oni postali dio nje i ona dio njih. Igrom slučaja, naši mučenici postali su dio zemlje sa koje su njihovi krvnici htjeli da ih uklone. I upravo zbog toga, ona pripada nama. Ova naša sveta zemlja je pravo mjesto odakle bi trebale da se upućuju molitve mira i ljubavi, i da se traži oproštaj za grijehove, a ne sa mjesta u čijoj su utrobi naši mučenici ležali pola stoljeća. Ovo mjesto je naša svetinja, naše mjesto hodočašća, naš Jerusalim i ako ga zaboravimo, neka nas zaboravi desnica naša.

Ipak, ne želim da ova poruka bude samo poruka bola i tuge, iako od toga je nemoguće pobjeći. Prebilovci, iako naširoko poznati po svojoj zloj sudbini, i dalje žive. Uprkos svemu, mi smo i dalje tu, a po svemu ljudskom, ovdje nas više ne bi trebalo biti. Međutim, opstali smo i opstaćemo, što je samo znak da nas Bog nije zaboravio, iako ljudi možda i jesu. Naime, Bog pred čijim licem još uvijek stoji svaki uzdah, jecaj, suza, bol, poniženje i stradanje naših mučenika i naše, pomoći će nam da se na ovom mjestu održimo kao što smo se održali i do sada. Neka nam samo bude uvijek pred očima da se moramo naći dostojni pred Bogom, te nastojimo da živimo živote na način na koji je to Bogu ugodno, znajući da nas mučeničke oči uvijek posmatraju. Ne dozvolimo sebi da kaljamo uspomenu na njih svojom gordošću, častoljubivošću, nepraštanjem, manjkom odgovornosti i saosjećajnosti prema svom bližnjem. Budimo dostojni da bi nas Bog udostojio slave koju već sada naši mučenici uživaju. Jer kao što je Hristos, Sin Božji, umro da bi svijet kroz Njega živio, tako su i oni umrli da bi mi danas živjeli. Isto tako kako će oni vaskrsnuti na Sudnji Dan, tako će vjerujem vaskrsnuti i Prebilovci, zajedno sa Hramom koji će se, ako Bog da, podići na ovom svetom mjestu. Imajući sve ovo u vidu živimo naše živote ispunjene zahvalnošću prema njima.

Prebilovci su živa rana na našem srcu i našem biću koja nikako da zacijeli. To je rana koja nam i dalje zadaje bol, koja i dalje troši našu snagu i živote. Tako je bilo od kada mi svi znamo za sebe i biće sve dok se ne desi nešto što će da tu ranu zacijeli. Nadam se u Boga da će Hram koji će se podići na ovom mjestu donijeti to iscjeljenje toliko potrebno našim dušama. Međutim, to nikako ne znači da ćemo time zaboraviti Prebilovce i naše mučenike. Rana i kada zacijeli, za sobom ostavlja ožiljak, a taj ožiljak mi ćemo zauvijek sa ponosom nositi, dajući svima do znanja da život koji nam je Bog dao ovdje na ovom svetom mjestu, nikada neće uvenuti.

Govor Siniše Nadaždina, održan nakon pomena u mjesnom Domu kulture 6. avgusta 2011. godine

Izvor: PREBILOVCI.NET

Vezane vijesti:

Jadovničani i Prebilovčani 04.08.2012. Prebilovci, parastos Prebilovačkim novomučenicima

GODIŠNjICA STRADANjA SRBA IZ PREBILOVACA

USPOSTAVITI DOSTOJANSTVEN ODNOS PREMA PREBILOVAČKIM ŽRTVAMA

STRANICA NA NAŠEM SAJTU POSVEĆENA PREBILOVCIMA




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top