Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Svuda ustaštvo, prepoznajem ’41.

Datum objave: petak, jun 4, 2010
Veličina slova: A- A+

Odlazio sam u Zagreb, sastajao se sa prijateljima i drugovima. Neki su već na Franjinoj strani. Oduševljeni su njegovom demokracijom, a oružane čarke i sukobe sa Srbima tumače primitivnošću u tim srpskim područjima. Ustašku ikonografiju na koju ukazujem tumače kao normalnu reakciju na politiku Miloševića i navodnu srpsku agresiju. Sa nekima si ne dozvoljavam da iskreno razgovaram. Na glavnom kiosku Trga Republike tražim Politiku. Nastaje tajac uobičajenog brundanja ljudi koji su došli po novine, a kolporterka glasno viče: „Izvolite, gospodine, Politiku“. Takav nastup, osjećam i vidim dok primam kusur, usmjerava prema meni poglede nazočnih. Dok čekam tramvaj, otvorio sam novine, gledam glavne naslove. Sutradan mi jedan brat Srbin kaže da me vidio iz tramvaja kako sam raskrilio Politiku i da je svaki čas očekivao da me netko mazne po glavi!

Poslije jedne večere kod Valenta Horvata, Jožinog brata, domaćin i ja smo se dobro svadili. Pojeli smo dobre piktije, hladetinu koju je izvrsno pripremala, oblikovala i servirala domaćica Vlasta, inače profesorica. Profesor Valent je, pak, bio umjetnik za fileke, na koje sam se uvijek odazivao. Pili smo plješivičku Graševinu iz njihovog podruma. Onda je počela rasprava u stilu in vino veritas. Svaki je istresao iskreno svoje. Vlastićka je osiono podržavala Valenta, pa je meni preostalo da se prije vrijeđanja oprostim sa domaćinima. Premećem po glavi sve što znam o njemu i nikako da shvatim kako može odjednom biti takav. Bio je rezervni poručnik Kraljevske vojske. Negdje u Vinogradskoj ulici 1941. jedva je umakao Nijemcima. Oženio je Srpkinju Milicu, koja mu je rodila sina i kćer. Sin, liječnik, oženio je Srpkinju, kolegicu sa fakulteta. Tu smo i nekakva rodbinska veza. Ta snaha rodila mu je troje unučadi. Sad žive u Kanadi. Valent je direktor jedne osmoljetke u Zagrebu.

Jednog dana na stepenicama ispred nebodera gdje sam stanovao razgovara nekoliko ljudi. Zastanem, a dr Viktor Banko me odmah pita što mislim o tome što hoće taj Milošević. „Ma, da je samo on u pitanju možda bi ga se nekako i riješili. Ali, puno je toga. Valjda se slažemo u tome da svi događaji ne idu kako treba i da je iz svega teško očekivati bilo što dobro“, počinjem priču. Raspravi se priključi i neki podoficir Makedonac. „Ima puno pitanja“, rekoh ja u odlasku, „samo se bojim da će nam u budućnosti biti lošije nego sada“. Pod dojmom sam velike parole u Jurišićevoj – „Generali, Hrvatska se ne boji“. Velika slova „U“, šahovnice i razni drugi grafiti istog značenja vide se na svim zidovima i sličnim površinama. Sve mi to teško pada. Zaključujem da je bolje što manje boraviti ovdje. Sin u iznajmljenoj stomatološkoj ordinaciji u razgovoru sa stanodavkom dobiva na znanje: „Znate, doktore, ovo nije Knin“! Njegov kolega stomatolog, koji je kod njega neko vrijeme radio, došao mu se predstaviti u uniformi ZNG-a i sa automatskom puškom! „Kako ti izgledam Suzana“, obratio se snaji. „Pa dobro, kao pravi vojnik“, odgovori ona.

Na povratku u Grubišno, u vidokrugu dozvoljenom u vožnji, viđam već spomenute grafite u svim mjestima kroz koja prolazim. Bjelovar je bogato okićen aktualnom ikonografijom i napisima. U Bjelovaru, ali i na kućama u usputnim selima ima dosta zastava sa šahovnicom. Sad to isto primjećujem u Velikom Grđevcu, Pavlovcu, Velikim i Malim Zdencima, pa u Orlovcu i Grubišnom. Pod dojmom svega, došla mi je u glavu ideja – trebalo bi vidjeti kako stvari stoje u Koprivnici, posebno u bivšem logoru „Danica“. Moram to obaviti što prije, bio bi red da to spomenem u nekrologu koji pripremam.

Uvečer gledam dnevnik. Prosto ne mogu shvatiti da se takve stvari događaju i da se tako mogu događati. Sastaju se predsjednici republika, obično u krnjem sastavu. Parada je to kakvu čovjek ne želi niti čuti, niti vidjeti. Svakim danom značaj, pozicija i respektabilnost JNA sve je bizarnija. Rukovodstvo ne zna što će sa njom. Ponekad je gotovo riješena da brani ustavni poredak tako što bi razoružala ugrožene Srbe u Hrvatskoj. Kao da nema dovoljno dokaza za lom toga poretka od strane Hrvatske i Slovenije.

U Grubišnom neizvjesnost visi u zraku – ljudi u prolazu, u grupama, u samoposluzi, međusobno pozdravljanje…, sve je nekako drugačije poslije ovih nekoliko dana mog odsustvovanja u Zagrebu. Navratio sam u SUBNOR i porazgovarao sa činovnicama. Navijestio sam im da će trebati lijepo napisati nekrolog oko pet-šest stranica u desetak primjeraka, te da će trebati sve dokumente o spomen-obilježju stavljati u jednu veću fasciklu, možda i u ladicu. Obećali su najbolju suradnju, kao i do sada. Prošetao sam kraj Sokolane prema mjestu određenom za kamen-temeljac. Na spomen-ploči žrtvama od 4. na 5. avgusta 1941. godine nalijepljena je šahovnica. Kupio sam kruh i novine, idem pješice i za sve vrijeme proživljavam tu, nekakvu, novu atmosferu.

Na televiziji, u vijestima nagovještavaju služenje mise zadušnice za poglavnika, za blajburške žrtve, za žrtve raznih Jazovki, ustaških gnijezda, fratarskih samostana… Budući da dolazi taj ogavni datum, 10. april, povijesni start na pokolj Srba 1941. godine, odlučim da baš tada krenem u Koprivnicu. Od Virovitice do Koprivnice nova obilježja su nametljivo nazočna. Ima ih upravo mnogo, osobito zastava. Najprije sam navratio u muzej, zavod ili Intitut za istoriju NOP-a i revolucije koprivničkog kraja. Predstavim se srednjovječnom čovjeku i izrazim želju da razgledam eksponate. Načinom na koji me je informirao, zadobio je moje povjerenje. Rekao sam mu svrhu dolaska, a on me brzo informirao o već učinjenim nedjelima HDZ-a u koprivničkom kraju i logoru „Danica“ posebno. Dao mi je knjigu o koprivničkom kraju u NOB-i i rekao da tu ima najviše podataka o logoru „Danica“. Šematski mi je obrazložio put do logora, rekavši da je uputnije da idem sam nego sa njim. Ušao sam kolima u krug logora, parkirao, a onda se vratio opet na ulaz. Gledam. Iznad je ploča sa popisom žrtava. Velikim slovima ispisane su parole: „Živjela NDH“, a malo dalje: „Za dom spremni“. Na pločama sa popisom žrtava ispisani su veliki kukasti križevi. Na oba stuba glavnog ulaza nalazi se po jedno slovo „U“ veličine pola metra. Spomenik borcima antifašistima iz centra Koprivnice maknut je i bačen ovdje u dvorište „Danice“. Na njemu je jedna pogrdna parola. Tu, na rubu smeća je i bista jednog od tamošnjih prvoboraca. Bio sam očajan i svjestan svoje nemoći, ali i nemoći svih onih koji su mi koliko-toliko istomišljenici. Unio sam ove detalje u nekrolog, a oni su mi ulili dodatnu snagu da odlučno i dosta obuhvatno iznesem i druge bitne istine.

TV-vijesti pune su prijetnji Srbima, koji se sve više suprotstavljaju oružjem. Zapadna propaganda orkestrirano napada Srbiju i Jugoslaviju, te JNA. Daju punu podršku navodnoj mladoj hrvatskoj demokraciji. Najgrlatije su Njemačka i Austrija. Genšer i Mok su dva monstruma revanšizma iz 1918. i 1945. godine. Navika Hrvata da čuče pod tuđim skutima dobiva novu, modernu vizu – Danke Deutschland! Euforično se najavljuje dolazak Genšera, a Britanci i Francuzi, prljav im obraz bio, liježu na rudu poznate Kolove ucjene. Vlada i Sabor svojim prijetnjama i dalje zaoštravaju odnose sa Srbima. Po općem shvatanju, nema nikakvih izgleda da se održi nekakvo zajedništvo i zajednički stav o prekidu svih ratnih dejstava, kao najlošijem načinu započetog razdvajanja. Otišlo se predaleko da bi razum mogao prevladati i da bi nekakav povratak na prihvatljivo stanje bio moguć.

Bez obzira na sve, ipak mi je nemoguće prihvatiti prijeteću stvarnost neoustaške vladavine sa krvavom praksom vraćenih ustaša iz emigracije. Proživio sam i preživio sve moguće torture, masakre i zločine ustaša nad srpskim narodom u Hrvatskoj – i u Grubišnom Polju i u Jasenovcu – ali nemam snage da se uvjerim da je isti scenarij na djelu. To je naprosto nemoguće prihvatiti. Otuda mi i sloboda suprotstavljanja kao izraz moje obaveze i prava. Ne smatram to nikakvom hrabrošću, kao što mi neki to pripisuju. Oni se valjda mnogo boje, svega se plaše, a ja, tko zna zašto, nemam toga straha. U meni je samo poriv za suprotstavljanje, jer stvari idu loše. Moguće je da moj lični strah ima visok prag – onaj iz Drugog svjetskog rata koji su stvorila ondašnja zbivanja kojima sam prisustvovao. A ovo sada je za mene još uvijek samo prijeteće i moguće, ne događa se tu preda mnom. Na stranu to što shvatam da se Srbi oružjem brane na mnogo mjesta, i to sigurno s razlogom.

 

< Poziv u policiju                                                    Sadržaj                                                  Parastos i komemoracija >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top