Svjedoci na Čemernu kod Ilijaša preživjeli pakao

Datum objave: petak, septembar 28, 2018
Objavljeno u Sarajevo - Romanija
Veličina slova: A- A+

U Sudu BiH počelo je suđenje komandantima i pripadnicima tzv. Armije BiH, Teritorijalne odbrane i tadašnjih policajaca, zbog zločina u Čemernu, kod Ilijaša.

Njih 12 iz Kaknja, Vareša i Ilijaša optuženi su da su u „udruženom zločinačkom poduhvatu“, za samo nekoliko časova, 10. juna 1992. godine ubili više od 30 Srba – mještana i izbjeglica, a njihovu imovinu djelimično spalili.

Čemerni junski dan, sela Čemerno. Mira Todorović i Stoja Damjanović preživjele su skrivene u „pećini“ nadomak sela. Preživjele i o zločinu nakon više od četvrt vijeka, pred Sudom svjedočile. Todorovićeva sa roditeljima, sestrom i tetkom, te porodicom Bunjevac, iz Vareškog sela Draževići, sedmicu ranije izbjegla i spas potražila kod ujaka Đorđa Trifkovića na zapadnoj padini Čemerske planine.

Veče uoči kobnog jutra, Đorđo je imao „dojavu“ o mogućem napadu na selo. U strahu su, kazuje Mira, ukućani proveli besanu noć, dok je domaćin oko kuće stražario. A onda je u praskozorje, oko 5,20 počeo pakao.

„Utrčao je u kuću, vidno umoran, pao preko praga i samo rekao – bježite – sve poklaše – i istrčali smo kako ko u panici. Već su neki bili blizu štale. Čuli su se jaki pucnjim kroz metke smo pobjegli“, priča Mira Todorović.

Bježeći, vidjela je Mira i kuće već u plamenu. Dan je provela u pećini. Sa još 20-ak skrivenih mještana, među kojima i beba od osam mjeseci i druga od godinu i po.

„Nisam izašla do četiri sata, neki su izlazili povremeno, ujak nije ni ulazio u pećinu, dežurao je okolo – samo je rekao – ako bi krenuli ovamo ja ću vas sve pobiti“, istakla je Mira.

Pakla u selu, postala je svjesna tek kada je srpska vojska iz Ilijaša stigla u selo, a potom i do njih u pećinu. Kroz jecaje je govorila kako je na povratku u selo nailazila na leševe pored puta. Bunjevci sa kojima je izbjegla – Miloš, Ranko, Mirosava, Slavojka, Koviljka… Drugi joj ujak Milenko Trifković, maloljetni mu sin, supruga Janja.

„Leševi su bili svuda oko puta. Vojska im lica prekrila garderobom. Ujaka Milenka prepoznala sam po odjeći. Ostale, takođe“, navodi se u svjedočenju Mire Todorović.

Svjedočila je Todorovićeva i o zločincima. Vidjela ih nije, ali oni koji jesu, prepričavali su joj da su to bile predratne komšije iz Korita i Mahmutovića rijeke. Stoja Damjanović i konkretnija – u zločinu su učestvovale optužene Bešlije. Neki od njih u roditeljskom domu – prije rata gošćeni, dane provodili!

Za razliku od Mire, Stoja je iz skloništa izašla i prije nego je stigla srpska vojska. Sa sestrom, skrivajući se, trčala do roditeljske kuće koja je bila na ivici sela i do koje zločinci nisu stigli, da bebama donese mlijeka. Bili su gladni. Plakali su! I čula je, kaže, strica Milenka Trifkovića kako govori: „Nemoj kume! Zar i ti kume Nusrete! A kum im je bio Nusret Bešlija“, navodi se u svjedočenju Stoje Damjanović.

Musa Bešlija, svjedočila je Damjanovićeva, ubio je njenog oca Đorđa, ali tri mjeseca kasnije, kada je zajedno sa suprugom krenuo put, tada napuštenog i spaljenog sela. Više od detalja monstruoznog zločina, odbranu optuženih interesovala je da li je u blizini sela bilo srpske artiljerije, da li je u masovnoj grobnici u koju su sahranjeni, pa 1999. godine ekshumirani masakrirani starci, žene i djevojke, bio bilo ko sa vojnim obilježjima i kolika je udaljenost pećine – „skloništa“ od pojedinih kuća u razruđenom selu?

Drsko i bezobzirno, zbog čega je povremeno reagovao i predsjedavajući Sudskog vijeća Halil Lagumdžija, brojni advokati, pokušavali su diskreditovati potresene svjedokinje ukazujući na sitne razlike u svjedočenjima iz sudnice i u iskazima datim prije deset ili 11 godina u istražnom postupku. Poput onoga da li je baš Damjanovićeva, slušajući vapaje strica Milenka čula da je pominjao ime Nusret ili je samo „kuma“ molio za život.

Prečuli su namjerno ili slučajno, da je sa i bez Nusretovog imena, svjedokinja kao mještanka malobrojnog sela, itekako znala ko su čiji kumovi. Ali sve ovo ostalo je skriveno među zidinama pravosudnog kompleksa, jer nam je pres služba Suda, umjesto traženog video zapisa cijelog, petočasovnog ročišta, dostavila tek deset minuta bez bilo kakve logike, redigovanog materijala. Takav, do sada nepoznat nam postupak, pravni savjetnik Irhan Bilić, obrazložio je „očekivanim izazivanjem štete po legitimni cilj zaštite procesa donošenja odluke“ ma šta god to značilo. Ne nalazi savjetnik Bilić ni da je publikovanje autentičnog snimka opravdano javnim interesom! „Ne nalazi“ ili nekoga štiti!?

Izvor:RTRS

Vezane vijesti:

Zločini nad Srbima: U Čemernu žrtve sakaćene!

Služen pomen srpskim žrtvama iz Čemerna




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top