Svetozar Livada: Svedočim, ovako je bilo!

Datum objave: petak, novembar 30, 2018
Objavljeno u Oluja, Svetozar Livada
Veličina slova: A- A+

Mnogi su me stranci pitali: „Kako je ratovanje počelo?“. Nevoljko sam odgovarao: „Organizirano i veoma agresivno, šovinistički , a neki su svoj integralni nacionalizam dizali na rasizam, da su superiorniji, inteligentniji, prosvećeniji, kulturniji. „Što južnije to tužnije!“

Prof. dr Svetozar Livada
Prof. dr Svetozar Livada

Posebno se licitiralo: ko koga eksploatira, otima devize, pljačka, itd.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 15. oktobra  2016. godine.

Neki manuskript srbijanskih akademika pod naslovom „Memorandum“ bio je proglašen uzrokom rata u Hrvatskoj. Zaredaše osnivanja kriznih ratnih stožera na čelu sa ustašoidima povratnicima, udbovcima, komunjarama prebjeglim u HDZ. Međutim, rat je dogovoren, između kovača rata, Miloševića i Tuđmana, ali ne i objavljen. Vodio se za podjelu BiH sa jasnim žrtvovanjem Posavskih Hrvata i Krajiških Srba.

Dobro sam poznavao dijelitelje BiH. Gorljivi panegiričar Komunističke parije olakog historičarenja postade kao akademik i uglednik u očima integralni nacionalista, postade opaki „mangup iz komunističkih redova“. Dušan Bilandžić stade na čelo komisije za podjelu BiH. „Što dogovorimo s Kostom Mihajlovićem, to ne smijemo Tuđmanu spomenuti!“, kazao mi je jedan gorljivi dijelitelj.

Moji jarani, kolege Veselica, Đodan i drugi su me „prisilili“ da pomno pregledavam statističke pokazatelje i njihovu valjanost sa kojom su operirali, zasipljući javnost. Otkrio sam napad na istinu, organizirane laži, somnobulije, mitove, obećanja bez pokrića u ime nauke, povijesti o starosti naroda, kulture, vjere, jezika. Dakle, protivno svemu onom što samo znali o faktima i artefaktima naših prostora. A doista smo malo znali o sebi i drugima.

Naime, preduga društvena kriza pretvorila je republički etatizam u integralni nacionalizam. Započeo je proces prebrojavanja rasporeda etniciteta unutar većinski etničko-nacionalnih skupina. Zaredali su se zastrašivanja Srba u javnosti RH, preko medija u ustanovama, napose školama, policiji, pravosuđu; izbacivanja sa posla, prijetnje preko telefona, nekažnjene deložacije. Najprije uklonjen javni tužitelj, jer je tražio istragu ubistva civila u Sisku. Iz pravosuđa je izagnano oko 400 pravnika i nastupio je vakuum, voluntarizam, samovolja, nekažnjena nasilja, pljačke, itd. To je bilo kobno za pretvorbu društvenog u privatno vlasništvo, čitaj pljačku stoljeća, to su bili počeci uništenja trećeg staleža, deindustrijalizacije, kronične nezaposlenosti, padanje u dužničko ropstvo.

Jedna me fukara pljunula u lice na sred trga, o čemu je Čičak kao predsjednik HHO napisao antologijski esej pod naslovom „Veronikin rubac“.

Druga me fukara na „Britancu“ polila kantom fekalija uz urlike: „Evo ćetnika!“.

Psihoza straha za Srbe postala je nesnošljiva. Nastupio je predratni kaos. Zaredaše prenominacije ulica, trgova, toponima naselja. Budak kao tvorac rasnih zakona u NDH dobi ulicu u mnogim gradovima ili po njemu nazivaše mjesne zajednice. Niti jedno mjesto ne ostavi naziv oslobođenja od fašističke pošasti. Antifašizam postade prigodničarski ukras pred svijetom, a Blajburg meka za naricanje za propasti „Domovinske vojske“ iz NDH pod pokroviteljstvom Sabora.

Javno su stimulirane fukare, šovinistički bukači. Nisu se još toliko mrzili Srbi, koliko su se voljela njihova oteta dobra.

Zakašnjeli narodi potonuli su u svoje etničke plemenske zajednice notornog šovinizma. Najdalje je u povijest plemenske zajednice otišao HDZ, „od stoljeća sedmog“, koji se toga tereta ne može otarasiti ni nakon četvrt stoljeća što je rat završen i to po dubini plemenskih rezona, budnicama, mahanju zastavama, verbalnim domoljubljem, borbi protiv svakog drugog rodoljublja, katoličkoj vjeri koja je iznad drugih vjera, logotipu sa hrvatskim pleterom separanoidnih presizanja do indijskih prostora hrvatskih korijena.

Započele su se prije proglašenja samostalnosti RH formirati paravojne naoružane jedinice: Merčepov eskadron smrti, Branimirova bojna. Nedavno je taj osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš, osnovao, nekažnjeno, paravojnu jedinicu. Izrugujući državu i pravosuđe.

Kada bi održana osnivačka skupština HDZ–a, „stranke opasnih namjera“, a zločinačkog sadržaja, započeše organizirane prijetnje prebrojavanje krvnih zrnaca drugih pripadnika etniciteta, svrstavanje pod banski rep Hrvata, a ruralnih Srba pod Lazareve moštije.

Započeše derneci okupljanja oko zaklanih, pečenih volova, na ražnjima u Hrvatskoj. Neke ustaše vratiše se avionima bez pasoša. Doznadoh da se ruše spomenici antifašizmu u ime koncepta Luburićeva izmirenja.

Tuđman se dade oko okupljanja sljedbenika. Pozove viđene Srbe i zaprijeti im da ako ga ne budu slijedili da im ne garantira život . Nikola Sekulić „Bunko“ pošalje ga dođavola i izravno dođe k meni srdit i izdiktira mi drsku Tuđmanovu priču. Nekoliko dana iza toga, evo čuvenog slikara, partizana Ede Murtića, sa kojim sam drugovao u ratu i u miru, sa zabilješkama, nakon dramatičnog razgovora sa Tuđmanom. U pozivu da ga Murtić slijedi Tuđman zaprijeti da će nastaviti tamo gdje je Pavelić prekinuo.

Uskoro, pozove me Milka Planinc i kaže mi da joj je Tuđman došavši da je vrbuje, na njezin prigovor: „Što to radiš?“, resko odgovorio: „Vi ste nas hapsili, a mi ćemo vas ekonomski i fizički progoniti!“ I doista, bi tako.

Kada je došao na vlast, preko 120 000 korisnika stečenih prava po osnovama učešća u NOB-u, uključujući i žrtve fašizma, izgubi ta prava ili im bijahu reducirana. Sve invalidnine učesnika NOB-a su reducirane bez liječničkog pregleda, a nekima su i dokinute. Mnoge majke palih boraca više nisu primale invalidske dodatke. Bi smjenjen državni javni tužilac Vidović zbog suprotstavljanja nekažnjavanju masovnih ubojstava Srba u Sisku, Vukovaru i drugdje, te puštanja kriminalaca iz zatvora da namiruju svoje nagone.

Bio sam potpredsjednik Saveza ratnih vojnih invalida u RH. Na skupštini napadne me jedan invalid iz Pavelićevog zdruga da ja kao četnik primam invalidninu, a on koji se borio za Hrvatsku je nema. Začuđen, zapitam predsjednika, inače liječnika, prvoborca, čiji sam bio pacijent, kako to da me ne štiti. Odgovori mi, cinično: „Ja sam veći HDZ-ovac od Tuđmana“. Jednostavno se dignem i odem.

Dobro sam poznavao građansku stranu rata na našim prostorima u Drugom svjetskom ratu, jer sam bio član komisije za ratne zločine. Vodio sam Arhiv za historiju radničkog pokreta kao povjesničar, sakupljao građu o stradanjima i razaranjima i upoznao obilje užasnih zločina prema pojedincima, cijelim grupama, sudbine koncentracionih logora, društvenih grupa, ulogorene djece, posebno sudbine pravoslavnih svećenika, crkava, masovnih stratišta pod vidom pokrštavanja u Glini, Kolariću, Sadilovcu i drugim mjestima. Upoznao sam i neke katoličke svećenike kao odane partizane, među kojima ističem, imenjaka, monsinjora Svetozara Ritiga. Sve mi je to predstavilo suštinu da je građanski rat najgori od svih ratova, što je još Cezar zapazio u doba rimske vladavine.

Uoči početka rata odlazio sam na mise i slušao župnike kako drže ostrašćene političke govore protiv pripadnika drugih nacionalnosti i i vijera. Gledao sam pored crkava šlepere natovarene aluminijskim ljestvama sa naznakom da svaki onaj koji prilijepi na vidljivo mjesto određen broj plakata, dobiva prema broju naljepljenih letaka dužinu aluminijskih ljestava. Dakle, tekla je plaćena homogenizacija protiv drugog i drugačijeg. Uostalom, arbitrirao sam u nekoliko građanskih ratova izvan naših prostora i upoznao sam sve njegove kobi, ali to što sam vidio u našim koncentracijskim logorima zaprepastilo me jer je u tome bio ugrađen dio našeg mentaliteta. Na primjer, u Heliodromu kraj Mostara monstruozne osvete koje su za nas slađe od meda i šećera zajedno. „KADA MU GA JA ZABIBERIM, HAKNEM!“, prijeteći govorimo.

Kad su srpski zastupnici istjerani iz Sabora i Srbima oduzeta konstituivnost, a Srbi započeli balvanima da ometaju saobraćaj i kad su svojom pobunom oživjeli pamćenje, pretvarajući ga u zlopamćenje, dakle, ratnu opciju, onda sam vidio da je na pomolu najveće bezumlje koje nas je zadesilo nakon uspjele antifašističke borbe i tolerantnog poretka. Dakle, na pomolu je bila negacija antifašizma i činjenice da smo jedan rod, da nas više spajaju ljudski, biološki, povijesni, moralni i kulturni brojni fakti i artefakti, nego što nas razdvajaju mitovi i falcifikacije, organizirane laži koje su snažno započele cijepati društveni korpus do negacije drugog i drugačijeg.

Mene i nekadašnjeg poslodavca, naši suradnici, koje smo zapošljavali, učili, stanove kupovali, školovali, izbaciše iz redakcije časopisa „Sociologije sela“. Srbi su u Krajini pristajali čak da negiraju svoje očeve i rođake, ruše spomenike antifašista, stigmatiziraju rođake i potomke u gradovima. Nas u gradovima tretirali su kao Tuđmanovce. Iako o ničemu nisu odlučivali, kao para-država u zajednici sa para-drugim jedinicama krnje JNA i sa snagama iz Srbije, Šešeljevcima i Arkanovcima, Srbi iz RH činili su neoprostive zločine, prijetnje, pljačke, paleži, ubistva nekažnjena nevinih, po istoj logici kao što su to u novonastaloj državi Hrvatskoj činili delikventnim i terorističkim aktima Merčepovci, pripadnici Handžar jedinica u Sisku i drugi prema nevinim pojedincima. (vidjeti o tome istraživanje Vladimira Obradovića).

Započele su klasične plemenske odmazde u takvim razmjerama, da ponovim da ništa nije bilo pošteđeno, ljudi, institucije, opća i kulturna dobra, opće ljudske vrednote. Na primjer „Kristalna noć“ u Zadru, miniranje oko 300 srpskih objekata, spaljivanje knjiga po napucima. Homogenizacija je tekla po principu negacije svega drugog i drugačijeg, jer je primjenjivana ista matrica jednako kod Srba i Hrvata, Muslimana i Albanaca, što je očiti dokaz nedozrelih i zakašnjelih naroda.

Radeći u Krajgerovoj komisiji, analizirajući dubinu društvene krize u timu sociologa, kao na dlanu sam vidio raspadanje sistema i inzistirao na radikalnom suzbijanju aveti koja se počela nadvijati. Međutim, nisu dozvolili da naš istraživački materijal kao kritička analiza bude objavljen, a tamo je bilo naznačeno da animoziteti idu u pravcu pojave građanske strane rate.

Tome se suprotstavio Kiro Gligorov, rekavši da, iako je on „primus inter pares“, naš radikalizam i ocjene ne odgovaraju stvarnosti koju on može potpisati. To me prisililo da isčitam neke sadržaje za predsjednika predsjedništva CK Jugoslavije Stipu Šuvara, iz knjige „Quo vadis, Jugoslavijo“ iz 5 knjiga što ga je radila filozofska grupa u Zagrebu „Čovjek i sistem“ i najzad iz jedne statističke analize iz Saveza komunista Eugena Pusića u kojoj on lapidarno zaključuje „ako se nešto ne poduzme, ulazimo u građanski rat“. Odnio sam to Stipi Šuvaru sa kojim sam kao ruralni sociolog godinama radio i kad sam mu podvučene tekstove iz citiranih radova pokazao, slijedeći je dan dao izjavu, citirajuću Eugena Pusića da „ako se nešto ne poduzme, ući ćemo u građanski rat“, što su sve svjetske agencije prenijele. Međutim, već je bilo kasno.

Kad je Delor predložio u Skupštini Jugoslavije dotaciju od 5 milijardi dolara da uđemo u Europu, Tuđman je rekao: „Ne! Hoću odvajanje odmah!“. Ništa nije pomoglo uvjeravanje razumnih da je raspad Rusije, razdvajanje Češke i Slovačke išao mirnim putem. Kod nas je ratna opcija smatrana najboljom alternativom.

Dva puta sam bio u Krajini, prvi put da „odledimo“ Prosvjetu i započnemo organizirani rad urbanih Srba, a drugi put kao humanitarac u Sektoru sjever, i tada sam vidio morbidne oblike mržnje do negacije i antiljudskih nedijela, kao da oponašaju vlastitu državu. Jedva sam sačuvao čovjeka u sebi.

Došao sam iz metropole u kojoj se urlalo prijetnjama iz „katedrale duha“, javnih glasila, a posebno iz glasila koje je uređivao Mirko Božić. Predsjednik Sabora, osuđeni ratni zločinac, uralo je: „Slavni zbore, sva stratišta treba zabetonirati!“ Odgovorio sam mu: „Pa ubijene ipak ponovo ne možeš ubiti, jadniče, u privremenom raju moći!“.

Duhovnu obnovu preuzeo je notorni Baković. Crkva se digla u duhu nekadašnjeg dijela crkvenjaka iz NDH, želeći svoj dio kolača. Izbori ga konkordatom, spajajući „U“ i križ.

Izložio sam se brutalnosti da me počeo štititi Amnesti internešenel i IT kart OUN-a. Skupio sam 300 fotografija srušenih spomenika NOB-u i žrtvama fašizma i zajedno sa prof. Rudijem Supekom, osnivačem moderne sociologije kod nas i poslova u Međunarodnoj konfederaciji veterana u Parizu manifestne oblike kontrarevolucije. (SAKUPIO JE FOTOGRAFIJE I ŠTA JE SA NjIMA URADIO?)

Izjavim za karlovački tjednik „Nokat“ da smo ušli u građanski rat. Na povratku iz Karlovca dao me uhapsiti moj ratni drug Boljkovac, preda me istražitelju našem studentu, koji u 18 godina nije ništa završio, niti će ikad. Požalim se drugom ratnom drugu tada predsjedniku vlade koju je budalu na me ustremio. Cinično je odgovorio: „Pa nisam mu ja bio profesor!“

Prof. Rudi Supek vidjevši da sam izložen pogibelji upriliči mi zaposlenje u Parizu u Balkanološkom institutu, američki ambasador ponudi mi Fulbrajtovu ili Humboltovu stipendiju, odbijem. Na to naiđe Petar Galbrajt na nagovor oca, poznatog Kensijanca, da se sklonim u američku ambasadu, kasnije evo i ruskog otpravnika poslova da pređem k njima. Sve odbijem jer hoću da svjedočim o „povijesnom zločinu“ samoskrivljenih nezrelih elita vlasti koje žele da ostvare strateški program američkog stratega Bžežinskog građanskim ratom razaranja Jugoslavije „po etničkim šavovima“.

Trijumfalizam moći svih tih malograđanskih licemjera i vlastodržaca postala je opća karakteristika koja i danas traje. Rat je trajao nesmanjenom žestinom. Dogodio se jedan od najtežih zločina kao model za kasnije akcije „Bljesak“ i „Oluju“. U Osijeku je isplanirano da se naredbom iseli 26 srpskih, požeških sela. U naredbi je pisalo: „Pucati bez opomene!“

naredba-slavonska-pozega

Sela su opljačkana, razorena. Ubijena su 44 ostarjela lica i razorena pravoslavna crkva, a sve je prošlo nekažnjeno. Za zločin je doznao cio svijet, dok se dogodio metodologija je upalila za buduće veće ratne podhvate „Bljesak“ i „Oluju“.

Opsluživao sam kao arhivar 40 umjetnika čija su sva djela obilježila našu epohu, a srušena su za njihovog vlastitog života nekažnjeno. To je jedinstven primjer organiziranog ponovnog ubijanja već davno ubijenih od okupatora i kvislinga!

Na samrti me veliki umjetnik i inovator Vojin Bakić pitao: „Da li se to vratila NDH!?“ Kako sam bio uvjeren i u tom uvjerenju ostajem, da je naš antifašizam bio najveće priključenje modernom svijetu civiliziranog otpora protiv fašizma, spoznao sam užasni nazadak. A državotvorci su počeli antifašizam dijeliti po etnicitetima. Što bi Tuđman kazao: „Da hrvatski narod prekine povijest!“

Dakle, napali su najznačajniju civilizacijsku tečevinu na kojoj se Europa objedinjuje. Tako da, iako znam stotine detalja, kako je počelo i kako je teklo, još uvijek ne znam zašto je to tako bivalo bez obzira što mnoge činjenice o našoj zaostaloj svijesti, o našem mentalitetu znam iz empirijskih istraživanja. Zašto nam se baš mogao takav povijesni zločin dogoditi i koje su to sile „ljudi kao greške prirode“ mogle tako masovno nekažnjeno izvesti da nema zločina kojeg nisu praktikovali, uključujući i koncentracione logore koje je povijest osudila i posijati mržnju koja traje u nedogled.

A njihovi projekti novonastalih država nakon tolikih uzaludnih žrtava propadaju. Niti jedan nije uspio, jer smo unazađeni i upropašteni do bioloških stradanja cijelih korpusa, do pregrupiranja populacije, do ekonomskog i kulturnog zaostajanja, padanja u dužničko ropstvo naših praunuka, bijega mozgova, do nemogućnosti da se demokratiziramo do snošljivih tolerancija, pa nemamo ni suverenu monetarnu vlast, ni sređene granice, ni završenu deobu vlasničke ostavštine prethodne zajedničke države, ni sređene međunarodne putne mreže preko naših teritorija.

Ništa se ne događa bez trećega. Poraženi smo od vlastite samoskrivljene i neodgovorne, nacionalističke elite. Najteže mi je bilo o tome razgovarati sa nekim strancima koji su držali do našeg antifašizma, do poretka Jugoslavije i spoznaja uspjeha i neuspjeha. Uostalom, svi naše ratove zovu građanskim ratom, a jedino im mi tepamo i kličemo neostaljinistički kao Domovinskom, Otadžbinskom, , iako su nas ratovi povijesno unazadili. Ne aboliram ni svijetsku zajednicu, jer su svako ko nju čini pronašao po kojeg kučkinog sina među nama, „zavadi, pa vladaj“.

Utonuli smo u rezignaciju patološkog propadanja nesređenih institucija, raspadanja dostignutih građanskih vrednota. Šire se sve patologije nesređene države koja je napala svoje vlastito društvo. Svaki treći brak se raspada, širi se spontani celibat, sterilitet kod oba spola, suicid kod svih uzrasta, alkoholizam, droga, netolerancija, ksenofobija, amoralnost, lopovluk, klijentelizam, nasilje u porodici, na ulici, na poslu, u školama, u parlamentima novonastalih država vode se pravi verbalni klasni ratovi negacije drugoga i busanje u nacionalna prsa „sa desnicom na srcu, a ljevicom u tuđem džepu“. Moral se proglašava relativnim!

Iako me nakon brutaliteta građanske strane rata ništa ne iznenađuje, često se pitam je li ovo onaj svijet u kojem sam do rata živio, radio, djelio dobro i zlo? Najteže mi padaju iracionalna mržnja, šovinizam i ksenofobija, militarizacija društvenih grupa, osnivanje uniformiranih stožera – pazdarana. Posebno me brine fetišiziranje rata i dizanja iznad rada. Kultura smrti zasjenjuje život otužnim koncelaboracijama, „trijumfalnim pobjedama ubojstvima nevinih staraca i djece”.

Ta rezignacija razorenog društva pustoši zavičaje, susjedstvo, izgoni mlađe, a posebno obrazovane naraštaje van ovih prostora. Ubrzano starimo, broj zaposlenih opada, penzije se smanjuju i dostižu ni za živjeti, ni za umrijeti. Lelek, kuknjava se širi: „NESTAJE HRVATSKO BIĆE”. Tako kukaju čak učeni demografi umjesto da se organiziraju, stvore program i „prisile političare“ da se ne izdižu iznad sudbine vlastitog naroda i dozvole da nauka, znanje, um i razum budu sami sebi sudija, a ne oktroirana politika iznad ljudi i društva.

Izvor: SRPSKI NARODNI FORUM

Vezane vijesti: Svetozar Livada 

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top