Svjedočanstvo Steve Brakusa o zločinu ustaša nad Srbima u Brakusovoj Dragi 16. juna 1944. godine

Datum objave: utorak, jun 12, 2018
Objavljeno u Lika
Veličina slova: A- A+

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/ostala_stratista/radiosamsvoj.jpg

Brakusova Draga je zaselak koji se nalazi između Zalužnice i Vrhovina, nedaleko od Otočca u Lici. Ustaše su 16. juna 1944. godine, okupili stanovništvo Brakusove Drage i utjerali ih u kuću Branka Brakusa Đide zbog kako su rekli popisivanja. Mitraljeski rafali kosili su sve po kući, da bi je ustaše poslije zapalile. Mjesto gdje su sahranjeni posmrtni ostaci žrtava nije obilježeno do danas, a zločin su izvršile ustaše iz susjednih sela. Nekoliko ljudi je igrom slučaja uspjelo preživjeti ovaj masakr među kojima i Stevo Gece Brakus čije je svjedočanstvo objavljeno u knjizi Đure Zatezala Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005., na str. 284-286.(U Kalendaru genocida ovaj događaj je 12.juna, pošto na tri mjesta u istoj knjizi drugi svjedoci govore da se zločin desio 12.juna)

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 10. novembra 2014. godine.

Stevo Gece Brakus se dobro sjeća preživjelih muka i kao da se sve zbilo jučer priča:

“Ujutro 16. juna 1944. godine, ustaše su u naše selo došle kroz tunel. Kod tunela su čobani čuvali stoku. Jedan od njih je bio Žarko Uzelac. Živ je, možete i s njim razgovarati. On je bio izranjavan. Čim su došli, opkolili su selo. Za to vrijeme, ja, Vojkan i Vlado Brakus smo čuvali ovce malo dalje. Sa mnom u naručju bilo mi je najmlađe dijete, sin Đuro star tri godine. Našli su nas u blizini željezničke pruge i poveli govoreći da ćemo ići otkopavati mine kojima je navodno cesta bila minirana. U selu smo našli već sakupljen narod i tada nam je rečeno da ćemo ići u logor, a kuće će zapaliti. Kad smo došli do pred kuću Branka Brakusa Đide, počela je padati kiša. Rekli su nam da uđemo u kuću jer nas napolju ne mogu popisivati. Narod je ulazio u kuću, a zadnji je bio Jovo, brat Žarka Uzelca, koji je vidio pripremljene mitraljeze. On nam je rekao da ćemo sigurno svi biti pobijeni. Ja sam držao svoje dijete u rukama, a nešto stariju djecu su u kuću dovele moja žena i moja majka. Kuća je bila građena od tankih brvana pa to nije bila prepreka za mitraljeske rafale. Čim su počeli pucati, dijete mi je klonulo u naručju, bilo je pogođeno, oblila me dječja topla krv. Ljudi su preko mene padali, sav sam bio uprskan krvlju i mozgom Vlade Brakusa. Pao sam u nesvijest. Nakon pucnjave bacile su ustaše bombe i tad me malo zakačilo u nogu, evo ovdje, vidite i sad se dobro pozna. Onda su donijeli slamu i zapalili kuću i u njoj mrtve i polužive ljude. Osjetio sam da je preko mene neko koraknuo, prepoznao sam Mićana Brakusa. Kad nas je dim počeo gušiti, Mićan je iskočio kroz prozor. Ispravio sam se i ja, pa kako više nije bilo pucnjave, krenem za njim. Kroz kapak kuće (otvor za podrum) pored nas uspjele su se izvući: Milica, starica Isaljuša i Anka Brakus sa Nikolicom, djetetom u naručju (sada pravnik, živi u Zrenjaninu), tada je imao nepune tri godine. Napolju sam čuo ustaše kako se jagme koji će više napljačkati i pobjegao u drenjik gdje sam našao starog Mićana kako se zavukao u grmlje, samo mu se noge vide. Čuli smo ustaše kako idu cestom, gone našu stoku i pjevaju svoje pjesme. Tada sam Mićanu rekao da mi život više ne vrijedi i da ću ići u selo neka me ubiju. Povukao me i nije mi dao ustati govoreći kako me ustaše neće odmah ubiti, nego će me najprije mučiti i kopati oči. Sklonili smo se, a suton se pomalo počeo hvatati. Malo dalje se još pucalo, a oko kuće više ne. Selo su zapalili. Gledao sam kako padaju žljebovi sa moje kuće. Sve kuće s gospodarskim zgradama bile su zapaljene, a bilo ih je sedamnaest. Bježeći otišli smo u Žarkovu dolinu i čuli da jauče neka žena. To je bila njegova, Mićanova kći Sofja-Soka, sva krvava kakav sam bio i sam. Bila je ranjena na više mjesta. U vatri kuće su joj ostala dva sina. Starom sam rekao ko je ona, a on se uhvatio za glavu ne znajući kud i kamo bi s njom. Kako se uhvatila noć, a zločinci otišli, vratio sam se u selo da vidim ima li još netko živ. Nisam čuo nikoga. Rastao sam se od Mićana i Soke koji su krenuli onako krvavi i jadni u pravcu Zalužnice, a ja u zaselak Čelinu. U Čelini sam našao Žarka Uzelca prislonjenog na jednoj ogradi kako jauče i zove ujaka. Od rana se jedva micao. Pričao mi je kasnije da je bio kod goveda kraj tunela i da su preko njega ranjenog i krvavog prešle ustaše misleći da je mrtav jer je pao u aptovinu. S njim je bilo nekoliko čobančića i sve su zlikovci pobili, a on se dovukao do ujakove kuće u Čelinu onako ranjen.

Ja sam otišao kod svog ujaka u Škare gdje sam ostao duže nego što sam mislio. Nakon izvjesnog vremena sam se vratio da vidim zgarišta zajedno s mojim zetom Brankom Vlaštanićem. Došli smo ispod šume jer su okolo bile ustaške zasjede (čuvali su cestu i željezničku prugu). Primijetili su nas i zapucali, ali smo mi pobjegli. Branko i ja smo nakon mjesec dana iskoristili pogodnu priliku i platili jednom kalajdžiji da izvadi sve kosti iz jame u koju su ustaše pobacale i zatrpale mrtva tijela onih koji nisu izgorjeli, kao i kosti sa zgarišta onih koji su u kući spaljeni. On je napravio jedan veliki sanduk i u njega položio kosti. Sanduk smo zatim natovarili na kola, odvezli na groblje u Zalužnicu i sahranili.

Mjesto gdje su kosti naših najmilijih sahranjene ničim nije ni do današnjeg dana obilježeno. Mi preživjeli, kojih nas je ostalo malo, nemamo novaca, a naše države nije ni briga, pa se tako za mjesto naših mrtvih naprosto ne zna. Ustaše koje su počinile ovaj stravični zločin bile su uglavnom iz naših susjednih hrvatskih sela i mjesta. Tako sam jednoga od ustaša koji su nas ubijali samo zato što smo Srbi prepoznao poslije rata. Rodom je bio iz Kompolja, a zvao se Nikola. Poginuo je na traktoru 1989. Prijavio sam miliciji u Otočcu da je on bio u grupi ustaša koji su nas masakrirali i u kući zapalili, ali su mi oni rekli da o tome nikome ne govorim i da ne bi bilo dobro da se sad raspiruje nacionalna mržnja i tako je ostalo. A šta možemo, možda je to i bolje.

Dođite, moj doktore i pogledajte. Evo ovđe na mjestu zločina do danas je ostalo zgarište spaljene kuće. Ničim nije obilježeno. Moguće i zato što je blizu ceste pa bi prolaznicima bilo i uočljivo. A ovako tu raste jedan jasen i nešto džbunja koje nikoga ne podsjeća na naše patnje i stradanja. Istina evo ovdje kraj ceste podignuto je jedno obilježje, za koje smo sakupili novčana sredstva. Loše je urađen. Pravo ruglo. Na njemu su napisali i laž da su taj zločin učinili njemački okupatori i ustaše. Ma kakvi okupatori. Oni u ovim krajevima nikada tako nešto ni slično nisu učinili. Njemački liječnici su našim mučenicima previjali rane koje su im učinile ustaše baš ovdje u našem selu. Zaliječili su rane Soki i Branku pa i nekim drugim pobjeglim s mjesta ustaškog zločina. Umjesto ovakvog spomenika, puno bi ljepše bilo da su samo mjesto zločina uredili i obilježili, napisali istinu, a na cesti postavili putokaz gdje je, jer je samo 100 metara od ceste pa bi netko sišao i vidio mjesto našeg stradanja. To bi bila istina koja bi odgajala za budućnost…”

“Stevo, ispričaj nam što i kako je bilo poslije rata?”

“…Poslije rata zaposlio sam se u radionici u Vrhovinama, a kada je rasformirana, vratio sam se na svoje zgarište da uredim neki prostor za sebe za stanovanje, jer je sva moja porodica poklana. Najprije sam napravio jednu sobu. U tom poslu su mi ljudi malo pomogli. Od države sam dobio samo nešto crijepa za štalu. Sve ostalo je djelo mojih ruku. Kada sam podigao to malo krova nad glavom, oženio sam se s udovicom iz Zalužnice, Julikom Karleušom. Bila je prava žena. Ona mi je rane zaliječila. Izrodili smo troje djece i sve smo ih školovali. Najstariji sin mi je završio ofcirsku školu. Sada je po činu major. Živi u Zaboku, a na službi je u Brežicama. Oženjen je Hrvaticom. Ima jedno dijete i prilikom ženidbe mu nije smetalo što su hrvatske ustaše njegovu malu braću poklale i spalile, a našu Brakusovu Dragu u crno zavile i sa zemljom sravnile. Nismo djecu učili da mrze nikoga pa ni one koji su nam takva velika zla nanijeli. Kćer nam je izučila krojački zanat u Otočcu. Dobila je neke papire i otišla u London uz pomoć jednog svog kolege koji je već ranije tamo otišao. Nije mi bilo drago, ali što je tu je.

Drugi sin mi je poginuo u saobraćajnoj nesreći ubrzo nakon kćerinog odlaska, a žena mi je umrla prije osam godina. Opet sam ostao sam. A šta se može, valjda je to morala biti moja sudbina.

U Londonu mi se kćerka udala za jednog Makedonca, dobrog čovjeka. Imaju dvoje djece koja uče našu školu. Ona mi iz Londona prije dođe nego sin iz Zagorja. Vjerovatno ima bolju volju. Jedne prilike sam bio kod nje u Londonu i to kad mi je poginuo sin. Išao sam da se malo smirim, pa kako nisam naučen na gradski život, jedva sam izdržao tri nedjelje.

Na kraju našeg razgovora ja bih još nešto rekao o današnjem i budućem vremenu.”

“Hajde, Stevo, samo reci!”

“Mislim da se opet sprema zlo. Čujem što se priča u narodu. Kažu da u Hrvatskoj mogu živjeti samo Hrvati. Ja sam malo vremena bio u Engleskoj pa sam vidio i čuo da tamo živi zajedno hiljadu nacija, a zakon je za sve isti što bi nam moglo biti putokaz kako naprijed. Ljude koje srećem također su uplašeni. Samo mislim da se danas narod ne bi dao voditi kao ovce na klaonicu, kao mi nekad. Ipak, mladi nijesu upamtili rat, pa ko će ga znati kako bi se ponašali.

Ovo selo ima mene, dakle nema budućnosti, a osim moje, pokriveno je još par kuća, ali stalnih stanovnika nema.”




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top