Sve je pažljivo zapisivao

Datum objave: petak, maj 24, 2019
Veličina slova: A- A+

Nema nikakve dvojbe da je Ivan Goran Kovačić svoju „labudovu pjesmu“ – poemu Jama — napisao upravo u Livnu. Potvrda za to nije samo činjenica da je on tu prvi put čitao stihove ovog potresnog poetskog svjedočanstva, već sasvim konkretni dokazi da je Goran razgovarao sa većim brojem preživjelih iz jama i sa ustaških stratišta — da je ono što je čuo o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, ustvari, bilo presudno, bilo inspirativna okosnica za nastanak ovog velikog poetskog djela.

Zbjeg Srba u jednoj od pećina u okolini Livna (snimio poznati ratni snimatelj i reporter Žorž Skrigin) u kojoj je Ivan Goran Kovačić, navodno, napisao „Jamu“

Zbjeg Srba
u jednoj od pećina u okolini Livna (snimio poznati ratni snimatelj i reporter
Žorž Skrigin) u kojoj je Ivan Goran Kovačić, navodno, napisao „Jamu“

Milan Rosić je ubijeđen da se i on sreo sa Ivanom Goranom Kovačićem i da je, kad je prvi put čuo „Jamu“, prepoznao u njoj ponešto od grozomornih slika ustaških zvjerstava koje je dočaravao jednom nepoznatom borcu za kojega je vjerovao da je neki novinar ili partizanski obavještajac:

Tragedija srpskog naroda na području Livna i livanjskog sreza—sjećao se Milan Rosić—zanimala je sve partizanske jedinice, sve štabove i sve borce pojedinačno koji su tokom rata prolazili ovim krajevima. Svima je posebno bilo interesantno kazivanje očevidaca i onih koji su pukim slučajem izbegli smrt i umakli ispod ustaške kame.

Svima je, tako, naročito bilo zanimljivo kako se dogodilo da se iz jame Bikuša spasi toliko ljudi. Ja i danas mislim da je tome ponajviše doprinela ona poslednja grupa u kojoj sam bio i ja. Mi nismo dopustili da nas gurnu u jamu u gomili, spućene i povezane žicom. Uskomešali smo se, pobunili i prisilili ih da pucaju na nas tu nad jamom. Onda su morali da nas razvežu i pojedinačno pobacaju, što je ipak iziskivalo vremena. Na drugoj strani to je bilo dovoljno nama preživelima da se iskobeljamo ispod mrtvih i na vreme sklonimo u pobočnim zapećcima, pre nego što su ustaše počele da valjaju kamenje u jamu i ubacuju bombe da nas dotuku.

Januara meseca 1943. godine livanjskim područjem su prošle mnoge partizanske jedinice, povlačeći se pred četvrtom neprijateljskom ofanzivom prema Neretvi. Moj drug Nikica Novaković (rodom iz Krnjeuše kod Bosanskog Petrovca) i ja bili smo zaduženi za rad sa omladinom i stoga smo svakodnevno bili u kontaktu sa jedinicama.

Jednog dana smo, tako, navratili u štab, mislim da je to bila Druga proleterska. U jednom trenutku neko je zapodenuo razgovor i o ustaškim zločinima na ovom području i genocidu nad srpskim življem. Tako se nekako saznalo da sam i ja jedan od slučajno preživelih.

Svi su se odmah zainteresovali i molili da im pričam o tome. Slušali su sa velikom pažnjom i vidljivom ganutošću. Dok sam ja pričao, stalno su pridolazili novi borci i prostorija se uskoro ispunila do poslednjeg mesta…

Na okretku iz štaba jedan borac izađe za mnom i zamoli me da mu još jednom, nasamo, ponovim sve to što sam tu ispričao jer, reče, nije priču čuo od početka. Pristao sam, naravno, i počeo mu sve potanko kazivati, ističući naročito detalje vezane za jamu Bikušu i pokolj u školi u Čelebiću.

Pričao sam, a on je stalno insistirao na novim detaljima i molio da mu neke i ponovim. Molio me takođe da kazujem polagano pošto je on sve to što govorim zapisivao. Sećam se, naročito ga je ganuo slučaj Mihaila — Miška Kozomare pa sam morao potanko da mu opisujem njegovu groznu sudbinu.

Pomislio sam da je to možda partizanski obaveštajac koji se tako mota iza fronta i prikuplja podatke o zločinima neprijatelja, o zverstvima koja izdajnici i krvnici pokušavaju prikriti. Bilo mi je stoga nekako nelagodno da ga ispitujem ko je i zašto sve to zapisuje. On kao da je to predosetio pa mi je sam objasnio da je on novinar i da će sve to što mu ja pričam biti objavljeno u savezničkoj štampi, da vide Englezi, Rusi i Amerikanci kakve zločine vrši Pavelić i njegova soldateska nad srpskim narodom, a pod krilom okupatora.

Rastali smo se prijateljski, uz srdačan stisak ruke i obećanje da ćemo se ponovo sresti.

Nismo se nikada više sreli, ali sam se toga neobičnog borca setio na jednoj omladinskoj priredbi kojoj sam prisustvovao u oslobođenom Livnu.

Na programu su, pored ostalog, bile i dve recitacije koje su na mene ostavile veoma snažan utisak. Prva je bila „Jama” koju je, kako najavljivačica reče, napisao veliki partizanski pesnik Ivan Goran Kovačić.

Dok su u nemoj tišini gromovito odzvanjali potresni stihovi poeme za koju je neko kasnije rekao da je „himna ljudskog dostojanstva i slobode“, ja sam se prisećao susreta sa onim borcem i na kraju bio gotovo sasvim siguran da je to bio upravo Goran. Prepoznao sam u „Jami“ ponešto od onoga što sam mu ja ispričao; u opisu žrtava kojima su oči iskopane, u opisu njihovih praznih očnih duplja, prepoznao sam Miška Kozomaru…

Jedna od posljednjih fotografija IVANA GORANA KOVAČIĆA: možda je baš tada drugovima na položaju čitao stihove „Jame”…

Jedna od posljednjih fotografija IVANA GORANA KOVAČIĆA:
možda je baš tada drugovima na položaju čitao stihove
„Jame”…

Druga recitacija bila je posvećena Livnu. Ne sećam se da li su i to bili stihovi Ivana Gorana Kovačića, ali neke i danas pamtim jer verno dočaravaju Livno iz prvih dana slobode:

„Pod Bašajkovcem nevolja i gorčina,

Leži Livno kao cvet
zgaženog krina.

Crvene se krovovi kao
rane na belim grudima,

Ulicama se još širi vonj
krvi i dima.

Livnom žuri Bistrica,
puna je vrelih suza,

Nose joj vali vapaje i
ljuti nose bol…“

Uz poemu „Stojanka majka Knežpoljka“ i pesmu „Majka pravoslavna“, ova pesma je kasnije dugo bila obavezni, sastavni deo mnogih priredaba u Livnu i okolini, a bez Goranove „Jame“ priredba se gotovo nije mogla ni zamisliti…

 

ognjena_marija_livanjska.jpg

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top