Stogodišnjica od junačke smrti vojvode Koste Vojinovića

Prošlo je stotinu godina , proći će i mnogi vijekovi , sve do kraja svijeta i drugog Hristovog dolaska, a Kosta Vojinović se zaboraviti neće. Ne mogu ga zaboraviti Srbi, ali ni srbski neprijatelji. Viteza stradalnika zaborav neće.

Kosta je bio klasični primjer obrazovanosti i prefinjenosti jednog pravog srbskog junaka. Uvijek uljudan, pravedan i ponosit. Porijeklo od Vučitrnskih Vojinovića, stare srbske vlastele, davalo mu je genetski osnov za sve što je u životu sam stvorio. Njegovi roditelji Jovan i Sofija (rođena Grujić) izrodili su u Smederevu sina Kostadina i ćerku Zorku. Na žalost majka Sofija se razboljela i vrlo brzo umrla. Brigu o maloj djeci vodila je majčina sestra Milica. Jovan Vojinović se ponovo oženio , ali Kosta nije mogao da prihvati maćehu ,te je prešao kod ujaka srbskog oficira Pantelije Grujića. Kasnije pukovnika i komandanta Moravske divizije. Otac Jovan i ujak Panto školovali su Kostu prvo u Smederevu i Beogradu , da bi na kraju završio Trgovačku akademiju u Beču. Pokazalo se da Kosta osim urođene bistrine i žustrine ima smisla za učenje, međuljudske odnose i trgovinu. Tako je po povratku u Srbiju sa svojim zetom Dušanom Kalčićem (koji je oženio njegovu sestru Zorku) otvorio trgovačku firmu.  Sjedište firme bilo im je u Vranju, gdje je tada službovao Jovan Vojinović. Brzo su Kosta i Dušan raširili posao po čitavoj Staroj Srbiji i postali veoma uspješni. Kosta je za vrijeme Balkanskih ratova podržavao i finansijski pomagao četnički pokret. Sam je bio veoma rodoljubive orijentacije.

 Pred početak Prvog svjetskog rata Kosta se dobrovoljno javio u četnike vojvode Vuka i hrabro se borio sve do povlačenja srbske vojske iz otadžbine. Dvije stvari su bile presudne za dalju sudbinu mladog rezervnog poručnika Vojinovića, kao i za sudbinu srbskog roda. Prva je da je Kosta bio pored majora Vojislava Tankosića kada je ovaj smrtno ranjen i ostao je pored njega dok je Tankosić umirao. Inače četnici su štitili odstupnicu srbskoj vojsci i narodu u povlačenju pred agresijom njemačkih, austrougarskih i bugarskih snaga. Druga činjenica je ranjavanje Koste Vojinovića. Bio je ranjen u nogu i nije mogao da nastavi povlačenje sa srbskom vojskom, te je u kasnu jesen 1915. ostao kod oca Jovana, koji je tada službovao u Kosovskoj Mitrovici. Otac je Kostu krio , liječio i njegovao, da bi ga čak po oporavku i ubacio da radi kao liferant za austrijsku vojsku .

Sve okupacione vlasti zadržvaju državnu i lokalnu administraciju  na okupiranoj teritoriji po međunarodnim propisima, te je tako jedno vrijeme i Jovan Vojinović ostao predsednik opštine Kosovska Mitrovica , što mu je omogućilo da pomogne i sinu. Kosta je inače odlično govorio njemački jezik , a i austrijancima je bilo prihvatljivo što je bio bečki student, te su ga tako i prihvatili. Kosta se još dobro koristio ruskim i bugarskim jezikom. Što je samo po sebi tada bilo veoma rijetko. Mlad , obrazovan , pametan , pristojan i sposoban, Kosta Vojinović je prosto bio zanimljiv svima. Inače, njemu je trebao taj posao kao odličan paravan za aktivnost koju je planirao, a to je prikupljanje saznanja o stanju na terenu i podsticanje naroda na ustanak protiv okupatora. To ne bi mogao da uradi da nije imao dozvolu od austrijske vojske o slobodnom kretanju , a radeći za njih odbacivao je sa sebe svaku sumnju.

Zahvaljujući nekolicini izdajnika austrijske okupacione vlasti u ljeto 1916. godine saznaju da Kosta Vojinović priprema narod na ustanak u podnožju Kopaonika. Kosta je jedva uspio da pobjegne na Kopaonik i da spase živu glavu. U planinskim šumama okuplja prvu četu sa četničkim vojvodom i narednikom Urošem Kostićem Rudincem. U selu Sočanica u blizini Leposavića ispod samog Kopaonika Uroš Rudinac i četnici proglašavaju Kostu Vojinovića svojim vojvodom i stvaraju Ibarsko-kopaonički četnički odred u ranu jesen 1916. godine. Tada kreće neprestana gerilska borba mladog četničkog vojvode. Vojvoda Vojinović četuje samostalno po Kopaoniku prelazeći liniju razgraničavanja bugarske i austrijske okupacione zone kad hoće i kako hoće. Uspostavljao je veze sa drugim pojedincima koji su se odmetnuli u šume u ostalim krajevima okupirane otadžbine i razbijao okupatora pri svakom susretu s njim.

Dolazak vojvode Koste Pećanca 15. septembra 1916. godine sa Solunskog fronta da bi preuzeo komandu nad pobunjenim pojedincima i grupama ubrzava situaciju i pojačava gerilu. Pećanac je imao naređenja Đeneralštaba da se ustanici organizuju i čekaju prodor srbske vojske do Skoplja kako bi podigli ustanak. Situacija, narod i Vojinović su bili žustriji. Teror bugarskog okupatora je bio sve nepodnošljiviji i bugarski pokušaj mobilizacije srbskih mladića u bugarsku vojsku postaći će opštenarodni ustanak u Toplici, Kosanici, Jablanici i na Kopaoniku, koji će se proširiti ka Jastrebcu  i Nišu.

Pećanac i Vojinović će više puta doći u sukob oko podizanja i toka ustanka. Dvojica imenjaka su bili ličnosti koje isključuju jedna drugu. Vojinović je bio vitez ,strogog držanja, učen, vispren i čovjek od riječi, dok je Pećanac bio neobrazovan(čak nepismen) slabe inteligencije, prost, bahat, prevrtljiv, lukav i velikog životnog i ratnog iskustva. Vojinovićeva glavna mana bila je njegova brzina i romantičnost , ali je bio čovjek nevjerovatne hrabrosti i sposobnosti. Pećančeva glavna vrlina bila je opreznost.

U svakom slučaju ustanak je izbio i trajao od 20. februara do 25 . marta 1917. godine i njegova duša je bio Kosta Vojinović. Jednostavno je nadmašio svog nadređenog vojvodu Pećanca jer nije kalkulisao i predomišljao se , nego je jurio uvijek prvi ispred svog naroda i preuzimao odgovornost za sve. Pećanac se povukao kada je vidio da ne može da zaustavi i kontroliše ustanak. Vojinović postaje narodni vođa. Njega svi vole, poštuju i slušaju. Doduše Bugari i Pećanac ga nisu voljeli , a još manje slušali, ali su ga cijenili. Okupator i narod u Vojinovićevom liku vide Miloš Obilića i princa Đorđa Karađorđevića, a on sam stalno čuje srbsku artiljeriju . O samom Kosti Vojinoviću su možda najbolje rekli crnogorski dobrovoljci iz odreda kapetana Milinka Vlahovića , koji su u oči kazali Kosti Pećancu da Vojinović plijeni držanjem, hrabrošću, rječitošću i stasom.

Vojvoda Kosta kao Karađorđe stiže na sve strane, bije borbe gdje god neprijatelj udari. Prevodi napade i kontranapade. Zavodi red, mir i zakon. Uvodi sudove i civilnu upravu. Kažnjava za pljačku, nasilje i izdaju. U najgorim trenucima kad nadmoćniji okupator potisne malobrojne, slabo naoružane i još slabije opremljene ustanike Kosta Vojinović na konju u srbskoj uniformi sa isukanom sabljom i napetim pištoljem izbija iz šume, a za njim jurišaju njegovi četnici konjanici i vidljivo se vijori srbska trobojka na kojoj ĆIRILICOM piše ,,SLOBODA ILI SMRT ! ,, Takvim hrabrim jurišima uplaši neprijatelja, povrati nadu ustanicima i pobijedi u boju. U svakom sudaru sa austrijiskim i bugarskim okupatorom Vojinović je pobijedio. On je uveo i još jednu novinu u geriskom ratovanju, a to je dopisivanje sa neprijateljem. Danas kada čovjek pročita šta je pisao prosto pretrne i upita se da li je moguće da je takav čovjek postojao. Piše, komanduje i juriša iz borbe u borbu. Bio je prosto neuhvatlji i nepodkupljiv. Svašta su mu nudili i Austrijanci i Bugari, ali on je sve sa prezirom odbijao i upozoravao ih da će biti kažnjeni zbog okupacije i zločina. Njegovu bližu familiju oca Jovana sa porodicom Austrijanci su zatvorili i pokušali da ga ucijenje sa njihovim životima. Sve što je okupator činio bilo je uzalud. Kosta nije odustajao.

Na žalost, Pećančeva predviđanja su se obistinila. Ustanak podignut prije vremena bez ičije podrške bio je krvavo ugušen. Austrijancima, Bugarima i Nijemcima je trebalo mjesec dana da se se organizuju i koordinisano udare na ustaničku slobodnu teritoriju, te da svirepim zločinima nemilosrdno uguše Toplički ustanak. Ustanak je ugušen , ali četnici nisu uništeni. Naročito nije ni oštećen Ibarsko-kopaonički četnički odred Koste Vojinovića. Okupator sve više povećava teror i narod odustaje od četovanja i podrške četnicima, čak se mnogi okreću i protiv četnika. Pojedini četnici se predaju okupatoru i služe mu. Bivši četnici vode bugarska potjerna odjeljenja i čete za srbskim četnicima, jer poznaju teren, kuda i kako se četnici kreću.

Ostale četničke vojvode postepeno se povlače, obustavljaju borbe i kriju se, a svaka borba prestaje nakon pogibije vojvode Todora Toška Vlahovića početkom novembra 1917. godine. Kosta Pećanac je naredio da se sve jedinice raspuste i da se svi dobro sakriju do povratka srbske vojske. Tako je i bilo. Sam Pećanac se tako dobro sakrio da su ga jedva pronašli četničke vojvode Milinko Vlahović i Jovan Radović nakon prodora srbske vojske ka Nišu u jesen 1918. godine. U međuvremenu Vojinović ide iz boja u boj. Tuče se , povlači, napada. Vrši kontranapade i osvete. Njegova borba ne prestaje. Vojinovićeve četovođe i četnici ginu neustrašivo jedan za drugim nanoseći okupatoru velike gubitke i zadajući im još veći strah. Ibarsko–kopaonički odred se osipa zbog pogibija i dezerterstva, ali se popunjava četnicima ostalih raspuštenih četa. Tako je i Pećančev četovođa Jovan Bulajić došao kod Vojinovića u četu. Kosta mu je hrišćanski oprostio sve što je loše radio (Bulajić je čak namjeravao ranije i da ubije Vojinovića ) uz žestoke grdnje i jedini uslov da se borbi žestoko sa okupatorom do smrti. Možda je Vojinovića to viteštvo na kraju i koštalo glave.

Kosti Vojinoviću je bila preostala samo jedna mogućnost , a to je da se povuče u neki drugi kraj , raspusti odred i sa najbližim saradnicima sakrije negdje u neprohodnim planinama do probijanja Solunskog fronta , ali on to nije htio. Vojinović je bio onovremeni vitez romantik , zaklet da će poginuti u borbi. Njemu ništa drugo nije padalo na pamet. Nisu mu smetale muke , glad , nepogode , nedostak lijekova i rane . Njemu smeta što nema dovoljno ljudi , oružja i municije , a najviše ga boli izdajstvo. Izdaju ne može da podnese. Ovom osvetniku je strano opijanje , prejedanje , bahatost, pljačka i primitivizam bilo koje vrste. Smisao njegovog života je borba i stradanje za opšte dobro. On neće robstvo. Ne prihvata bugarsku ćirilicu i austrijsku latinicu. Mladi četnički vojvoda sanja o smrti dostojnoj srbskog oficira. Zbog svega toga okupator je pokušao da ga omrzne u narodu i živog uhvati da bi ga ponizili i sudili mu uz mučenja. No, Vojinović je znao da njegov život nije samo njegov, da je simbol narodnog otpora i srbskog slobodarstva. Zato mu nije padalo na pamet ni da se preda ,niti da izda.

Vojvoda Kosta i dalje jaše Kopaonikom , nije čak ni raspustio konjicu. Nego i dalje ide u kombinovanom konjičko-pješadijskom odredu sa mitraljeskim odjeljenjem. Mogućnost manevrisanja se sve više smanjuje. Bugari i Austrijanci maksimalno pojačavaju stražu na granici razdvajanja okupacionih zona na Kopaoniku. Vojinovićeva četa upada u zasjedu na Kopaoniku u selu Livadice 16. oktobra 1917. i biva uništena od strane specijalnih austrijsko-bugarskih potjernih jedinica. Borba je bila žestoka. Sam Kosta je teško ranjen u nogu , a njegova vjerenica Stanka i njena braća Janićije i Đorđe Dimić ginu u borbi. U mraku po magli kroz gustu šumu četovođa Radomir Gašić sa svojom grupom probija obruč i izvlači svog vojvodu . Većina četnika je u borbi izginula , a Austrijanci su zaplijenili četnu arhivu.

Teško ranjenog vojvodu njegovi preživjeli četnici kriju i čuvaju u brdima Toplice. Kostino zdravstveno stanje postaje sve gore , ne može da hoda , niti da jaše. Njegovi ljudi ga nose. Krajem novembra 1917. Kosta uspostavlja kontakt sa četovođom Vučkom Pantićem koji se krio u šumama oko Blaca sa svojom ženom Rosom i četničkom trojkom. Vučko je svog ranjenog vojvodu prebacio do sela Grgure u blizini Blaca . Gdje Kosta Vojinović ostaje u jednoj vodenici sa majkom svoje pokojne vjerenice, Danicom Dimić , koja je takođe bila ranjena i pet četnika koje je predvodio četovođa Radomir Gašić. Kosta Vojinović je u toj vodenici proslavio i svoju krsnu slavu Sv. Alimpija Stolpnika , Sv. Nikona i Novomučenika Georgija. Možda bi se i oporavio i prebacio na drugi teren da ga nije izdao Jovan Bulajić.

Bulajić se ranije predao Bugarima i uz obećanja da ga neće streljati i porodicu mu internirati , a za novčanu nagradu predvodio je potjerne bugarske čete i komite za Kostom Vojinovićem. U ranu zoru pred samo svitanje Bugari predvođeni grupom srbskih izdajnika na čelu sa potpukovnikom Borisom Atanasovim opkoljavaju vodenicu u kojoj je bolovao teško ranjeni Vojinović. Iznenadni napad iz mraka brzo je likvidirao dvojicu stražara. Druga dvojica su pružila otpor ispred vodenice. Jedan je poginuo pokušavajući da zaustavi Bugare, a drugi je izdahnuo upavši teško ranjen u vodenicu iz koje su vatru uzvraćali Kosta, Radomir i Danica. Borba je trajala do kasnih popodnevnih sati . Bugari nisu mogli da priđu vodenici ,ali su u razmjeni vatre sa okupatorom poginuli Danica Dimić i Radomir Gašić. Četovođa Gašić se nije odvajao od svog vojvode sve od formiranje čete u Sočanici, pa do sopstvene pogibije u Grguru. Pošto je bilo zimsko doba , predio brdsko-planinski sa gustim šumama, gdje su se još krile trojke i pojedinci iz ustanka , Bugari su pokušali da pregovaraju sa Vojinovićem. Plašili su se maraka i mogućnosti da se četnici ne skupe i ne udare ih iz šume s leđa. Teren i narod su im bili neprijateljski s toga nude Vojinoviću garancije za život i pravično suđenje , samo da se preda. Kosta Vojinović to sa gnušanjem odbacuje i poziva Atanasova i Bulajića na dvoboj. Obećavajući čvrtsto Bulajiću da će ga zubima zaklati. Oni ne smiju na megdan teško ranjenom i skoro nepokretnom četničkom vojvodi. Vrijeme je prolazilo i Bugari kreću u nove napade. Jednu stvar Bugari nisu znali,  da je Kosti bila preostala samo još jedna bomba i po par metaka u puškama i pištoljima. Kosta je nastavio sa pružanjem otpora sve dok mu nije preostao jedan metak u pištolju, zadnji. Tada je napisao poruku i zakačio je na kundak od svoje puške. Bacio poslednju bombu na Bugare koji su pucajući oprezno prilazili i poslednjim metkom se ubio. Bugari su naknadno ušli u vodenicu , ali je Kosta Vojinović već bio u vječnosti. Otišao je na Nebo i u legendu. Tek sada mu nisu mogli ništa.

Bugari su tijelo Koste Vojinovića izložili na trgu u Kuršumliji kako bi uvjerili Srbe da je vojvoda mrtav , da bi ga potom sahranili pored vodenice gdje je i poginuo, po Kostinoj posljednoj želji iz poruke zakačene na kundak . U međuvremenu su streljali Jovana Bulajića umjesto da mu isplate novac od nagrade zbog kog je izdao Kostu Vojinovića.  Kuršumlija pamti. Pamti Toplica , a pamti i Srbija. Neprijatelj strepi , jer sjećanje na neumrlog vojvodu stvara nekog novog junaka.

Četnički vojvoda i rezervni poručnik Kosta Vojinović. Nije se predao i nije živ uhvaćen.

Igor Vojinović

profesor istorije

23. XII 2017. godine

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Sećanje na Toplički ustanak | Jadovno 1941.

100 godina od bune u Toplici: Zašto je važan „Treći srpski …