Srpsko pitanje u Hrvatskoj nije političko već – ekološko

Datum objave: ponedeljak, februar 14, 2011
Veličina slova: A- A+

Svetozar_Livada_01.jpgRevolt | 11. jul 2009.

„Toliko je zločina, a nigdje zločinaca. U Hrvatskoj je čak stvorena sintagma kako Hrvati nisu mogli učiniti zločine u odbrambenom ratu. Zato su se zločinci smjestili u sabore, ustavne sudove, stožere i druge institucije. Nažalost, niko ne progoni intelektualni zločin, koji prethodi svakom klanju“

Razgovarao: Marko Roknić

Profesor dr Svetozar Livada jedan je od malobrojnih intelektualaca u Hrvatskoj koji se ratu suprotstavljao svim silama. Kordunaš po rođenju, invalid iz Drugog svjetskog rata, sveučilišni profesor koji je objavio stotine znanstvenih i stručnih radova iz ruralne sociologije predosjećao je da će građanski rat na ovim prostorima biti poguban po njegove aktere, a pogotovo po Srbe kao manjinski narod u Hrvatskoj. Kad je rat uzeo maha, dr Livada je u više navrata prelazio s jedne na drugu stranu. Za sav trud da ublaži tragediju, od obe strane obilježen je etiketom izdajnika!

Da li je rat, kako se sve češće govori, zaista bio dogovoren?

Prof. dr Svetozar Livada

– Na ovim prostorima podloga ratova je neporažena ideologija ustaško-četničkog sindroma. Pokazalo se to i u posljednjem ratu, koji, kao ni prijašnji, nije bio u interesu naroda, ali je dugo trajao i nedovršenim mirom završio. On, u stvari, još traje, on je brat i najviše dobro, elita vlasti, balkanskih šoguna.

Sve vrijeme rata Tuđman i Milošević bili su u dnevnom kontaktu, 38 puta, po vlastitom priznanju, Miloševića je tokom rata posjetio Tuđmanov poklisar Hrvoje Šarinić. Ne treba abolirati ni međunarodnu zajednicu i njenu kvaziarbitražu. No, domaći akteri snose najveću odgovornost za početak, dinamiku i brutalnost rata. U njemu su učestovale mase paravojnih zločinaca, veliki dio naroda, civili su ga započeli, vodili, bili izvršioci zločina i time posvjedočili da se na ovim prostorima odvijao građanski rat, a u takvim ratovima nema pobjednika. Fukare su porazile građane. Jedini izlaz iz te kaljuge je zakonska denacifikacija. Učinjeno je toliko zločina, a nigdje zločinaca. U Hrvatskoj je stvorena čak sintagma da Hrvati nisu mogli učiniti zločine u odbrambenom ratu. Zato su se zločinci smjestili u parlamente, sabore, ustavne sudove, generalštabove, stožere… i druge institucije. Nažalost, na ovim prostorima niko ne progoni tzv. intelektualni zločin koji prethodi svakom klanju.

Iako se promjenila vlast u državama bivše Jugoslavije, čini se da ne rade dovoljno na ublažavanju tragedije?

– Nije došlo do promjene, već smjene vlasti. Elitama nije interes služenje narodu već njegovo iznurivanje i isisavanje posljednjih rezervi u namirivanju vlastitih apetita. Vlast je premrežena intelektualnim i brutalnim zločincima koji su odgovorni za rat i neodogovorni za interese vlastitog naroda. Izmanipulirani i ojađeni narodi nisu u stanju da smene svoje satrape i krvopije. Mediokriteti vladaju.

Kako vidite budućnost Srba koji su ostali u Hrvatskoj?

– Tragično. Porodično stablo im je razbijeno ili nestalo. Žrtve su egzistencijalne neizvjesnosti, s paničnim strahom za sadašnjost i budućnost. Samo rijetki rade, preostali su u „socijalnoj komi“ jer su sve duhovne i materijalne rezerve iscrpljene. Meta su diskriminacije, šikaniranja i proskribicije zbog nametnute kolektivne krivnje. Samo najjači mogu izdržati teror poretka protiv pojedinca. Početkom rata nisam mogao zamisliti Hrvatsku bez Krajine, kao ni Krajinu bez krajiških Srba ili Hrvatsku bez Srba u gradovima.

Da li je bar bolja sudbina izbjeglih Srba?

– Politika humanog preseljenja još traje, jer se većina Srba nema gdje vratiti. Razaranja su bila temeljita i stremila su „konačnom rješenju srpskog pitanja“. U čitave srpske kuće smješteni su Hrvati iz Bosne ili djelova Hrvatske. Mnogo je onih koji su se vratili, a ne mogu na svoje posjede. Vraćaju se samo oni koji traže groba. Većina Srba će se integrirati u Srbiju, asimilirati bez ostatka ili rasuti po svijetu.

Hoće li oni koji se ne vrate zaista biti obeštećeni?

– Svi koji su ostali u izbjeglištvu, dakle većina, ovise o sposobnosti preživljavanja. To je kobni usud izbjeglica uopće, jer su obilježeni i njihov status nije determiniran statusom društva. Do asimilacije će biti: tujci“, stranci, dođoši, koferaši…
Obeštećenja nikad nisu moguća, naročito adekvatna. Ne samo u odnosu na sjećanja, groblja i progone, staze i bogaze, pojila, točila i bačila, komšije i rođake, prijatelje i kumove, sela i gradove, ulice i trgove, već i brojne druge materijalne i duhovne vrijednosti koje čovjek nosi cijelog života. Hrvatska država čak ima agenciju za otkup srpskih kuća – zovu je agencijom za etničko čišćenje – koja po smješnim cjenama otkupljuje kuće Srba. Zemlju ne plaćaju jer je, kažu, hrvatska. Bešćutni su na činjenicu da je to vječna vrijednost za vlasnike, da nema cjene, pogotovo kada je djedovina. Kuća kao dom, porodično gnijezdo, također nema obeštećenje. Boli, tugu i jad niko nije isplatio. Sve je to bila sila, ucjena, poniženje… Tako će i ostati. Vođe idu u povjest na prljava vrata kao antihistorijske ličnosti.

Pljačka do kraja

„Srbi su doživjeli najveći povjesni zločin. Iščupani iz korijena zatiru im se tragovi. Iz novije povjesti hrvatskog naroda izmiče se snažan arhitektonski stup. A ne mrze se u toj mjeri etniciteti koliko se vole njihova opljačkana dobra. Bez rata ne bi bilo pljačke i ne bi bilo rješeno srpsko pitanje. Licimjerje današnje vlasti je u tome što se načelno zalaže za povratak Srba, ali sve čini da do njega ne dođe. Nedovršeno pomirenje samo nas približava ciljevima rata – etničkom čišćenju kao zločinu stoljeća. Budućnost Srba u Hrvatskoj je trajna represija, svekolika diskriminacija i nasilna asimilacija.“

Da li je srpsko pitanje u Hrvatskoj skinuto s dnevnog reda?

– U Hrvatskoj se ono smatra rješenim ili preostalim samo kao ekološko pitanje. Zbog umirivanja savjesti potencira se historijska mržnja, što bi trebalo sugerirati da je klanje bilo neizbježno. Uopće se ne poima „oteto kao prokleto“, a nesloboda drugog kao svoja nesloboda.
Uvjeren sam da je srpsko pitanje najveće političko, ekonomsko, socijalno, kulturno i moralno pitanje moderne Hrvatske. Uprkos sadašnjem stanju svijesti, prevladavajućeg javnog mnjenja, nagnutog udesno do urušavanja, srpsko pitanje je presudno pitanje Hrvatske sutra. Unatoč tome vlast se drži naslijeđene matrice i dovršava započeti posao. Zato je to pitanje otvoreno i aktualno i postoji opasnost da nametanje kolektivne krivnje zapečati sudbinu Srba u Hrvatskoj.

Koliko, po vašem mišljenju, zloj sudbini doprinose i srpski prvaci koji govore u ime zajednice, koja im nije dala takvu punomoć?

– U ime Srba govore danas uzurpatori i samodovoljni karijeristi, politički neodgovorni, nesposobni da shvate historijski zločin. Glože se međusobno, zloupotrebljavaju institucije i krčme sudbinu naroda. Nemaju nikakvog koncepta, prožeti su vulgarnim ateizmom, ne razumiju ulogu i važnost crkve za nacionalni opstanak, olako se odriču istine, tradicije, antifašizma… Vlastima to odgovara jer doprinosi etničkom čišćenju getoizacijom preostalih Srba u Hrvatskoj. Osim dnevnom politikom, ti se ljudi ničim ozbiljnim ne bave, bar kada je riječ o sudbini naroda u čije ime govore. Izbjegavaju nevladin sektor, nemaju vlastite organizacije civilnog društva, niti poimaju njihovu važnost. Sve počiva na prevaziđenoj kancelarijskoj kulturi sastančenja. Ti se samozvani lideri ponašaju kao da se ništa više ne može učiniti, kao da žrtva nema legitimno pravo da se brani. To je apsurd srpskih institucija i poraz onih koji ih predstavljaju. Najumniji srpski intelektualci u Hrvatskoj izvan su tih organizacijskih šema i tokova i ako nešto čine, to rade kao usamljeni Mohikanci.

Zašto Zagreb odugovlači s objavljivanjem rezultata popisa stanovništva?

Proći će godina dana da saznamo nacionalni sastav stanovništva u Hrvatskoj.
– Demografske spoznaje su preduvjet i pretpostavka svakog ozbiljnog društvenog planiranja, a hrvatski strateški plan je etničko čišćenje Srba. Programski je to isplanirano kao što se planira privredni rast. No, režim se na neki način boji objaviti rezultate popisa. Nejasno je stoga da li je zadani cilj ostvaren, jer je očito da nisu svi Srbi nestali iz Hrvatske, pa bi preostali mogli tražiti proporcionalnu zastupljenost u vlasti i drugim institucijama. U vlasti već sad ima Srba, ali preko Račanovog SDP. Neki su, čak, načelnici općina u kojima su Srbi većina. Ali i na tim pozicijama još nisu došli do svojih kuća i imovine.

Konkretni zločin i zločinci

„Uoči posljednjeg rata Srbi, razmješteni u 1.107 naselja, bili su u omjeru 1 : 9 prema ukupnom stanovništvu Hrvatske, a danas od oko 650 naselja ostao je samo toponim da su tu nekad živjeli Srbi, 192 su u zapadnoj Slavoniji zaorana i zasijan je hrast lužnjak. U ostalim naseljima, osim gradskih, broj Srba je simboličan i njihova je neizvjesnost vezana uz starost. Zločin i zločinac su uvijek konkretni, ali su Srbi pod Damoklovim mačem kolektivne krivnje. Osim u Gorskom kotaru, Srba nigdje nema koliko ih je posijano od prirode i historije. Ne aboliram zločince među Srbima, ali je činjenica da Srbi kao narod, i da su htjeli, nisu mogli učiniti ono što im je Tuđmanov režim namjenio i u velikoj mjeri učinio. O tome će svjedočiti tragovi materijalne i duhovne kulture, zločini, koje nikakvi brisači historije ne mogu zbrisati. Vukovarski zločin nije zločin srpskog kolektiviteta već konkretnih počinilaca koje niko ne može abolirati. Međutim, „ubistvo Krajine“ i izgon Srba iz hrvatskih gradova daleko je veći moralni i historijski zločin. To je etnobanditizam u ime mitomanski divinizirane nacionalne države i fetišizirane nacije. Takav neopravdan zločin historija ne zaboravlja. Srbi su historijski ove prostore oplemenili i zadužili radom, krvlju i ljubavlju. Uzvraćeno im je odmazdom i progonom. Ostaci toga naroda postali su korpus separatum – ubiješ ga, ne odgovaraš; uzmeš mu imovinu i protjeraš ga, a za to budeš nagrađen. Srpsko pitanje u Hrvatskoj nije političko već – ekološko!“

Srbima se još ne vraćaju masovno kuće i stanovi?

– Najviše je opljačkano materijalnih dobara u gradovima gdje rata nije bilo. Zato je u urbanim sredinama nestalo srpskog produktivnog i reproduktivnog stanovništva, i to zauvijek. Srbi se ne vraćaju u gradove, njihovo stanarsko pravo je proglašeno komunističkom izmišljotinom, ali tek kada su se Hrvati namirili te izmišljotine.

Otimano je sve što se oteti moglo, pa i više od 50.000 srpskih stanova i kuća u gradovima. Pored fizičkog proterivanja, sprovedeno je i demografsko, jer se samo tako stiže do čiste nacionalne države. Do 1991. Hrvata je bilo 72 odsto, a sada ih je najmanje 92 odsto, što je postignuto na štetu srpskog etniciteta.

Neka srpska sela potpuno su zbrisana s lica zemlje, nekima je promjenjeno ime, u drugima nema više Srba?

– Toponimi su dio identiteta kraja, prostora, naroda – institucija. Prenominacija je u funkciji brisanja etniciteta. Zato su promjenili ime i Vrginmostu, mjestu i kraju jedinstvenom u Hrvatskoj. Iz toga je kraja 19 odsto stanovništva učestovalo u NOB, a i najmasovnije mobilizacije s trećepozivcima ne bilježe više od 10 posto mobilisanih. Narodne pjesme „Petrova mi gora mati“ i “ Na Kordunu grob do groba“ stvorile su muka i nevolja, a ne privilegije. No, etnička se metla nije na to obazirala, ili je možda baš to imala u vidu, pa su u „Oluji“ na tom području borbeni avioni mitraljirali izbjegličke kolone.

Sada su na vlasti u Gvozdu (Vrginmostu) Srbi, ali ništa ne poduzimaju da tu sramotu skinu. U tom mjestu ulicu ima i Pavelićev pisac rasnih zakona Mile Budak i Franjo Tuđman.

– Oni niti hoće niti znaju što im je raditi. Preko Račanovog SDP dokopali su se dobrih plaća i tu im se ambicije završavaju. Dokaz njihovog kukavičluka i oportunizma je taj što neki od njih ni u svoje kuće nisu ušli. Neznanje je osnovni problem koji ti“kadrovi“ u svojim glavama nose.

Toliko je zločina, a pravde ni na vidiku.

– Zločin je evidentan i historijski. U hrvatskim gradovima nije bilo pobune, ali su mnogi Srbi ubijeni, ili su netragom nestali. Ne samo porodica Zec, već i 600 Srba u Sisku, stotine u Splitu, Zadru, Šibeniku, Gospiću, Karlovcu, pa i Zagrebu. Nestale Srbe u Zagrebu niko i ne spominje, iako je općepoznato da su posljednji put viđeni u sabirnom logoru na Zagrebačkom velesajmu… Više se progone svjedoci, nego zločinci. Nas koji smo bili svjedoci tih zločina progone lica ubijenih i nestalih, ali i činjenica da je na djelu zavjera šutnje.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top