Srđane, Mlađane, Mrđane, radi kojeg i čijeg naroda ste ginuli?

Da je mogla kako Kozara sve da nas proguta danas a iz svoje utrobe vrati svu onu poklanu čeljad, bila bih najsrećnija na svijetu.

Nismo mi kao narod, srpski narod, zaslužili svoje svete Novomučenike.

Piše: Sandra Blagić

Organizovan je besplatan prevoz za sve one koji su željeli odati pomen mučenicima, nejači, ženama, djeci, starima, iznemoglima koji su te krvave 1942. godine poklani samo jer su bili pravoslavni.

Horda ljudi izašla iz autobusa, prošla pored Časnog krsta, gdje je služen parastos, i krenula kamenim stepenicama ka spomeniku.

Neki sa zastavama političkih partija, pojedini sa petokrakom na čelu, rijetki sa dostojnim znamenjem i pravim zanimanjem.

Došla raja na izlet. Ma kakav parastos!?

Otišla u ‘lad jer je zvijezda upekla k’o nikad do sad.

Sve nešto u sebi razmišljam da nijesam pogriješila pa će parastos biti služen kasnije.

Parastos u 10 časova kod Časnog krsta a nas šaka jada.

E moj Srđane, Mlađane, Mrđane džaba ste ginuli!

Radi kojeg i čijeg naroda?

Naroda, braće i sestara koji su prošli a ni svijeću da Vam zapale.

E moj Srđane, Mrđane Mlađane, e moja majko Knežpoljko, za koga rodi tri jablana? Te tri rumene jabuke.

Za ovaj i ovakav narod sigurno nijesi!

Mislila sam da smo izašli iz komunizma ali grdno se prevarih. Nismo se vala pomakli ni pedalj.

Gospodo političari, ako se već toliko busate u srpska prsa, kada izađete pred narod, pozdravite sa: „Pomaže Bog braćo i sestre“.

Kada već govorite na mjestu Pokolja, gdje je poslije molitve najprimjerenije ćutati, činite to birajući riječi, polako i tiho.

Ne srljajte, ne brzajte jer griješite mnogo.

Kada se završi intoniranje himne, draga braćo i sestre, a niste osjetili potrebu da sa ponosom i punim glasom zapjevate (da, znam i da ne znate tekst), ne aplaudirajte!

Mnogi su od vas došli jer je putovanje bilo besplatno a i da vidite šta to tamo ima.

A niste ni svjesni kakva je to bitka bila.

Mi nedostojni žrtava i tog svetog mjesta, nismo zaslužili da se nazivamo potomcima i sunarodnjacima Novomučenika kozaračkih!

Od istog autora:

Niko kao mi Srbi!

Sandra Blagić: Mi potomci žrtava, trebamo saviti glave do zemlje i tražiti oprost

Sandra Blagić: Časni krst na Dinari

Sandra Blagić: Kako mislimo da nas neko poštuje, kada mi ne poštujemo svoje mrtve?

Sandra Blagić: Ne dozvolimo da nas opet kolju, protjeruju, da nam lome kičmu!

Sandra Blagić: Napokon znam gdje počivate

Sandra Blagić: Dan kada se Velebit tresao

Sandra Blagić: Djeca su bila samo broj bez imena i prezimena

Sandra Blagić: Zašto zaboravljamo kada znamo da je zaborav …

Sandra Blagić: Tamo gdje me jeza ne obuzme od straha, već od …

Sandra Blagić: Istina nam na kraju jedino i ostaje, zar ne …

Sandra Blagić: Zašto Krajišnici neće organizovano u …

Sandra Blagić: Još jedno stratište pravoslavnih Srba …

Prebilovčani su ljudi sa najvećim srcem | Jadovno 1941.

Sandra Blagić: Na Šušnjaru