Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Srbi su oprezni i ne žele sukob

Datum objave: petak, jun 4, 2010
Veličina slova: A- A+

Da očekuju zlo, Srbi su pokazali uklanjanjem djece i pojedinih članova porodica na sigurnija mjesta. Valjda SDS objektivno procjenjuje da su ovdje Srbi slabiji i nisu naoružani, te im nikako, i iz tih razloga, nikakav sukob ne treba. Na sve provokativne parole i grafite, Srbi Bilogore odgovarali su samo preko Grubišnopoljskog lista – pojedinim saopćenjima, autorskim člancima i novinarskim komentarima. Jedna od takvih reakcija je članak „Velikogrđevački povratak u kameno doba“ (objavljen u Grubišnopoljskom listu 19. jula 1991. godine) autora profesora Milenka Pišćevića. Tom prilikom, profesor Piščević lijepo je saopćio drugoj strani: „Snagu i nadu da istrajemo dok vi ne odmrzite svoje, daje nam jedan sasvim drugačiji grafit – PASJA VREMENA NE TRAJU DUGO”.

Članak prenosimo u cijelosti:

Velikogrđevački povratak u kameno doba

Prije sedamnaest godina, u Zapadnom Irijanu na otoku Nova Gvineja urođenici su ubili i pojeli ukupno 15 vjerskih misionara i odlučili da se načinom života vrate u kameno doba, odbijajući prednosti civilizacije. Bio je to njihov odgovor na agresivni nastup razvijenih društava, koja su u tu oazu mira i spokojnog života donijele nemir i sveopći rat.

Povratak u kameno doba kao način rješavanja problema iz vizure Papuanca možda je i razumljiv, međutim, kako objasniti kanibalizam koji, izgleda, stiče pobornike u ovom vremenu i u našem Velikom Grđevcu. Jer, kako inače objasniti parole noćnih heroja vođenih nekim svojim vrhovnicima – “SMRT SDP”, “SMRT SRBIMA”, “NDH”… Parole koje ne izazivaju strah, čak ni srdžbu, ali pokazuju svijetu sliku divljih ljudi, duševnih bolesnika.

Pa koja je “majka” vas rodila? Možda ste na svijet došli naopako? Tako nešto ne čine primitivci, već spodobe s gadostima u glavi, srcu i duši. Možda vi, psihopate, mislite da bi sami sretno živjeli u svijetu. Zar vam nije jasno da bi i među vama, ma kako bio mali vaš čopor, već sutra bio netko sljedeći. I tako do istrebljenja. Žalosno je da u svojoj bolesnoj mržnji ne poznajete svoje korijenje, svoje porijeklo, koje je već tisućljećima iznad vašeg nivoa, a vi se svodite samo na to da postojite da bi ubijali.

„Samo ti, sinko, radi svoj posao“ – izvolite, ispunite svoj naum, pokrenite lavinu koja će nas sve zatrpati, i djecu, pa i vašu djecu koja, nažalost, nisu mogla birati roditelje.

Najveće prokletstvo ljudi našeg zavičaja je da više vjeruju došljacima, nego svojim pitomim sugrađanima, susjedima, pa i rođacima. Tako nitko nije smogao snage da javno žigoše i osudi ove vandalske, genocidne parole prisutne jedino u Velikom Grđevcu i Pavlovcu – i nigdje više u regiji. Zar vi – Mirko, Antune, Vlado, Franjo, Drago, Boro… (da ne navodim neka konkretna imena) – niste imali divne prijatelje u bratskom mjestu Velikom Orašju? Dvadeset sedam godina smo u ovoj zemlji živjeli i drugovali kao jedna porodica, a onda ste najednom izgubili svoj lični identitet i prepustili se duhovnoj pustoši? Snagu i nadu da istrajemo dok vi ne odmrzite svoje daje nam jedan sasvim drugačiji grafit – “PASJA VREMENA NE TRAJU DUGO”.

Prof. Milenko Piščević

P.S. U međuvremenu, od Policijske stanice smo dobili čvrstu garanciju da će krivci biti otkriveni, a njihova imena biti i javno poznata.

Istog datuma, u Grubišnopoljskom listu objavljen je i članak „Vrata pakla su širom otvorena“:

Vrata pakla su širom otvorena

Kaos kao konačnost. U čijim su rukama naše sudbine? Zašto se, ZBOG ČEGA I ZA KOGA gine? Kako je moguće da se najviši zakon čovječnosti – pravo na život – ustupi „mračnim pigmejima od nacionalnih lidera i njihovoj bijednoj intelektualnoj eliti“?

Dobre sluge ludih gospodara dobro su obavile posao. Gebelsovština je cijele narode pripremila da „pjevajući“ krenu u međusobno uništenje. Mesari su naoštrili noževe da i praktično demonstriraju ideologiju „krvi i tla“. Kad je bilo najviše potrebno, prestalo se misliti. Na apele se nitko ne obazire, pa se i najveća vrijednost – ljudski život – spustila ispod svake cijene.

Ljudi mahom mladi ginu. Mase prestrašenog naroda bježe iz svojih kuća. Tjeskoba, strah, mržnja. Strah od susjeda više nego od uniformirane sile.

Htjeli smo, kako piše kolega u „Borbi“, stvoriti višepartijski sistem – a dobili smo sistem nacionalnih vladajućih partija. Htjeli smo demokratiju – dobili smo nacionalnu demokraciju, mitingašku, referendumsku. Htjeli smo u Evropu – a vratili smo se u kneževsko-banovske atare i logike. Htjeli smo moderne vođe oslobođene boljševizma, karijerizma, liderstva – a izborili smo i odgojili vođe svađalice, nepopustljivce, male diktatore, ograđene svitama i gardama, ulizicama i podanicima. Vjerojatno ni u jednoj zemlji, ni poslije najspektakularnijih prevrata i vojnih pučeva, nije na vlast došlo toliko bivših zatvorenika, osuđenika, bjegunaca, prevaranata, izdajnika, nepismenjakovića kao u našim republikama.

Htjeli smo slobodu – a uskrsnule su fašistička, četnička, ustaška ideologija. Htjeli kompjutore – a stigli kalašnjikovi i kame. Htjeli nezavisnu riječ – a vratili cenzuru, zatvorili informativni prostor, blokirali i riječ i ideju. Htjeli bez pasoša i u Južnoafričku Republiku – a sagradili granične rampe na republičkim međama.

Ništa nismo uspjeli. Politički, ekonomski, sav bilans novih, tobože višestranačkih i tobože demokratskih vlasti je katastrofalan. Nitko više ne vjeruje ni u reformu, ni u obećane pare, ni u stranke, ni u stručne vlade, ni u parlamente, ni u nepobjedivost i sposobnost Armije, ni u obećanja o sutrašnjici, ni u šanse da sadašnje vođe uspješno pregovaraju o trećoj Jugoslaviji koju bi prihvatili i svi njezini narodi i svi građani svijeta.

Šanse za takvu Jugoslaviju, kao i za miran život, tope se poput proljetnog svijega. A Krleža je davno rekao: „Sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture!“ I ovakvih vođa. I ovakvih nas samih.

Vrata pakla se otvaraju. Ribari ljudskih duša obilan su ulov ulovili. Ostaje nada u one koji su izbjegli „mrežu“, i u staru gospođu Evropu. Njoj treba profinjen „ljubavnik“ a ne balkanska baraba. Od zaglušujuće ratnohuškačke buke za sad se ne čuju oni koji su ostali izvan „mreže“. Prevaspitanje balkanske barabe, koji je (kako se u toj krčmi brzo smrklo!) već okusio krv, počelo je. Hoće li i uspjeti?

maler

Tamburaško društvo penzionera obavijestilo me po Milanu Dančiloviću da će na Sv. Prokopa svirati na kramu u Gakovu i da dođem. Toga petnaestog jula povezao me u Gakovo Mirko Kosanović. U društvu sa njim i njegovom Ljepšom najprije smo navratili do sviraca i tiho sa njima popjevali (toliko da vide da smo došli). Pjeva sa njima bećarca i pukovnik Nikola Marić. Koliko se sjećam, on je komandant B divizije u Bjelovaru. Mi se znamo iz gimnazije u Daruvaru, a posljednji put smo se vidjeli prije petnaestak godina. Dobro izgleda. Kad je prestala pjesma, javim mu se i uhvatim ga ispod ruke, nastojeći da krenemo u šetnju. Razmijenili smo nekoliko uobičajenih riječi pa ga zapitam kuda ovo sve vodi. „Vidiš i sam da ne valja, a nemoj me puno pitati“, bio je nekako rezolutan. “Ma najviše me zanima lična sigurnost, i moja i tvoja, na cesti, u kući“, kažem. „Daleko se otišlo, ali, eto, ja sam uvijek u naoružanoj grupi pa me obilaze, a tebi ostaje da se paziš“, reče mi. Tako smo se i vratili svircima, a onda ugledam majora Ivu Horvata. Sjedi sam na nekakvom zidiću. Krenem prema njemu. Kad me vidio, pođe mi sa osmjehom u susret i vojnički me pozdravi. Zagrlim ga i krenemo prema šatri. Predlažem mu da popijemo po koji gemišt s obzirom na to da se dugo nismo vidjeli. Kaže da je tu po nekakvom materijalnom obezbjeđenju – šatori, klupe, stolovi. Posjedili smo dvadesetak minuta, a onda on ode vojnicima, a ja potražim Mirka. Susrećem dosta poznatih, većinu znam samo iz viđenja. Saznajem da u Velikoj Peratovici postoji grupa naoružanih Srba, da kontroliraju prilaze nekim selima i da više ne odlaze u Grubišno! To se u razgovorima nekoliko puta potvrđivalo. Na povratku, Mirko mi reče da njih tamo ima dosta – pedesetak – i da imaju nešto oružja.

Par dana kasnije, negdje iza ponoći zazvonio je telefon. Doktor Vukmirović iz Virovitice moli me da kažem Živku Zagorcu da su mu rafalno pucali po kućnom krovu. Kaže da nikako ne može da dobije Živka. Uskoro, neugodno me se dojmio oružani sukob negdje iza Sirača, osobito interpretacija u sredstvima informiranja. Poginula su navodno dva policajca specijalne namjene iz Bjelovara, a pet ih je ranjeno. Bilo je to u šest sati ujutro, a iz zasjede su pucali „ćetnički teroristi“! Ne znam otkud taj naziv. Već sutradan mediji javljaju da su hicima u leđa u Daruvaru ubijena tri hrvatska policajca. Navodi se da Srbi barikadama i oružjem opet kontroliraju prilaze svojim selima. Razmišljam zašto su oni specijalci iz Bjelovara onako poranili do blizu Sirača… A i ovo u Daruvaru je vražiji posao. Pa onda – otkud konstatacija da Srbi opet kontroliraju prilaze svojim selima? Sve su to djelići nekakvog mozaika u kojem kao da je i Bilogori namijenjena neka uloga. Svi uvjeti za nešto slično postoje i ovdje. Stalno vozikanje naoružanih zengovaca i otpremanje srpske djece u bilogorska sela paralelni su, a vjerojatno i promišljeni, procesi dviju sučeljenih strana.

Kupio sam novine na autobusnom kolodvoru i vraćam se kući, ali opazim za šankom predsjednika općtine Čedu Bubulja i katoličkog svećenika. Pozdravljam ih, a Čedo maše rukom da svratim. „Je li to neki interesni sastanak vlasti i religije ili se to meni samo čini“, izgovorim ja prilazeći. „A, ne, ne, nikako“, poče velečasni. „Onda neću smetati“, dodam ja. Odlučio sam se na ponuđeno piće. Predsjednik časti. Kažem im da sam uznemiren svim tim, sve gorim događanjima, a Čedo odmah iznosi svoju poznatu tezu kako mu kredu i nastavničko znanje nitko neće uzeti. Velečasni poštuje božiju volju, a ja, uz svu skepsu, rekoh da se nadam nekakvom razumnom raspletu, pa se lijepo raziđosmo.

Narednih dana kod zabrinutih i prestrašenih Srba sve je nekako u znaku razmišljanja o selenju u Srbiju. Jednog jutra vraćam se iz varoša i sretne me Milan Buban. Priča se, kaže, da su na tavanu kod doktora Bastašića našli nekakve sanduke municije. „Ne znam ja o tome ništa. Sa mojim znanjem na mome tavanu nije bio nitko. Provala u kuću je bila i ukraden mi je lovački karabin i to sam prijavio miliciji“, kažem. Počinjem razmišljati – nije vrag da mi nešto pakuju. Imam oružni list na tri puške i pištolj. O tome me nitko nije ništa pitao. Pištolj nikad ne nosim, a u lovu ne pamtim kad sam bio.

 

< Referendumi                                                      Sadržaj                                                Ante kaže: Ni u Splitu nije bolje >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top