fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Sondermajeri – patriote i heroji

Tadija, vazduhoplovni as iz Prvog svetskog rata, jedan je od osnivača „Aeroputa”, dr Roman je utemeljivač vojne hirurgije, majka Stanislava je bila hrabra bolničarka, a Stanislav – najmlađi srpski vojnik na Ceru

Tadija Sondermajer (Fotografije iz privatne arhive porodice Sondermajer)
Tadija Sondermajer (Fotografije iz privatne arhive porodice Sondermajer)

Godina koja je iza nas protekla je u znaku obeležavanja 90 godina od osnivanja društva za vazdušni saobraćaj „Aeroput”, čiji je jedan od osnivač i dugogodišnji direktor bio Tadija Sondermajer, najmarkantnija ličnost u civilom vazduhoplovstvu Srbije i Kraljevine Jugoslavije između dva svetska rata. Osnivanju „Aeroputa”, je prethodio nesvakidašnji lični poduhvat ovog vazduhoplovnog asa iz Prvog svetskog rata. Bio je to let avionom „potez 25” od Pariza do Bombaja u Indiji i nazad do Beograda, od 20. aprila do 2. maja 1927. godine – dvadeset dana pre istorijskog leta Čarlsa Lindberga preko Atlantika.

Navršilo se 125 godina od rođenja i 50 godina od smrti osnivača „Aeroputa” i tim povodom lane je u Beogradu, na uglu Palmotićeve i Ulice Koste Stojanovića, otkrivena bista Tadije Sondermajera. U senci jubileja ostalo su sećanje na ostale članove ove poznate porodice, sve same velike srpske patriote i humaniste, tragične heroje Prvog i Drugog svetskog rata.

Izviđač i prvi vojni pilot

Tadija Sondermajer je rođen u Beogradu, 19. februara 1892, gde je maturirao u Drugoj beogradskoj gimnaziji, nakon čega je u Nemačkoj započeo studije na arhitektonskom odseku Tehničkog fakulteta. Nakon objave Prvog balkanskog rata, zajedno sa mlađim bratom Vladislavom, napustio je studije i prijavio se kao dobrovoljac u Srpsku vojsku. U avijaciju je ušao aprila 1916. Izviđački kurs je završio u Sedesu kod Soluna i odmah nakon toga je prešao u eskadrilu – u Vertekopu. Na frontu je, pored izviđačke službe, vežbao da sam upravlja avionom i za kratko vreme dobio zvanje vojnog pilota.

Krajem novembra 1917. oboleo je od malarije zbog čega je upućen na lečenje u Francusku. Umesto planirana tri, u bolnici je proveo samo jedan mesec, jer se prijavio u školu akrobacija u Pou. Po završetku ove škole, kao najbolji strelac na lovačkim avionima u svojoj grupi, završio je i Višu školu gađanja u Kazou. Pre povratka na Solunski front bio je raspoređen u jednu lovačku grupu na francuskom frontu. Početkom marta 1918. primljen je u najbolju francusku lovačku grupu „Roda”. Borio se protiv eskadrile čuvenog nemačkog avijatičara Rihthofena, poznatijeg kao Crveni baron. Za pet nedelja, koliko je proveo u ovoj grupi, oborili su 265 aviona, od kojih Sondermajer dva. Pri povratku sa drugog leta, 21. maja, njegov avion se zapalio, a Sondermajer zadobio teške opekotine. Nakon lečenja i kasnije demobilizacije, završio je Višu aeronautičku školu u Parizu i dobio diplomu aeroplanskog inženjera. U Beograd se vratio kao prvi srpski vazduhoplovni inženjer i odmah se angažovao na razvoju civilne avijacije.

Porodica Romana Sondermajera (Fotografije iz privatne arhive porodice Sondermajer)
Porodica Romana Sondermajera (Fotografije iz privatne arhive porodice Sondermajer)

U maja 1922. izabran je za potpredsednika „Aerokluba”, a predsednik je bio princ Pavle. Na tom mestu ostaće do aprila 1941. Nakon Tadijinog istorijskog leta za Bombaj, ubrzano je počela prodaja akcija i osnovan je „Aeroput” – uspešna avio-kompanija, koja je povezivala najveće centre u Kraljevinu Jugoslaviji i ovu novu balkansku zemlju sa velikim centrima u okruženju i celim svetom.

Tadija je odlikovan najvećim srpskim, jugoslovenskim i francuskim odlikovanjima: Karađorđevom zvezdom sa mačevima, zlatnom i srebrnom medaljom za hrabrost, Albanskom spomenicom, francuskim Ratnim krstom i Legijom časti.

Iz poljskih Černovica u Srbiju

Nove komunističke vlasti nisu oprostile Tadiji Sondermajeru njegovo ostajanje u Beogradu u toku Drugog svetskog rata i saradnju sa Kraljevskim dvorom pre rata. Mada je od oktobra 1944. učestvovao u borbama za oslobođenje Beograda, kada se narodnim vlastima prijavio kao pilot dobrovoljac, uhapšen je i iz zatvora je izašao tek nakon godinu dana. Kasnije je oslobođen krivične odgovornosti, rehabilitovan i vraćena su mu sva građanska prava. Posle rata je radio u građevinsko preduzeće „Polet”, nakon čega je penzionisan.

Otac Tadije Sondermajera, doktor Roman, rođen je 1861. u Černovicu u Poljskoj. Maturirao je u Lavovu, a na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu 1884. završio je medicinu. Nakon što je specijalizirao hirurgiju, kratko je radio na ovom univerzitetu, a 1889. dolazi u Srbiju i postaje vojni hirurg u Beogradu. Kasnije je postao upravnik nove Vojne bolnice na Vračaru, najmodernije ustanove tog vremena. U balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu bio je načelnik saniteta Ministarstva vojske. Reorganizovao je sanitetsku službu Srpske vojske, zalagao za preventivnu vakcinaciju vojnika i organizovao proizvodnju sopstvene vakcine.

Posle rata od 1919, dr Roman je bio upravnik Vojne bolnice u Novom Sadu. Prvi je u Srbiji operisao herniju (bruh) i izvršio više od 5.000 operacija. Penzionisan je u tada najvišem sanitetskom činu, pukovnika. Umro je kao siromašan čovek, 21 januara 1923. godine.

Majka hrabrost

Dr Roman se oženio Stanislavom Đurić, ćerkom đenerala Dimitrija Đurića, načelnika Istorijskog i Operativnog odeljenja Đeneralštaba, ministra vojnog, člana Srpske akademije nauka. Dogovor između supružnika različite veroispovesti bio je da deca ponesu poljska imena, a da se krste u pravoslavnoj crkvi. Imali su četvoro dece, Tadiju, Vladislava, Stanislava i Jadvigu.

 Milica Sondermajer, supruga Tadije Sondermajera, sa sinovima i Vladimirom Striževskim, šefom pilota (Fotografije iz privatne arhive porodice Sondermajer)
Milica Sondermajer, supruga Tadije Sondermajera, sa sinovima i Vladimirom Striževskim, šefom pilota (Fotografije iz privatne arhive porodice Sondermajer)

Stanislava je bila članica Uprave „Kola srpskih sestara”. Čim je proglašena mobilizacija 1912. svi Sondermajeri su obukli uniforme i nisu ih skinuli do 1918. Majka je od početka radila kao bolničarka dobrovoljac. Umrla je na samom početku rata, u avgustu 1914.

Najmlađi sin, Stanislav – Staško, rođen je 1898. godine. Kada je počeo Prvi balkanski rat, 1912, bio je isuviše mlad za vojsku i ostao je u pozadini, „da leči ratnike”. Kad je počeo Prvi svetski rat, istog dana kada je proglašena mobilizacija, 12. jula 1914. prijavio se u dobrovoljce. Iako maloletan, stupio je u vojnu službu 16. jula, u Drugi konjički puk. Zabeleženo je da su „oficiri i vojnici zavoleli svoga malog dobrovoljca. Dobar jahač od detinjstva, on ne dopušta da izostaje iza svojih starijih drugova, prekaljenih ratnika. Tokom Cerske bitke, 5. avgusta 1914, poginuo je u jurišu kod sela Dobrić, kao najmlađi srpski ratnik, tačno mesec dana pred 16. rođendan. Nakon bitke, žene sela Bogosavac izašle su na bojište i našle telo dečaka u mornarskoj uniformi, odakle su ga donele u centar sela i sahranile na mestu gde i danas počiva. U bluzi poginulog dečaka pronađen je dnevnik umotan u maramicu.

Diplomata i ađutant kneza Pavla

Srednji sin Sondermajerovih, Vladislav, rođen 1894. Za vreme balkanskih ratova 1912. i 1913. kao đak je učestvovao u borbama, za šta je odlikovan srebrnom medaljom za hrabrost. Prvi svetski rat zatiče ga kao pitomca u Vojnoj akademiji, pa sa Prvim eskadronom drugog konjičkog puka učestvuje u mnogim borbama 1914. i 1915. godine. Sa svojim pukom je prešao preko Albanije i došao na Krf, a u avgustu 1917. stupio je u izviđačku avijatičku školu u Francuskoj, odakle se nakon završene škole s grupom od 20 mlađih oficira vratio na Solunski front. Odlikovan je zlatnom medaljom za hrabrost, a za zasluge u ratnim operacijama u poslednjem periodu rata odlikovan je ordenom „Belog orla prvog reda sa mačevima”, i francuskim „Ratnim krstom”.

Posle Prvog svetskog rata dugo je bio u u vojnom vazduhoplovstvu, vojni izaslanik Kraljevine Jugoslavije u Rimu i ađutant Nj. K. V. kneza Pavla. Vojnu službu je završio u činu vazduhoplovnog pukovnika kraljevske vojske – kao komandant vazduhoplovnog puka u Pančevu i potom kratko kao komandant vazduhoplovnog puka u Rajlovcu kod Sarajeva, gde je početkom Drugog svetskog rata zarobljen i odveden u Nemačku u zarobljeništvo. Nakon rata nije želeo da se vrati u Jugoslaviju i ostao je da živi u Engleskoj. Umro je u Londonu 1956. godine.

Autor: Jovo Simišić

Izvor: POLITIKA

Vezane vijesti:

Srpski „Mali prinčevi“ u Jeroplanima iznad Pariza | Jadovno …

Kako je Crnjanski promašio Sondermajera | Jadovno 1941.

Otkrivena bista Tadiji Sondermajeru u Beogradu | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: