Slučaj Nikole Ribara

Datum objave: sreda, oktobar 25, 2017
Objavljeno u Moje Jadovno
Veličina slova: A- A+
Milan Trešnjić
Milan Trešnjić

Ako se muškarac ocjenjuje po plećima i torzu Kraljevića Marka i Mrnjačevića, onda Nikoli Ribaru u Divoselu nije bilo ravna. Isto tako prednjačio je svojim načinom života. Osrednje domaćinstvo, bez velikih ograda i bašti za povrće, uglavnog krompir, kapula i češnjak i dve tri gredice kupusa, bilo je na leđima kume Soke, njegove supruge. Ona je gajila nešto peradi, dvije kravice, prase sa posjek i nekoliko ovčica. Da, imali su i jednog konja, koga su parili sa komšijinom kobilom i utezali u kola…

Kum Nikola, najbliži prijatelj i komšija mom ocu Jovi, koji je rano otišao radi kruva da radi u Kanadi, bio je strastveni lovac. Sjećam se njegovih dvocjevki. Moj ćaća je takođe imao dvocjevku…

Nikola Ribar je našem ocu krstio sva tri sina, i starao se za nas kad mu je lovački drugar otišao u Kanadu, na rad…

Ugled lovočuvara, naš kum Nikola Ribar, imao je sve do kraja svog tragičnog života. Imućni Gospićki trgovci, Dukić, Trkulja, Maksimovići i Stanići, veoma su ga cijenili i čašćavali. Znali su da Ribar može da potegne…

Ako ne drugim danima u nedjelji, petak je bio termin kad je Nikola Ribar obilazio „placu“, znači pijacu u Gospiću, ali i nekolike birtije. Malo podnapit, svratio je u hotel  „Liku“, gde nisu svraćali ratari. Njima je bila draža birtija kod Gose, Pajčine, ili Kekića… To su držali Srbi.

U restoranu hotela „Lika“,  Nikola je nazvao „dobar dan“ gospodi za stolom, sa pićem ispred njih. Bilo je to čuveno paško crno… Bila su to gospićka gospoda, viđeniji Hrvati. Nikola im je smrkao lica…

Goropadni lovočuvar je prišao stolu, psujući iznenađenoj gospodi majku „kranjsku“, to jest katoličku, popišao im se na sto i mrmljajući neke psovke, izišao.

Brzo se pročulo šta je Ribarčina počinila, stigli su žandari, ali Nikola je već bio umakao put kuće k Jasikovcu, čuvenoj borovoj šumi pored groblja. U suton, neko je primjetio da na ulazu u Jasikovac leži mrtav čovjek.

Prepoznali su Ribara…

Kada su ga prevrnuli, vidjeli su da je živ, ali bez svjesti. Takvog su ga, na jedvite jade strpali u seoske taljige i prebacili u bolnicu.

Doktor Petar Zec, hirurg i senator Kraljevine SHS-a, odmah ga je operisao. Iz samog srca izvadio mu je kuglu, kojom mu je onaj „zapišani“ tim Hrvata u hotelu Lika platio milo za drago.

Nikola Ribar, moj kršteni kum, oporavio se i nastavio da živi svoj život, naravno i sa posjetama, Gospiću. Žandarmi su ga čuvali, i preteći hrvatskim ustašoidnim Gospićanima, stavljali do znanja šta im se može dogoditi ako se late oružja na Ribara.

Aprila 1941., Gospić postaje jedan od glavnih ustaških gradova i punktova, koje treba „obraditi“, znači očistiti od vlaške, čitaj srpske gamadi. Nikola Ribar je na spisku pod brojem 1. Taj se više neće šetati Gospićem, jer su ga ustaše osudile na smrt.

I zaista, kamion italijanskih fašističkih vojnika, sa nekolicinom ustaša iz Gospića, stiže pred kuću Nikole Ribara koja se nalazila pred raskršćem za Čitluk.

U šumarku iznad kuće, sjedili smo moj kum Ribar, komšija Mile Jović i ja.

Ribarova kuća je za čas bila opkoljena, upali su unutra, pretraživali i pitali za domaćina. Kuma Sokuna, pretrnula od straha, znajući da traže lovočuvara, objašnjava da joj je muž otišao vjerovatno do majke kod Basarića, tamo kod škole… Ustaše se izdiru i hvataju za puške, govoreći: kazuj Sokuna, gdje se krije Nikola!? Kazuj, jer ćemo vas sve mušketati na licu mjesta, i kuću zapaliti.

Mi u šumarku, sve to posmatramo i čujemo. Nikola se podiže i reče: Idem kući, da mi ženu ne bantuju i ne muče zlikovci. Traže mene…

Mile Jović i ja, gledamo kako ga uhvatiše, smotaše, svezaše i ubaciše u kamion. Italijanski šofer pali motor i kreće cestom ka Gospiću, gde se čeka PRVI UHAPŠENI na spisku za likvidaciju.

Pred svakom kućom, na cesti Divoselo – Gospić, kamion sa ustašama zastaje, ispuca se po nekoliko rafala u vis, likovanjem vrijeđaju Ribara, udaraju i govore šta ga čeka za sve ono što im je prijetio i činio u Gospiću. Platićeš slugo velikosrpske gospode u Gospiću. platićeš…

Ribaru su čupali brkove, ne tako velike, ali lijepe i njegovane. Nikola bio ljepotan, muškarac i kicoš, ali sada mu je lice bilo posve okrvavljeno. Mučenja su nastavljana zasjecanjem ušiju, nosa, lica i mlaćenjem kundacima.

Na cesti kod Musića, na izlazu iz Divosela prema Gospiću, Ribar se trgao i iskočio iz kamiona, kao zver, da ga više ne muče. Čim je pao pored ceste, već je bio izrešetan mecima i tako ostavljen, već praktično bez života, da ga sahranimo.

Bio je to za nas strašan događaj, znak Divoseljanima šta ih čeka od nove ustaške vlasti Nezavisne države Hrvatske.

Poslije hapšenja i likvidiranja Ribara, u Divoselu su likvidirani Boja, Pejo, Goso… A onda ubijani Basta, Vujnović i redom svi viđeniji Srbi iz sela. Pogubljeni su u obližnjim šumarcima, borjima, a najviše na Jadovnu.

U Jadovnu je našlo smrt preko 70 Divoseljana. Među njima je bio i moj brat Nikola star 20 godina, uhapšen sa grupom kosaca, njih devetoricom, na Kekićevim kosanicama u Lipama. Tu su ih ustaški omladinci pohapsili, poslali u „Gerikt“, sabirni punkt u Gospiću, pa odatle odveli na Jadovno….

M. Trešnjić

 

Biografija:

Milan Trešnjić rođen je 1924. godine u Divoselu, Gospić. Do sada je pored niza stručnih publikacija, priča, feljtona, crtica, objavio i slijedeće knjige: Naličje elipse (1962), Legende obaveštajne (1964), Špijunski poker (1988) i  Vreme razlaza (1989).

Bio je saradnik opće jugoslavenske enciklopedije. Živi i radi u Beogradu, gde se pored publicističkog posla bavi prevođenjem stručnih i naučnih tekstova kao član istoimenog udruženja Srbije.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top