Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Sloboština, stratište 1368 Srba izbjeglih s Kozare, ali i onih iz tadašnjeg požeškog kotara

Datum objave: petak, oktobar 12, 2018
Veličina slova: A- A+

Slobostina.jpgSloboština je malo selo u opštini Brestovac u Požeštini za koje je šira hrvatska javnost čula tamo negdje 2004. godine kada je bivši proslavljeni boksač Željko Mavrović postao poljoprivrednik.

Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 16. marta  2016. godine.

Kupio je ovdje imanje, proizvodio zdravu hranu, dobivao potpore za promicanje ekopoljoprivrede i rado o tome govorio pred kamerama.

Reporteri su izvještavali o poslovnim uspjesima sportskog asa, hvaleći njegovo ratarsko umijeće, sposobnost privlačenja novca iz fondova Evropske unije i kredita poslovnih banaka.

Desetljećima ranije to je mjesto bilo poznato kao stratište 1368 žena, djeca i staraca izbjeglih s Kozare, ali i onih iz tadašnjeg požeškog kotara. Ustaše su ih u ljeto 1942. godine ubili i njihova tijela bacili u pet bunara.

U znak sjećanja podignut je spomenik ukupne visine 4,73 metara, skulptura žene s maramom na glavi i djetetom u naručju izrađen od bronce i bijelog klesanog istarskog kamena, rad akademskog kipara Nikole Kečanina. Uređen je i spomen dom u kojem se nalazila bista narodnog heroja Jove Milanovića Crnje, a čitav spomenički kompleks činila je i ruševna crkva sv. oca Nikolaja sagrađena 1789. godine i zapaljena u julu 1942. godine.

U ratu 90-tih spomenik je, zajedno s valjkom obloženim brončanim plaštem na kojemu je bio reljef s 34 figure, temeljito srušen, a spomen dom spaljen. Desetak godina kasnije Željko Mavrović je srušio spaljene ostatke zgrade i zabetonirao temelje, a na cijelom bivšem spomen području ujesen organizovao izložbe bundeva.

Na postamentu srušenog spomenika tamo su bile poslagane dinje, tikvice, buče, bundeve različitih veličina i čudesnih oblika. Na stratištu bi zvečale tamburice, na zgarištu snaše u narodnim nošnjama pocikivale, kraj ruševnog hrama i bunara u kojem su skončale žrtve, nazdravljalo bi se plodovima jeseni i životu.

Bundevijade „irokez kvalitete“ postale su hit: svake godine bilo je sve više izlagača iz zemlje i susjednih zemalja, u Sloboštinu dolazile su nepregledne kolone automobila iz cijele Slavonije, nastupali KUD-ovi iz Hrvatske i BiH, pa i neka poznata glazbena imena. Jedne godine otvoren je prvi istraživački eko-vrt u obliku lavirinta. Željko Mavrović tada je objasnio kako je prolazak labirintom od sedam prstenova ‘“jedna vrsta meditacije koja nas uravnotežuje i povezuje s prirodom i biljkama u vrtu, sjedinjujući tako u potpunosti čovjeka s prirodom“.

Pokrovitelji plesa na gubilištu bili su Ministarstvo poljoprivrede i lokalna Turistička zajednica. U specijalnim izvještajima medija opisi: „šarenilo“, „sretna lica“, „pjesma i ples“… Nitko nije vidio ništa neobično, nitko se nije pitao kakve su to kulise u pozadini bundeva.

Ovakve nakazne priredbe prestale su kad je propao i Mavrovićev biznis.

– Pitali smo se, govorili, upozoravali, ali nas nitko nije slušao. Gospodin Mavrović se pravdao da nije znao – kaže Borivoj Zarić, penzionisani novinar, prvi predsjednik Udruženja antifašističkih boraca i antifašista Požege i autor knjige „Povijesna sjećanja zapisana u kamenu“, pregled stanja spomeničke antifašističke baštine Požeške kotline. Spomenik, na čijoj je prednjoj strani pisalo: „Ti grobovi nisu rake, već kolevke novih snaga“, podigao je požeški SUBNOR 27. srpnja 1951. godine.

Masovnoj likvidaciji prethodila je sve veća podrška i priključenje stanovništva Narodno oslobodilačkom pokretu. Ravno iz Jasenovca kao ispomoć dolazi ustaška kaznena ekspedicija pod zapovjedništvom Maksa Luburića koja odmah počinje masakr nad izbjeglicama s Kozare.

– Ti ljudi su taman pomislili da su se spasili pogroma, a ovdje su završili u bunarima. Bili su smješteni po kućama u selima Pavlovac, Pasikovac, Kujnik, Crljenac i Sloboština. Kad su ustaše dolazili po njih pokupili su i domaćine Srbe – objašnjava Zarić. Sabirni logor bio je osnovnoj školi u Pavlovcu, a prve likvidacije dogodile su se iste večeri u Gorjanskoj šumi.

U samo dva dana ubijeno je 1500 ljudi, a 16. avgusta u Sloboštini još 1368. Selo je spaljeno, a Luburić je u svom izvještaju nije spomenuo civilne žrtve već samo 62 partizana koji su strijeljani na temelju ustaške odredbe. Način umorstva i broj ubijenih tačno je utvrdila komisija Vrhovnog suda Hrvatske u drugoj polovini 1946. godine.

Mještani Sloboštine iz bunara tijela su premjestili i sahranili izvan sela, uz cestu koja vodi do Velike.

I tu je bio spomenik temeljito srušen eksplozivom u Domovinskom ratu. Sastojao se od dva krnja obeliska i nisko položenih kvadri od bijelog glačanog kamena kojeg je 1959. godine izgradila arhitektonska grupa Zdenka Kolacija. Na grobištu je označeno 7 zajedničkih grobnica na ukupnoj površini od 800 kvadratnih metara spomeničkog prostora.

– Cijelo područje bilo je obraslo šumovitom vegetacijom, ostaci spomenika i grobišta se nisu vidjeli, po ničemu se nije znalo da postoji spomen obilježje. Očistili smo ga 2009. godine – prisjeća se Kata Holjevac, predsjednica UABA Požege, čiji članovi redovito brinu o ostacima oba spomenika.

Uz to, godinama je cisternama na to mjesto dovožena otpadna sirutka jedne mljekare pa se područjem širio neopisiv smrad koji se, za vrelih dana, još uvijek osjeti. Otpad su prestali dovoziti tek nakon prijetnje da će o onečišćenju okoliša biti upoznati inspektori i odgovorne institucije.

Osamdeset šestogodišnji Dragić Kosijer u vrijeme likvidacija imao je 13 godina. Vidio je kako ustaše hapse i odvoze civile među kojima je bilo i pedesetero djece u dobi od 6 mjeseci do 14 godina, a poslije rata svjedočio je i premještanju posmrtnih ostataka. Ne želi se toga prisjećati, bar ne javno pa moli da ugasimo diktafon i kaže:

– Tu bi bilo mnogo da se priča, ali od toga nema koristi…
Sloboština je 1921. godine imala 356 stanovnika, a danas ih je samo 17. Jedan od njih je i penzionisani Gojko Aleksić. Bez ikakve naknade održava travnjak oko spomenika i kraj crkve. Od marta do danas kosio je 12 puta.

„Ako ste vi primijetili da je to lijepo održavano, onda je to za mene sasvim dobro, ali nisam samo ja zaslužan“, kaže skromno.

Piše: Goran Gazdek

Izvor: SNV

Vezane vijesti:

SLOBOŠTINA 16.08.1942. – Mučeništvo srpske nejači sa Kozare

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top