fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Šljepice iz Islama Grčkog

Islam Grčki je bilo veliko i bogato ravnokotarsko selo sa pretežno srpskim življem i samo nekoliko hrvatskih porodica. Početkom 1993. godine, u ovom selu je živelo 197 srpskih porodica sa 976 duša.

Jos_nisu_procesuirani_mnogi_ratni_zlocini_nad_Srbima.jpg

Živeo je tu i Jovan Šljepica sa suprugom Tonkom, sinovima Zdravkom i Vojislavom i kćerkom Brankom, dok mu se kćer Marija pre rata udala za Jusupa, Hrvata iz susednog sela Islama Latinskog, i živela je u Zadru. Zdravko je bio teški bubrežni bolesnik i vojno nesposoban, dok je Vojislav bio angažovan u SVK. Sinovi nisu bili oženjeni, a Branka je bila još devojčurak.

Tako je bilo dok hrvatska vojska 22. januara 1993. nije izvršila agresiju na Ravne Kotare. Prvi na udaru bio je Islam Grčki. Napad je bio iznenadan i silovit, tako da ni žestoki otpor srpskih branilaca nije uspeo da zaustavi agresora. Mnogi su i poginuli braneći svoje selo.

Svi civili koji su bili u stanju bežali su ka Benkovcu i Bukovici, spasavajući “živu glavu”. Ostali su oni koji zbog bolesti ili starost nisu mogli da beže.

Prvih dana nakon agresije u prostorije krajiške Komisije za razmenu zarobljenika dolazili su mnogi Kotarani da traže nestale rođake i prijatelje. Navratili su i Branka i Vojislav. Vojislav je ispričao kako ga je napad zatekao u uniformi na položaju, te danima nije znao šta mu je sa porodicom. Kada su se linije stabilizovale, krenuo je da ih traži. Uspeo je da pronađe samo Branku, ali ne i oca, majku i brata.

Polovinom februara iste godine u Komisiju je, preko MKCK, stigao spisak sa dvadesetak imena civila sa Ravnih Kotara koji su dospjeli na ostrvo Pag. Uz Tonkino ime stajala je primedba da ju je preuzela rođaka Stevka iz Rijeke, dok Jovanovog i Zdravkovog imena nije ni bilo na tom spisku.Tonkinpovratak u RSK usledio je početkom maja 1993. Sa Vojislavom i Brankom sastala se na Đurđevdan, u izbjegličkom kampu u Benkovcu. Susret je bio i radostan i tužan. Tužan zbog onog što je Tonka ispričala o Jovanovoj i Zdravkovoj sudbini.

Njih troje su, priča Tonka, napad na selo dočekali u kući. Nisu mogli da beže zbog Zdravkove bolesti. Kada su granate počele padati u blizini njihove kuće, Jovan i ona su se sklonili u podrum, a Zdravko je rekao da će i on doći za njima. Uskoro su iz podruma, pored detonacija granata, čuli i eksploziju bombi i pucnjavu. Znajući da su u kući imali nekoliko bombi, pretpostavili su da ih je Zdravko i aktivirao na agresore.

Kada su nakon desetak minuta izašli iz podruma, zatekli su Zdravka u dvorištu, u lećežem položaju, izrešetanog stomaka. Nijedavaoznake života. Smrkavalo se i bilo je hladno pa je krenula u kuću po ćebe da prekrije mrtvog sina. Tada su u dvorište banula trojica u maskirnim uniformama i naredili im da krenu sa njima. Nisu hteli ostaviti mrtvog sina, pa su ih počeli tući. Dok je pokušavala da pokrije sina onim ćebetom, jedan ju je tri puta udario u potiljak. Jovana su sva trojica nogama i šakama udarali po celom telu. Više puta je padao pod udarcima, a oni su ga  dizali i nastavljali tući. Potrajalo je to dvadesetak munuta.

Koža sa lica mu je bila zguljena. Gornji deo tela mu se modrio. Više nije mogao ni da govori. I pored svih batina, šaputao je da neće da ostavi mrtvog sina. Poslušali su ih tek kada je jedan napadač uperio pušku u Zdravka i zepretio im da će, ukoliko odmah ne krenu sa njima, pucati u njegovo telo.

Noć su, sa još desetak meštana, proveli u polju ispod sela, na otvorenom i pod stražom. Bilo je veoma hladno, a oni slabo obučeni. Ujutro su ih odvezli u zadarski zatvor. Bilo ih je šestero u jednoj ćeliji, svi njihovi meštani. Tu su proveli dva dana i dve noći. Spavali su na golom betonu. Sve vreme je na rukama držala muža, koji, onako pretučen, nije mogao ni da mrdne. Nju i Jovana više nisu tukli, ali jesu ostale.

Poslije dva dana, njih ukupno 17 civila, autobusom i pod stražom su negde vozili. Na putu, na njenim rukama, Jovan je izdahnuo. Zaustavili su se na ostrvu Pag, gdje su joj iz naručja oteli mrtvog muža. U vreme kada je pričala ovu priču, Tonka još nije znala šta su uradili sa telima njenog muža i sina.

Oktobra 1993, među 64 tela Srba poginulih na Ravnim Kotarima, koji su privremeno bili pokopani u Zadru, pronađeno je i Jovanovo. U maju 1994, Tonka je prepoznala i sina Zdravka među posmrtnim ostacima sedmorice bezimenih Srba pokupljenim takođe po Ravnim Kotarima. Obojicu su sahranili na novom benkovačkom groblju, jer su njihovo selo i groblje u Kašiću, još bili pod okupacijom.

Popisom iz 2011, u Islamu Grčkom popisano je 150 žitelja, bez oznake nacionalne pripadnosti. Do danas se iz izbeglištva vratilo oko stotinjak Srba. Ostali su se raspršili po celom svetu. Tonku, Branku i Vojislava 2011. sreo sam u Australiji. Pre nekoliko godina umrla je i Tonka. Vojislav i Branka ispunili su joj poslednju želju i sahranili je zajedno sa Jovanom i Zdravkom u porodičnu grobnicu kod crkve sv. Ilije u Kašiću. Živih Šljepica više nema u Islamu Grčkom. Sada mrtvi čuvaju Kotare.

Izvor: Politika, 23. januar 2018. godine

Vezane vijesti:

Jedna od najtužnijih priča Maslenice: Milan (7) i Milena (5) Gagić poginuli u kući, Snježana (12) ubijena sa majkom

Poražavajuće što je i dalje nekažnjen zločin nad Srbima u „Maslenici“

Masakr nad Srbima u zoni UN nekažnjeni i nakon četvrt vijeka

Zločin nad Srbima na Velebitu „Slušali smo krike naših saboraca“

Zločin na Malom Alanu

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: