Sjeverozapadna Hrvatska, Podravina i Zapadna Slavonija – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: subota, januar 14, 2017
Veličina slova: A- A+
Spomen ploča pobijenim Grubišnopoljcima kod Šaranove jame na Velebitu
Spomen ploča pobijenim Grubišnopoljcima kod Šaranove jame na Velebitu

U vrijeme masovnih hapšenja u Zagrebu, početkom jula, ustaše su hapsili Jevreje i Srbe i u Varaždinu. Hapšenjima je rukovodio izvjesni Gregl (Grögl), viši ustaški funkcioner, prema rasnom zakonu polujevrejin. Po njegovoj zapovijesti, ustaše su noću išli od stana do stana i naređivali Jevrejima, kako muškarcima tako i ženama s djecom, da se spreme za odlazak u roku od 15 minuta. Tako pohvatane Jevreje bi potrpali u teretne vagone na željezničkoj stanici i preko Zagreba transportovali u logor Gospić. Tokom transportovanja, bili su izloženi okrutnostima za koje nema dovoljno riječi. Zato ovdje navodim riječi iz elaborata o zločinima nad Jevrejima, u kojem je iznesen i jezovit primjer kako je „jedna majka utrpana u kamion za željezničku stanicu zamolila jednog ustašu da joj podigne u kamion njezino dvogodišnje dijete, a ovaj je u to jadno nedužno dijete zabio bajonetu svoje puške i ovako nabijeno na bajonetu, pružio majci u kamionu.“[1]

Ustaše su u Krapini 4. avgusta pohapsili jedan broj ljudi, među kojima je bila i Vera Gregurović, i već sutradan ih transportovali u logor Gospić. Ona u svojoj izjavi navodi da su sa željezničke stanice odvezeni u kaznionicu Okružnog suda Gospić, koja je bila prenatrpana Srbima seljacima, pa su njenu grupu odveli u logor Ovčara.

Ovdje je zapovijedao Dragutin Pudić Paraliza i svoj bijes iskaljivao tukući žene i djecu, a muškarce, uz kundačenje, otpremao na Velebit, u logor Jadovno i njegova stratišta. Slično drugim svjedocima, Vera Gregurović opisuje glad, žeđ, silovanja i druga zlostavljanja već izmučenih ljudi, žena i djece.[2]

Na području Pakraca i Lipika ustaše masovno hapse Srbe početkom maja. Dovode ih iz okolnih naselja. Tako su 2. maja uhvatili 25 Srba u selu Kričke i sproveli ih u Vojno lječilište Lipik. Većina njih je sama došla na „preslušanje“, iskreno vjerujući Ivanu Ljevakoviću Žmigavom. Došli su i oni koji nisu imali povjerenja, jer su ih nagovorili ustaški tabornik Ivica Vladov, gostioničar iz Čagića, i njihov komšija, ustaša Nikola Rašković. U isto vrijeme su uhapsili i više od 25 Srba iz Kukunjevaca, koje su zatvorili u zatvoru sreskog načelstva u Pakracu i zlostavljali ih zajedno s pohvatanim Srbima iz ovoga grada. Prilikom hapšenja su pljačkali i činili razna zločinstva. Tako su u kući Ljuboja Vračarevića, zatekavši ukućane za večerom, pucali iz puške u zdjelu, a zatim izveli Ljuboja u dvorište, tukli ga, i isprebijanog odveli, zajedno s njegovim rođacima i suseljanima, u Pakrac. Istog dana se u ovom selu našao Ljuban Talić, bravar iz sela Brinjana. Njemu se u povratku kući pridružio jedan ustaša, njegov poznanik iz sela Gaja. Ovaj je u jednom času zastao i Talića ubo nožem. Teško ranjen, čovjek se srušio na zemlju i ubrzo umro, a ustaša ga je opljačkao, uzevši novac koji je bio kod njega.[3]

Ustaše su hapsili, pljačkali i zlostavljali narod i po okolnim selima: Rogoljima, Subockoj, Čagliću, Koritima i drugim. Tako su tokom maja pohapsili više od 200 Srba i otpremili ih u logor Danicu kod Koprivnice. I tokom juna su u Pakracu, Lipiku i okolnim srpskim naseljima uspjeli da pohvataju 300 Srba, koje su, kao i one u maju, odveli u Koprivnicu, zatim u Gospić, a odatle u logore Jadovno i Slana.[4]

Na području kotara Grubišno Polje ustaške vlasti su 26. i 27. aprila provele masovno hvatanje Srba, pri čemu su im pomagali ustaše zagrebačkog redarstva (žute ustaše). Inicijatori i organizatori ovog zločina su bili domaći ljudi, komšije i sugrađani iz Grubišnog Polja: ustaški povjerenik, advokat Lujo Stahuljak i župnik Petar Sivjanović, u čijem su se stanu 25. aprila dogovorili kako da izvedu hapšenje svih Srba muškaraca u starosti od 14 godina nadalje. Sivjanović se sa svojim kapelanom, bojnikom Ilijićem, ozbiljno pripremio za izvršenje zločinačkog nauma. Njima su se sa oduševljenjem i posebnim zalaganjem pridružili: Jozo Mioković, Mirko Žuljević, Marijan Klepić, Iharoš Lajoš, Nikola Silec, Stevo Hosin, Ilija Robić, Josip Frigan, Josip Kesele, dr Ivo Vedriš, Blaž Kesele, braća Gabler, braća Stipe i Tone Menis, Franjo Horvat, braća Vašek, Boro Ratković, Mile Smolčić, Ivica Šarić, Drago Čorak, Slavek Seliš, Josip Kolar, Franjo Lekčević i mnogi drugi.

Tako organizovani, uspjeli su da tokom dva dana aprila pohvataju 504 Srbina iz Grubišnog Polja i obližnjih srpskih naselja.

O hapšenju, mučenju i transportovanju Srba iz Grubišnog Polja sačuvano je više zapisa, od kojih ću navesti samo neke. Branko Bojičić je, pored ostalog, zapisao: „Ja sam bio na dužnosti kao aktivni kotarski oficijal kod sreskog načelstva u Grubišnom Polju i 26. aprila 1941. došla je uveče sa posebnim vlakom zagrebačka policija sa ustašama, te su se sa domaćim raspršili po gradu pa je tako i u moj stan došlo njih sedam sa nategnutim puškama, uhapsili me, svezali u lance, otjerali u školu gdje su dovodili i druge da bi nas 504 već sutradan ujutro odveli na željeznički kolodvor, utovarili u marvinske vagone i predveče posebnim vlakom odvezli u Zagreb na željezničku stanicu odakle su nas kamionima pod ustaškom stražom odvezli u Zagrebački zbor. Na izlazu kod kolodvora, oko 1 sat noću, dočekale su nas zagrebačke gospođe i počele po nama pljuvati te kišobranima i taškama tući po nama vičući nam četnici. Kod ulaza u Zbor dočekao nas je špalir u dva reda zagrebačkih policajaca i ustaša s pendrecima, držalicama, lopatama i puškama, njih oko 70, kroz koji smo morali proći dva i dva, te koji god je stigao, tukao nas je gdje je dohvatio. Tada su nas pretresali i pljačkali pa su i od mene uzeli sat i 130 dinara koje sam imao u džepnoj maramici.

Tako smo bili tučeni da je nastao vrisak, jauk kao u klaonici. Nešto dalje od ulaza sale Zbora, u kojoj su ranije bili izloženi automobili, bio je poprijeko iste postavljen jedan štrik u visini jednog pedlja od zemlje, za kojega mi nismo znali, pa su nam naložili da moramo trčati naprijed a ispred nešto dalje od nas bio je postavljen jedan automobil sa strojem u pogonu koji je bacao reflektorsko svjetlo nama u oči tako da nismo vidjeli taj štrik pred nogama i svaki je bježeći naprijed pred batinama na taj štrik nogom zapeo i pao na beton gdje su ga čekali policajci i ustaše i tu je svaki od nas dobio ili debelim štapom ili kundakom preko leđa, koje posljedice i danas nosimo.

Kada smo to prešli, neki je bio prebite ruke, neko prebite noge, neko izbijenih zubi, prosto iznakaženi ljudi. Već drugi dan tako izmrcvareni odvezeni smo u ustaški logor ‘Danica’ kod Koprivnice gdje su nas nastavile mučiti ustaše emigranti u žutim odijelima tako da smo bili crni po tijelu od batina a pojedinci i van svijesti. Život u ovom logoru bio je strašan ne samo zbog batina nego i zbog toga što prva tri dana nismo ništa dobili za jesti“.[5]

Dragana Glumac iz sela Grbavca je u svojoj izjavi od 14. februara 1946. godine opisala, pored ostalog, kako su ustaše došli u njenu kuću i odveli njenog muža. „Dana 27. aprila došli su u moju kuću ustaša trgovački pomoćnik Mađar Stepo Hosin sa još jednim nepoznatim ustašom. Kada su ušli u kuću, Hosin je rekao mom mužu Lazi: ’Ajde, Lazo, spremaj se’. Moj muž se je počeo spremati, ja sam htjela da mu nađem čisto rublje, da se presvuče, no oni mu to nisu dozvolili već su ga istjerali pred kuću gdje su već bili postrojeni ostali ljudi iz sela te ih odveli pred školu i dalje na Grubišno Polje. Kad sam u posljednji čas njihova odlaska htjela dati Lazi zimski kaput, ustaše su rekle: ’Neće mu trebati’“.[6]

O hapšenju, odvođenju i zlostavljanju identično pričaju Miladin Brkić i Tihomir Prodanović, ističući da su ustaše pričali, a njihove novine obavještavale hrvatsku javnost, kako su u Grubišnom Polju po šumama pohvatali četnike. Tih dana, aprila i maja 1941. godine, ustaše su i u drugim krajevima NDH, proganjajući Srbe, obavještavali svoju javnost da su pohvatali četnike, kojih u to vrijeme na području NDH uopće nije bilo. Za njih su svi Srbi bili četnici.

Pored raznih načina mučenja, Tihomir Prodanović je dobro upamtio i da su im ustaše upaljene cigarete pritiskali po rukama i licu, mlatili ih bikovačom i stalno prijetili da će ih postrijeljati.[7]

U maju 1941. godine, dr Lujo Stahuljak je, s nekoliko ustaških funkcionera, došao u posjetu svojim sugrađanima u logoru Danica. Dok je hodao ispred postrojenih izmrcvarenih Srba, cinično je kazao: „Eto, to su ti neprijatelji katoličkog naroda“.

Ti nevini ljudi, kao i hiljade drugih, izdržavajući najveća poniženja i stravična mučenja, krajem juna i tokom jula su, zajedno s mnogim drugim iz logora Danica, u nekoliko željezničkih kompozicija transportovani u logor Jadovno, posljednju stepenicu mučilišta, gdje su zvjerski pobijeni i bačeni u neku od bezdanih jama na Velebitu ili su završili u logoru Slana na otoku Pagu.[8]

Od pomenuta 504 Srbina, prema utvrđenim podacima, u navedenim logorima smrti je ubijeno 487, dok se njih 17 uspjelo spasiti na razne načine.

U Podravskoj Slatini su ustaše već u aprilu hapsili i zatvarali viđenije Srbe i batinama ih prisiljavali da pređu u katoličku vjeru. Zbog pokrštavanja Srba, u junu i narednih mjeseci je u Podravsku Slatinu i okolna srpska sela dolazio fratar Sidonije Šolc. On je Srbima javno prijetio da će ih hrvatske vlasti istjerati iz domova i otjerati u logore ukoliko odmah ne pređu u katoličku vjeru. Razni metodi prisile su naveli više Srba da napuste svoju vjeru, ali većini ni to nije pomoglo. Oni su tokom juna pohapšeni pod izgovorom da su četnici.

Tako su 29. juna ustaše uhapsili njih nekoliko, među kojima Milana Novakovića i Branka Sekeruševića, odveli ih najprije u Viroviticu, zatim u logor Danicu, a u julu u logor Jadovno, gdje su ih ubili.[9]

U bjelovarskom kotaru su ustaše otpočeli masovna hapšenja Srba već 20. aprila, na pravoslavni Uskrs. Tada su uhvatili 25 Srba iz sela Lasovac, u općini Severin, i odveli ih u logor Danica.[10] Hapšenja su nastavljena 22. aprila, kada su pohvatali 70 Srba, nekoliko Jevreja i Hrvata, uglavnom intelektualaca. Odveli su ih u policijski zatvor, a sljedećeg dana, s još nekoliko desetaka uhvaćenih, premjestili u dvorište žandarmerije. Nakon šest dana su ih prebacili u zgradu gimnazije, da bi ih 28. aprila, njih oko 200, među kojima je bilo i razoružanih jugoslovenskih vojnika, otpremili u Zagreb i zatvorili u domobranske vojarne u Ilici. Jugoslovenske vojnike su preuzele njemačke vojne vlasti, jer su bili Srbi. Ustaše su sa zatočenim Srbima, Jevrejima i Hrvatima postupali nemilosrdno. „Cijelim putem od Jelačićevog placa do Nove Vesi bili smo napadani od ulične rulje koja nam je dobacivala razne psovke, prijetnje, pljuvala po nama a neki počeli i bacanjem kamenja. Stigavši u Novu Ves, na ulazu u samo dvorište, opazili smo veći broj lica Mačekove seljačke zaštite s poznatim šeširima koji su nas dočekali pogotovo sa psovkama i prijetnjama, a jedan od njih, vrlo visokog rasta, snažne tjelesne konstrukcije, po izgovoru Dalmatinac, počeo je da nas napada udarajući šakama u obraze, nos i kamo je stigao tako da je neke ozlijedio, neke svalio na zemlju, a među njima i prof. Nikolu Bana, te dr Franka Vintera, kojega je potonji tako udario da poslije nije bio u stanju da hoda nego smo ga morali voditi.

Ti članovi Mačekove seljačke zaštite nadzirali su nas u zatvoru i vršili nad nama stražu. Kod toga su se prijetili da će nas pretući i da živi iz ovoga zatvora izaći nećemo.“[11]

U Zagrebu su Bjelovarčani pridruženi zatočenim Srbima iz Grubišnog Polja i 30. aprila transportovani u logor Danica, iz kojeg su tokom juna i jula, u željezničkim teretnim vagonima, u pratnji ustaša kojima je rukovodio sam Mijo Babić, jedan od organizatora kompleksa ustaškog logora Jadovno, otpremljeni u Gospić, a zatim većim dijelom na Velebit, a manjim na Pag, u logor Slana, gdje su pobijeni.

Istovremeno, dok jedne Srbe u kotaru Bjelovar hapse i transportuju preko Zagreba na Velebit, druge – njih 190 muškaraca, hvataju i okupljaju 27. aprila u selu Gudovcu, gdje ih nakon stravičnog mučenja ubijaju. Pojedinačna i grupna hapšenja se nastavljaju narednih mjeseci, da bi krajem jula bilo uhapšeno više od 200 Jevreja, Srba i nekoliko Hrvata komunista i jugoslovenski orijentiranih ljudi. Akcijom bjelovarske ustaške policije 31. jula, masovnim hvatanjem Srba i Jevreja, rukovode bjelovarski predstojnik policije Alojzije Čukman i domobranski satnik Penava. Toga dana je uhapšen i Oto Brejer, koji je detaljno opisao hapšenje, zlostavljanje i transportovanje zatočenika iz Bjelovara preko Zagreba. Oko 200 njih je 31. jula u 14 sati otpremljeno preko Zagreba, u teretnim željezničkim vagonima, u Gospić, gdje su stigli 1. avgusta u 9 sati ujutro.[12]

Prema izjavi Feliksa Hiršla, jedan dio Jevreja je, uz pomoć veza, u Zagrebu dobio emigracione propusnice i upućen u Italiju. Po dolasku na željezničku stanicu Gospić, grupa zatočenika iz Bjelovara je podijeljena po nacionalnosti i vjeri, te raspoređena tako da su Jevreji odvezeni u logor Ovčaru, a Srbi u kaznionicu Okružnog suda, odakle su upućeni na stratišta logora Jadovno.[13]

Prema svjedočenju Ota Brejera, u logoru Ovčara je po dolasku ove grupe bilo više od 1.000 muškaraca, žena i djece svih dobi. Upravo u to vrijeme, zatvorenici iz ovog logora su raspoređivani na poljske radove u okolna srpska sela, iz kojih su stanovnici pobjegli ispred ustaškog terora ili su već bili pobijeni na gubilištima logora Jadovno.

Iz tih dana je sačuvan spisak bjelovarskih Jevreja koje je Predstojništvo gradskog redarstva u Bjelovaru, na čelu s Alojzijem Čukmanom, 1. avgusta 1941. uputilo ustaškom redarstvu u Gospić „radi smještaja u konc. logor“. Na popisu transportovanih ljudi nalazi se 107 imena, među kojima i dvije porodice Čeha, s 11 članova, i jedan Srbin „svi uhićeni upućeni su u zbiralište (konc. logor) Gospić, na osnovu naloga Ravnateljstva ustaškog redarstva NDH od 23. jula 1941. godine.“[14]

Dragica Barać iz Bjelovara u svojoj izjavi od 18. aprila 1942. govori o hapšenju i zlostavljanju Srba u bjelovarskom kraju: „Dana 3. avgusta 1941. godine u Bjelovaru došao je po mene žandarski podnarednik Pleša i pozvao me da idem s njime u općinu. Pošla sam s njim iako sam izrazila svoje čuđenje što me na ovaj način vodi jer općina obično upućuje pismene pozive strankama. On mi reče da će to kratko trajati, ali me nije odveo u općinu nego u žandarmerijsku stanicu. Tu me je uveo u jednu sobu, upitao me koje sam vjere, a kad sam mu rekla da sam pravoslavne, postavio mi je pitanje da li bi se htjela pokrstiti i preći u katoličku vjeru, našto sam mu odgovorila da sam već jednom krštena. Pleša me je tada snažno udario šakom pod prsa, kao i leđa, tako da sam se odmah srušila na zemlju.

Kad sam se podigla, odveo me je u jednu drugu sobu i naredio mi da legnem na zemlju potrbuške, pa kad sam tako legla, pritisnuo je svoju ruku na moja usta da ne mogu vikati i u tom času prišao je jedan drugi oružnik i stao me nemilice udarati jednom grabovom motkom po leđima i zadnjem dijelu tijela tako da sam bila od udaraca sva crna. U jedan mah kad sam od bola u leđima podmetnula desnu ruku na bolno mjesto, udario me je motkom po ruci i to tako da su mi prebijena i osakaćena dva prsta uslijed napuklosti kostiju, što je vidljivo, jer su mi oba povrijeđena prsta ostala zgrčena.

Isti dan predana sam Kotarskoj oblasti u Bjelovaru i tu preslušana i presuđena na pet dana zatvora na osnovu žandarmerijske prijave, a zašto sam presuđena i šta je navedeno u toj prijavi protiv mene, niti mi je rečeno, niti mi je sadržaj prijave pročitan ni predočen. Po izdržanom zatvoru kod Kotarske oblasti stražarno sam sprovedena Gradskom redarstvu u Zagrebu gdje uopšte nisam saslušana i nakon tri dana na zagrebačkoj policiji upućena sam jednim transportom u Gospić.

U ovom transportu upoznala sam još dvije Srpkinje: Milicu Krajnović iz Zagreba i Saru Vranješ iz Siska.

Sa željezničke stanice Gospić otjerane smo u kaznionicu Okružnog suda u Gospiću i smještene u jednu ćeliju.“[15]

Iz ove izjave saznajemo da je transport Srba pohvatanih u Zagrebu i drugim mjestima NDH upućen iz Zagreba za Gospić 11. avgusta. Njene navode potvrđuju i druge brojne izjave, prema kojima je prvi transport upućen iz Gospića prema logoru Jastrebarsko, sa zatočenicima koje ustaše nisu uspjeli pobiti prije dolaska italijanske vojske, uslijedio 19. avgusta. Dragica u svojoj izjavi precizno iznosi da je uhapšena u Bjelovaru 3. avgusta, gdje je ostala u zatvoru pet dana, te upućena u Zagreb, u kome je bila tri dana, a onda transportovana u Gospić, gdje je provela, zatočena u kaznionici, osam dana. Zbir ovih podataka upućuje na 19. avgust 1941. godine.

I u Križevcima je hapšenje Srba, Hrvata i Jevreja počelo 11. aprila, kada je uhapšen i dr Ladislav Hanžek. Njegova supruga Ida je o tome u svojoj izjavi rekla: „Dana 11. aprila 1941. godine, to jest odmah drugi dan po proglašenju NDH, došli su u naš stan u Križevcima gradski redari, Pavić Alojz i Kavur Stjepan, gdje su mojeg muža dr Hanžeka svezali u lance i odveli ga u zatvor. U Križevcima u gradskom zatvoru zadržan je 14 dana bez da je saslušavan. Nakon 14 dana otpremljen je iz Križevaca u Zagreb sa ostalim Križevčanima koji su bili isto uhapšeni. U Zagrebu je zadržan oko 15 dana pod najtežim okolnostima a zatim otpremljen u logor ’Danica’ u Koprivnicu.

U logoru ’Danica’ bio je dnevno zlostavljan i siljen na unižavajuće radove, kako mi je to sam pripovijedao i kao što je to utvrđeno iskazom svjedoka koji su istovremeno kao logoraši boravili u logoru ’Danica’, a naročito od dr Frana Praunšpergera, koji je podnio opširnu prijavu o zlodjelima u tom logoru. Iz ‘Danice’ je otpremljen kao jedini katolik sa transportom pravoslavaca za Gospić.“[16]

Već 13. aprila, gradski načelnik dr Đuro Bićanić naređuje da Srbi i Jevreji moraju svoje radio-aparate, fotoaparate, dvoglede, zlatninu i druge vrednije predmete predati u sabiralište, za koje je posebno određena kuća Klarić. Pri predaji su bili prisutni povjerenik za jevrejsku imovinu Zvonimir Šomek i Franjo Petrović, povjerenik za jevrejske i srpske radnje. Organizacijom pljačkanja, terora i hapšenja je rukovodio dr Dane Miletić, ustaški logornik i zapovjednik ustaškog stana, koji se posebno isticao u prevođenju pravoslavaca u katoličku vjeru i otpremanju ljudi u logore.

Nakon pojedinačnih i grupnih hapšenja, ustaše su 22. aprila proveli masovno hapšenje u kotaru i gradu Križevcima te u križevački zatvor dopremili 120 Srba. Nakon zlostavljanja, otpremili su ih u Zagreb, zatim u logor Danica, odakle su ih transportovali u logor Jadovno, u kojem su većinu pobili.[17]

Franjo Rabadić i Ivan Vuković u svojim izjavama detaljnije govore o hapšenju Srba i Hrvata u Križevcima. Oni ističu da je 23. aprila u zgradi Bakteriološkog zavoda u Križevcima održana sjednica tzv. batinaškog odreda, koji su sačinjavali kanonik Tomo Severović, kao predsjednik, Zvonimir Šomek, trgovac, Franjo Petrović, Franjo Girišek, Josip Valjak, župnik, Vladimir Lugomer, veterinar, i Perišić, direktor navedenog zavoda. Ova grupa je sačinila popis ljudi koje je trebalo odmah pohapsiti. Zbog dogovora oko izvršavanja ovog zadatka, oni su 26. aprila uputili u Zagreb dr Đuru Bićanića, kotarskog načelnika, Vladu Hajma, kotarskog predstojnika, i dr Danu Miletića, ustaškog logornika. Njih trojica su se istoga dana vratili iz Zagreba s Viktorom Tomićem i još nekoliko ustaša i policajaca. Prema unaprijed smišljenom planu, hapšenja su počela istoga dana uveče i nastavljena te noći i sutrašnjeg dana. Svi pohapšeni su privedeni u zatvor gradskog redarstva, odakle su pod batinama izvođeni u kotarsku zgradu na „preslušavanje“, koje su provodili ustaški časnik Viktor Tomić i kotarski predstojnik Vlado Hajm. Zatočeni su i na „saslušanju“ bili izloženi batinama, naročito članovi SDS i Jugosokola, kao i jugoslovenski opredijeljeni ljudi.

Fran Praunšperger o tome svjedoči u svojoj izjavi: „Uhapšen sam u Križevcima 26. aprila 1941. godine. U jutro 27. aprila sam bio u sreskom načelstvu ‘preslušavan’, tj. sav isprebijan po agentima ustaškog redarstva iz Zagreba, koje je predvodio zloglasni satnik Viktor Tomić, a preslušavanje je vršio sreski pristav Hajm, koga je Križevački ustaški odbor samovoljno imenovao ‘kotarskim predstojnikom’, premda je u Križevcima bio sreski načelnik Desutić“.[18]

Prema podacima Općinskog odbora SUVNOR-a Križevci, najviše Srba, njih oko 200, ustaše su pohvatali u selima: Podbrđani, Vujići, Vojakovac, Čabraji, Vojakovački Osik, Velike Sesvete i nekim drugim. Svi tada uhapšeni, među kojima su bili dr Ladislav Hanžek, Dragutin Martinjak, Šimun Horvat, dr Ante Šumanović i prof. Branko Horvat, otpremljeni su 27. aprila u Zagreb, gdje su u zatvoru proveli 14 dana, a zatim su transportovani u logor Danica, na kraju u logor Jadovno. Ovi zatočenici, kao i nekolicina drugih, uglavnom Hrvati i Jevreji koji su uspjeli preživjeti, ostavili su iza sebe detaljna svjedočanstva o hapšenju, zlostavljanju, transportovanju na Velebit i masovnom umorstvu nedužnih ljudi.

Zahvaljujući njihovom svjedočenju i dijelom sačuvanim arhivskim izvorima, saznajemo podatke o stradanju Srba i Jevreja u Daruvaru i drugim mjestima ovog dijela Hrvatske. Organizator hapšenja i transportovanja ljudi iz Daruvara bio je ustaški logornik dr Marko Čolak. Nakon pojedinačnih zatvaranja, 24. jula predveče i tokom noći privedeno je 19 Srba, među kojima je bio i Matija Matijević, Hrvat. Već u jedan sat po ponoći, oni su priključeni jednoj željezničkoj kompoziciji i otpremljeni preko Zagreba u logor Jadovno.[19] Kao i inače, u Gospiću su ih već na željezničkoj stanici podijelili po nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti Jevreje i Hrvate su otpremili na Pag, Srbe na Velebit.

Takođe u Čolakovoj organizaciji, ustaše su 4. avgusta u Daruvaru i njegovoj okolini uhvatili 151 čovjeka, među kojima su većina bili Jevreji iz Daruvara i Jevreji koji su iz Njemačke prebjegli ovamo.[20] Istoga dana su ih uputili u logor Gospić, a odatle ih raspodijelili u logore Jadovno i Slana. Prema raspoloživim izvorima, samo u dva navrata je iz ovog mjesta na Velebit otpremljeno 170 Srba, Jevreja i Hrvata, a ukupan broj je daleko veći.

I u virovitičkom kotaru je, već trećeg dana nakon uspostave NDH, formiran ustaški stan. Na njegovom čelu je bio Franjo Bakić, koji je, uz pomoć ostalih ustaša, odmah otpočeo s hapšenjem viđenijih Srba, prvenstveno solunskih dobrovoljaca, koji su se u ove krajeve doselili poslije I svjetskog rata. Među njima su bili braća Momčilo i Simo Rajčević, Jovo Mirosavljević, Petar Zatezalo i više drugih iz grada i okolnih srpskih naselja. Držani su u zatvorima sreskog suda, sreskog načelstva i policije, a nakon nekog vremena, zajedno sa uhvaćenim Srbima iz sela Borova, Suhopolja, Čavića, Naudovca i drugih, svi su otpremljeni u logor Danica, odakle su transportovani u logor Jadovno, gdje su ubijeni.[21]

Hapšenja su nastavljena tokom maja, juna i jula. Uoči Vidovdana, ustaše su preostale solunske dobrovoljce i Srbe koloniste protjerali s područja virovitičkog kotara u Bosnu, a zatim u Srbiju. Njihova imanja, kuće s posjedom, podijelili su Hrvatima koje su naselili iz Zagorja.

Mihajlo Đaković je uhapšen sa kćerkom starom 17 godina i odveden u logor Bjelovar. Poslije osam dana je pušten na molbu svoje supruge, Hrvatice. On u svojoj izjavi kaže: „Kada sam se vratio kući u Viroviticu, zatekao sam u mojoj gostionici već namještenog jednog Hrvata iz Zagreba koji je vodio gostionicu za svoj račun. Ja sam htio da uđem u radnju, ali su mi ustaše to zabranile na molbu toga Hrvata.“[22]

Srpska imanja su bila prepuštena otimačini ustaša, pri čemu nisu bila pošteđena ni kulturna dobra. Opljačkane su i srušene pravoslavne crkve u Virovitici, Borovoj Kliski i Terezinom Polju, a građevinski materijal su svojim kućama odvukli okolni Hrvati.[23]

Đuro Mrkšić u svojoj izjavi od 19. juna 1943. godine navodi da je u avgustu 1941. u logoru Bjelovar bilo zatočeno oko 3.000 Srba iz raznih mjesta. Većina je dopremljena sa cijelim porodicama radi protjerivanja u Srbiju. O svom boravku u logoru Mrkšić govori: „Ustaše su sa Srbima vrlo surovo postupali. To su bili ustaše iz Hercegovine koji su Srbe strahovito zlostavljali. Ja sam svaki dan dobivao od njih batina. Tukli su me na sve moguće načine i s čim su god stigli. Imao sam sreću da sam u Srbiju prebačen 26. septembra 1941. godine sa većinom drugih.“[24]

Pod vođstvom Franje Jurkovića, ustaše su 20. jula, tokom noći, uhapsili više Srba u selu Pčeliću, među njima i Branka Solara, Dragišu Trbojevića, Mitra i Tomicu Plačkovića. [25]Sve su ih odveli u selo Pepelane, gdje su ih tukli i maltretirali. Oni su, zajedno sa Srbima koji su pohvatani početkom avgusta u selima općine Pivnica, iz zgrade kotara Virovitica transportovani preko Zagreba u Gospić, zatim u logor Jadovno, gdje su ubijeni.[26]

[1]   AH, ZKRZ, GUZ 2235/4a-45, kut. 10.
[2]  AH, ZKRZ, Zh 48876.
[3]   Izjava Cvete Jovanović o zločinima ustaša u srpskim selima okolice Pakraca 1941. i 1942. godine, AJ, fas. 922.
[4]   Izjava Ilije Šurlakovića i njegove supruge Vukosave o zločinu ustaša u Pakracu i Lipiku 1941. godine, AJ, fas. 922.
[5]   Zapisnik Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Grubišno Polje, 4. februar 1946, HAK, kut. Jadovno.
[6]   Zapisnik Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Grubišno Polje, 14. februar 1946, HAK, kut. Jadovno.
[7]   Zapisnik Rajonske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača Zagreb, 31. oktobar 1941, HAK, kut. Jadovno.
[8]   Zapisnik Komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača Grubišno Polje; Izjava Milana Brkića od 4. februara 1945, HAK, kut. Jadovno.
[9]   Izjava Svetozara Đerelinca od 21. oktobra 1942. godine, AJ, fasc. 922.
[10]   AJ, fasc. 219.
[11]   Zapisnik od 22. juna 1946; Izjava Dmitra Romanića, AJ, dos. br. 4092; Izjava Milana Polaka, AH, ZKRZ, 1872/47, k. 77.
[12]   Izjava Ota Brejera, A J, fasc. 291, AH, ZKRZ 1531a-15142.
[13]   AH, ZKRZ, GUZ. 1839/45, kut. 7.
[14]   Dizdar Zdravko, Teror okupatora i ustaša i aktivnost NOP-a u Bjelovaru 1941-1945, Bjelovarski zbornik, 1989, 33.
[15]   Zapisnik od 18. aprila 1942, AJ, fasc. 219.
[16]   Izjava Ide Hanžek od 2. septembra 1945, AH, br. 437/45.
[17]   Zapisnik od 20. aprila 1945, AH, ZKRZ.
[18]   AH, ZKRZ, Zb. 15131a 15142/1.
[19]   AH, ZKRZ, GUZ, 6516/46, k. 126.
[20]   AH, ZKRZ, Zb. br. 9666.
[21]   Zapisnik od 19. juna 1943; Izjave Đure Mrkšića i Mihajla Đakovića, AH, ZKRZ, GUZ 2052/3-45, kut. 8.
[22]   Zapisnik od 19. juna 1943. godine, AH, ZKRZ, GUZ 2052/3-45, kut. 8.
[23]   Isto.
[24]   Isto.
[25]   Isto.
[26]   Isto.

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top