Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Sjeo sam Na svoje mjesto za stolom

Datum objave: petak, jun 4, 2010
Veličina slova: A- A+

Oba prozora na kuhinji su otvorena. Čuje se nekakav razgovor. Mama nešto radi kod stola, a ja glasno, snažno, vičem: „D o b a r d a n“! Presta razgovor, a uslijedi vriska. Dok sam ja stigao da otvorim vratašca, već su iz kuće istrčale Jovanka, Tina Gruberova i mama. Jovanka nikako da me pusti iz zagrljaja da prigrlim mamu, pa onda Tinu. Opet suza na pretek, opet ista sjeta – nismo svi na broju. Ubijeni su mi otac i stariji brat. Jadna je i Tina – ubili su joj oca i dva brata, a baku Anicu ubili su u Jasenovcu. Ušao sam u kuhinju i sjeo na svoje mjesto za stolom. Tina ode reći kumi Milki da sam se vratio, a mama je uskoro postavila ručak. Saznajem da se iz Srbije vratio i čiča Đuran, naš prvi komšija, i njegova kći Cvijeta. Njemu su ubili sina Cvetka, a sestra Sara mu je umrla u internaciji u Srbiji. Od vrh sela pa do križanja u varošu, a to ima dobra tri kilometra, nema niti jedne srpske porodice koja u ratu nije osakaćena za ponekog svoga člana, i to nasilnom smrću od strane hrvatskih dželata, ustaša!

Teče razgovor o svakodnevnim životnim problemima. Mama je pronašla jednu kravu u Biškupovoj štali. Tamo ju je odveo ustaša Musa i tu je ostavio. Njegova žena odvezla je i maminu šivaću mašinu „singericu“. Mama ju je vratila. Išla je po nju u Ljubuški. Teta Anka je sačuvala nešto garderobe, platna i jedan ćilim, a nešto suđa su našli po dvorištu i bašči. No, na kraju ipak zaključismo da je najvažnije da smo preživjeli i to, valjda posljednje, stradanje. Konačno sam i ja došao do riječi. Pohvalim se da sam završio dva razreda gimnazije sa vrlo dobrim uspjehom i pokažem svjedodžbu. Opet me ljube i čestitaju. Mama dodaje: „E, to je najviša svjedodžba u našoj kući. Luka i ja imali smo po pet razreda austrougarske škole, Stevo četiri razreda u Jugoslaviji i pekarski zanat, a Jovanka jedan razred građanske. Bo’me, ti, sinko, nastavi dalje školu. Sa četiri razreda i malom maturom možeš već dobiti neko lijepo činovničko mjesto i platu. Na svu sreću, kuću nam nisu upalili, imamo gdje biti, pa bi se moglo lijepo živjeti“.

Otvoriše se vrata i razgovor prekide naša draga kuma Dragana iz Stalovice. Kao i uvijek, unijela je među nas vedrinu i smijeh svojim jednostavnim dosjetkama. „A kako si ti preš’o Dravu po onom velikom snijegu i ledu? Je l’ i na vašoj toj nekoj skeli pukla ta sajla? Kuma Evica fort pripovijeda o toj skeli i sajli, k’o da se još vozi preko Drave“, zadirkuje ona mamu. „E, moja kumo, pripovijedala bi i ti da s’ bila na njoj kad je krenula niz Dravu međ’ onim santama leda“, prisjeća se mama. „Mi smo je prešli preko nekakvog vražijeg mosta. Izgledao je kao zaleđeni krov kuđe, a uzak. Neki su se čak morali izuvati i ići u čarapama. Bolje da vam ne pričam“, govorim ja. „A kol’ko s’ putov’o natrag? Kako s’ doš’o“, pita znatiželjna kuma. „Puno nas đaka je putovalo vlakom pa onda i lađama po Dunavu i Dravi do Osijeka. Poslije smo ’vamo do Virovitice išli vlakom, pa dalje pješice do kuće“, odgovaram. „E, baš lijepo i dobro da si se vratio živ“, zadovoljno zaključi kuma Dragana i predade pravo glasa drugima.

Uskoro dođoše kuma Milka i Tina, pa sam ponovo obasut istim pitanjima. Jovanka je kroz prozor ugledala Seku, našu sestru od strica, pa joj reče da sam došao. Dotrčala je, jadna, sva u suzama radosnicama. Nismo se vidjeli od avgusta 1941. godine. Za rođenog joj brata Dušana ne pitam, to je nezgodno pitanje jer on je ratovao na strani neprijatelja. Po ovdašnjim kriterijumima, on je isto što i ustaše. Još gore, jer je on četnik. Nije važno što su mu ustaše iz kreveta otjerali pa ubili oca, a njega sa majkom, sestrom, babom i djedom otjerali praznih ruku iz bogate kuće u Srbiju. Jer, kao, on nije imao pravo da pokuša po svojoj odluci ponešto vratiti tim ustaškim gadovima. On se, kao, svrstao na njihovu stranu, pa se iz toga izvlači zaključak da je zločinac?!

Slijedili su dani radosti. Svaki dan susrećem povratnike iz Srbije, povratnike iz ratnih jedinica, razne funkcionere vlasti i Partije sa kojima sam bio dobar i svojevremeno surađivao. Tu su Gojko i Nikola Šukić, Đorđe Sekulić, Dušan Bukvić, Joško Šimunović, Marijan Andrijašević, Martin Smolčić, Drago Vukelić, pa Stevo Lalić Tabanko, koji me je na Polumu liječio od upale zglobova (da spomenem samo one najbliže). Često sam kod đeda. Ubili su mu oba sina, a treći je umro još prije rata u V. Barni, gdje se bio priženio. U štali ima jednu kravu i junicu. Konje su od Luce oduzeli partizani 1944. godine za prevoženje ranjenika i nisu ih nikad vratili. A 1941. godine ostavio je punu štalu marve, a koceve pune svinja raznih veličina. Tavan je bio pun žita, a u polju velike parcele krumpira i kukuruza. Zatekao je, kaže, dvoje prasaca i par kokoši, a na tavanu malo žita i kukuruza. Tješi se kao i svi ostali što su se vratili koncem proljeća i u početku ljeta. Uspjelo se ponešto baciti u zemlju, a već se nešto i u vrtu nađe.

Omladina često priređuje igranke, a ima i mitinga, sastanaka uvečer. Na nekima se najsiromašnijima dijeli i pomoć u odjeći i obući. Jovanka i ja smo pomalo štijali u vrtu i sadili nekakve flance koje smo svaku večer zalijevali. Život je poprimao uobičajene tokove. Poslovi su svakodnevno obavljani po nekom spontanom redu i redosljedu. Uređivalo se dvorište, kuhala su se tri obroka, kojima se znalo vrijeme, a bilo je i odmaranja. To je bio naš domet i po običajima i po mogućnostima i on je uglavnom zadovoljavao naše skromne potrebe. Odlazio sam na nekoliko SKOJ-evskih sastanaka, koji su bili interesantniji kad bi na njih došao netko od „izgrađenijih” drugova iz Komiteta.

 

< Ponovo u Bilogori                                                              Sadržaj                                                                Počinje gimnazija >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top