Sjećanje Đuje Vukliš

Datum objave: nedelja, septembar 24, 2017
Objavljeno u Kozara, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Apstrakt: Ovaj tekst sadrži sjećanje Đuje Vukliš, rođene 1930. u porodici Marin u Bačvanima, opština Kozarska Dubica. Sjećanje sadrži kratak istorijat porodice, praćen detanjnim prikazom ličnog doživljaja tokom okupacije i rata, s posebnim osvrtom na zbjegove u Kozari i na stradanje tokom Kozarske ofanzive, kao i dalji tok rata u selima dubičkog kraja. Sjećanjeje zabilježio i sredio za objavljivanje njen unuk Goran Vukliš.

Ključne riječi: selo Bačvani; Kozara; logor Jasenovac; ustaše

Baka Đuja Vukliš (1930), želeći da sačuva sjećanje na stradanje svoje porodice, ali i stradanje srpskog naroda Potkozarja, dala mi je u zadatak da vjerno zapišem njene riječi. Iz rodnog sela Bačvani kod Kozarske Dubice, sa svojim narodom krenula je put Kozare, bježeći pred ustašama. Međutim, kao i velika većina srpskog naroda,[1] i baka Đuja je završila u logoru Jasenovac. Čitav svoj put baka je potkrijepila činjenicama i slikovitim detaljima.[2]

Transkript sjećanja

Moje ime je Đuja Vukliš (djevojačko Marin), iz Bačvana, opština Kozarska Dubica. Rođena sam 24.6.1930. godine u selu Bačvani, od oca Lazara i majke Stoje. Moju porodicu u doba mog rođenja činili su djed Nikola, baka Ruža i njihovih pet sinova: Lazar, Mlađen, Dragutin, Mile (ubijen od strane komšija Zlokapa 1934. godine zbog nekih razmirica), i Jovo koji je živio odvojeno od porodice u drugoj kući u selu. Porodica mog djeda bila je jedna od imućnijih u selu, pošto je imala dosta obradive zemlje, kao i dosta članova porodice. U selu se tada živjelo uglavnom od poljoprivrede i stočarstva. Imali smo zidanu porodičnu kuću na podrum kakvu su imale rijetke familije u našem kraju, i svi osim strica Jove smo tu živjeli. Kuća je bila malo izdvojena iz sela i nalazila se na brdu. Moja majka Stoja preminula je 1,5 godinu nakon mog rođenja, tako daje nisam ni upamtila. Nakon smrti majke brigu o meni su, pored svih, najviše preuzeli djed i baka. U oktobru 1936. godine moj se otac ponovo oženio tako da sam dobila maćehu Aniku. Sa Anikom moj je otac dobio još troje djece, a ja sam dobila brata i dvije sestre po ocu: Mile (1937), Radosava (1940) i Stoja (1941). Živjeli smo srećno pošto su stričevi i moj otac bili složni i zajednički su sve radili. Dolaskom rata naša sreća je prekinuta.

U aprilu 1941. godine čuli smo da smo napadnuti od strane Njemačke i da nam je propala država. Uskoro se pojavilo bezbroj njemačkih tenkova koji su išli cestom od Kostajnice prema Dubici, a koje sam posmatrala sa drugom djecom sa brda iznad moje kuće, koje se naziva Straža. Sjećam se da su stariji ljudi govorili da ti tenkovi idu na Rusiju. Ubrzo nakon toga smo čuli da su Hrvati osnovali svoju državu preko Une sa novcem koji se naziva „kune“, i sa vojskom koja se naziva ustaše. U tom trenutku nismo znali da će i naša zemlja potpasti pod ustašku vlast. U selu su se počeli pojavljivati hrvatski žandari i ustaše u manjem broju ali u početku nije bilo zločina. Već tada se čulo da su najgori „Baćinci“, ustaše iz sela Baćin koje se nalazi preko Une od Komlenca, a u kom su svi naši imali neke poznanike. Spominjale su se nekakve krečane, madaja nisam tada razumijevala o čemu se radi. Po selu se počelo tajno pričati da uskoro treba da počne ustanak protiv okupatora u kom je trebalo da uzmu učešće svi sposobni muškarci. Pričalo se da će borci iz okolnih sela ići u napad na Kostajnicu. Jednog jutra su zazvonila sva crkvena zvona, što je bio dogovoren znak da se počinje sa ustankom i borbom. Moj je otac rekao maćehi: „Gotovo je, ženo, ide se na Kostajnicu“. Sjećam se da nije bilo nikakvog oružja osim vila, sjekira, motika itd., i da je u čitavom selu bila jedna puška, koju su krili od ustaša. Takođe pamtim da su moji pričali da ima jedan puškomitraljez koji se nosi tamo gdje treba i stalno se premješta. Čitav dan nakon njihovog odlaska za Kostajnicu slušali smo pucnjavu iz tog pravca. Najteže je bilo mom djedu i čitav dan je hodao po dvorištu i jaukao. Sjećam se da sam mu rekla: „Nemoj, đede, plakati“, a on mije odgovorio: „Kako da ne jaučem, moja su četiri sina gore“. Nakon toga sjećam se da su otac i stričevi povremeno dolazili kući po presvlaku i po hranu i da su se vraćali nazad u jedinicu. Kući su se vratili nakon što ih je neprijatelj odbio od Kostajnice, a ondaje nastupilo najgore doba za nas – Kozara.

Sjećam se da je jedne nedjelje, u junu 1942, naređeno (ne znam od koga) da se narod povlači i da se ide u Kozaru. Sve smo ostavili a spakovali smo toliko koliko je moglo stati u jedna zaprežna kola, i još je u kolima bilo nas četvoro djece i djed. Išli smo prema Čitluku do naših rođaka Marina, gdje smo prenoćili. Te noći smo u rođakovoj bašti u rupu zakopali većinu stvari ujednom sanduku i nakon što su zatrpali rupu zemljom posadili su kupus da se ne pozna daje tu zakopano nešto. Sljedeći dan oko deset časova krenuli smo dalje u Kozaru. Sa sobom smo potjerali dvije krave i oko deset svinja, da bismo imali šta jesti. Mislili smo da idemo na nekoliko dana pa ćemo se vratiti kući ali nakon toga većina mojih nije nikad više kuću vidjela. Išli smo na Knežicu i dalje preko jelovačkih brda prema Širokoj Luci. Sve vrijeme dok smo išli padale su granate i nadlijetali su nas avioni. Na jednom mjestu sam vidjela kako je granata raznijela čitavu porodicu. U Širokoj Luci smo još uvijek bili svi zajedno ali smo tu ostavili konje i kola pošto se dalje uzbrdo nije moglo drugačije nego pješke. Bilo je tu dosta ranjenika koji su molili da ih neko ubije samo da ih ne nađu ustaše. Sjećam se da je jedan stariji čovjek iz susjednog sela Strajić uprtio svog ranjenog sina na leđa da ga nosi dalje u Kozaru. Čuli smo da su ustaše i Nijemci već na Knežici i da kreću za nama. Kada smo ušli dublje u Kozaru bile su još dvije familije iz sela sa nama. Tu je moj stric Dragutin uzeo pušku i otišao u borbu. Treći dan nakon toga smo čuli od jednog njegovog druga da se jedan od ustaša popeo na jeliku i da ga je sa nje ubio. Tad su jedan od stričeva i otac išli da ga nađu ispod tog drveta i da ga sahrane ali njega nije bilo. Nikad se nije saznalo gdje je završilo njegovo tijelo. Mog djeda je to jako pogodilo, sjećam se da smo išli da ukrešemo bukovih grana za krave i da je on plakao a ja sam ga tješila govoreći mu da je možda stric prekomandovan u drugu četu, a on mi je rekao: „E moje dijete, otišao je on u crnu zemlju“. Na istom mjestu smo se zadržavali i dalje, hranili smo se tako što smo muzli krave koje smo poveli i u dogovoru sa drugim domaćinima klali smo svinje koje smo potjerali od kuće. Sjećam se da su tu bile napravljene i neke kolibe u koje smo se sklanjali pošto je uglavnom noću padala kiša. Tada smo već znali da smo u obruču, pa smo, kada čujemo da se pucnjava približi Širokoj Luci, bježali dublje u šumu. Ne sjećam se tačno koliko smo dugo bili tu.

Mile, Đuja i Radosava Marin, slikano nakon rata
Mile, Đuja i Radosava Marin,
slikano nakon rata

Jedne noći nam je rečeno da idemo u proboj preko ceste u Jelovcu pošto je tu najuže. Narod je potjerao svu stoku sa sobom pošto se mislilo da se vraćamo kućama. Najgore su bile ovce koje su pogubile jagnjad pa su neprestano blečale a to se po noći daleko čulo pa smo otkriveni. Počela je pucnjava po nama, i tada je komandovano da se vraćamo nazad. Nastala je velika gužva u noći i tu se narod rasuo. Mi smo se u toj gužvi odvojili od djeda i strica Mlađena. Takođe se tu razdvojila i porodica strica Jove, koji je bio u blizini. Nakon toga smo se vratili ponovo na Kozaru i ponovo smo pravili kolibe, i poslije proboj više nije pokušavan. Većina porodica se u pokušaju proboja razdvojila i pogubila, sa nama je ostao samo otac. Ponovo smo se vratili na jedno uzvišenje iznad Široke Luke. Tu smo već ostali bez stoke a samim tim i bez hrane. Sjećam se da je otac odnekud donio lončić kukuruza i mislio je da ga skuva nama zajelo, ali nije smio da naloži vatru pošto su ustaše bili u blizini. Otac je otišao da traži vodu za piće, a mi smo se sklonili u rupu iza jedne bukve koja je pala od udara granate pa je u padanju povuka sa sobom i svoje korijenje i tako napravila rupu u zemlji kojaje nama poslužila kao zaklon. Otac se vratio nakon nekog vremena i rekao maćehi; „Anika, nema vode nigdje, a ustaše su tu blizu. Eto ih ispod nas. Ostanite vi tu, tebi i djeci neće ništa, a ja ode malo dalje, bojim se to će dijete zaplakati pa će nas onda sve naći. Vratiću se ja kad oni odu“. Oca sam tad posljednji put vidjela.

U toj rupi smo prenoćili i iduće jutro je sa nama bio i jedan nepoznat stariji čovjek koji je mene podsjetio na mog djeda, pa sam se nakratko obradovala misleći da se vratio moj djed. Taj se čovjek poslije odvojio od nas, tako da smo ponovo ostali sami. Iz našeg zaklona smo jasno vidjeli da ustaše prazne Široku Luku i da polako odvode kolone ljudi. Mi smo se bojali da ćemo ostati sami u šumi, a rečeno namje da će poslije ići „grablje“, ustaše koji idu držeći se za ruke i da će stradati svi koje nađu a koji se nisu predali. Vidjeli smo da se narod predaje, predavali su se tako što su vezali bijelu krpu i tako išli prema ustašama. Odlučili smo da se i mi tako predamo i napustili smo zaklon krenuvši prema grupi ustaša koji su čuvalijednu grupu naroda. Pričalo se da je Kozara puna Nijemaca, ali ih mi u toku svog boravka na Kozari nikada nismo vidjeli. Nas su sprovodile i ubijale samo ustaše, naše dojučerašnje komšije. Kada su nas ugledali, jedan od njih nam je ljutito rekao: „Gdje ste dosad bili, ajde tamo u kolonu među druge“. Tu je bilo dosta naroda, ali i dosta naših ranjenika koji su ležali. Oni su ostali iza nas, vjerovatno su ih poslije pobili. Kada su nam naredili da krenemo, ja sam uzela sestru Stoju i nosila je sve vrijeme, pošto je maćeha nosila Radosavu i stvari. Mog brata Milu nije imao ko nositi pa je u petoj godini morao pješke da ide za Jasenovac. Kada smo krenuli, nakon nekog vremena naišli smo na neki potok i tu smo svi navalili da pijemo vodu pošto smo bili žedni. Čudili smo se zašto ustaše ne reaguju na to što se izdvajamo iz kolone, ali kada smo krenuli još malo naprijed vidjeli smo razlog – uzvodno u vodi je ležao mrtav čovjek koji je već bio naduven. Dalje su nas istjerali preko Vlaškovaca na Kruškovac. Tu smo, među stokom koju su gonili dubički muslimani, za koje smo čuli da su poslani da kupe stoku i pljačkaju kuće, prepoznali našu kravu. Maćeha je krenula da je pomuze, a ustaša je zamahnuo puškom na nju i dreknuo: „Kuda ćeš?“. „Pošla sam da umuzem djeci mlijeka, gladni su“, rekla je ona. „Natrag“, ponovo je dreknuo. Tu smo se zadržali oko pola sata, da se naši gonioci odmore, i krenuli smo dalje. Sjećam se da sam na Kruškovcu na cesti vidjela ženu koja je bila pregažena nasred ceste u takvom stanju da je bila u potpunosti ravna sa cestom pošto su ustaše vozilima prelazile preko nje kad god naiđu. Idući sa Kruškovca prema Dubici, vidjeli smo u dvorištima kuća pored ceste da stoje lijepo obučeni mladići i djevojke i smijali su se nama. Kasnije sam saznala da su to bili Hrvati koji su tu živjeli. Došli smo u Dubicu i niz Unu do Save. Dalje su nas prevezli skelom preko vode pošto je most bio zakrčen ljudima. Kada je skela bila nasred vode, jedna žena je iskočila i udavila se. Ta se žena prezivala Kondić. Tu smo zaustavljeni prije ulaska u logor, sjećam se da smo sjedili na pijesku koji je ostao kada se voda povukla. Nas nekoliko stotina čuvalo je nekoliko ustaša. Ja sam bila prva do jednog od njih. Tog se dobro sjećam, bio je uglađen, utegnut sa automatom preko sebe, prišao je meni. Znam da sam se uplašila i razgovor sa njim mi se neizbrisivo urezao u pamćenje. Razgovor je tekao ovako:

– Je li, mala, kako se ono pozdravljaju partizani?, pitao me je.

– Ne znam, odgovorila sam.

– Kažu li smrt fašizmu?, i daljeje pitao.

– Ne znam, ponovila sam.

— Smrtje sad njima, rekaoje i otišao dalje niz stroj.

Nakon ovog što mi je rekao, jako sam se uplašila i govorila sam maćehi da se svi izljubimo i oprostimo jer će nas sad sve ovdje pobiti, a ona me je smirivala. Tu smo se malo zadržali a zatim smo ponovo krenuli, prema Jasenovcu. U Jasenovac smo stigli dan prije Petrovdana. Do žice logora smo stigli u sumrak; tu sam vidjela više zaprežnih kola sa leševima. Vidjela sam dvojicu ustaša kako na šatorskom krilu nose leš muškarca koji je rastom bio sličan jednom od mojih stričeva. Kada su donijeli leš do jednih kola bacili su ga i jedan od njih je rekao: „O majku mu srpsku j… al’ je težak„. Dalje smo potjerani do kapije i ušli smo u žicu. Tu je jedna od komšinica iz susjednog sela rekla: „Joj, moj Sveti Petre, đe sam te došla slaviti“. Vidjela sam da desno od tog prostora u kom smo se mi nalazili gori ciglana. Nama su stariji logoraši rekli samo da smo došli malo ranije da bismo svi bili pobijeni i pobacani u tu ciglanu, pošto su ustaše praznile logor da bi bilo mjesta za ljude sa Kozare. Rekli su da su oni preživjeli samo zato što nisu došli na red prethodnog dana, a čulo se daje došao neko ko je prekinuo ubijanja. Vidjelo se da su stupci i žica svježe postavljeni pa smo pretpostavili da je to bilo planski prošireno za narod sa Kozare.

U toku našeg boravka u žici nismo imali nikakvog zaklona od sunca i kiše, niti smo imali bilo kakve hrane. Prvu noć smo proveli bez imalo vode, tek nam je u 10 sati ujutro dovezena cisterna mutne vode sa Save do kapije ograde u kojoj smo bili. Oko podne dobili smo po jednu krišku starog hljeba i malo davno skuvanog pasulja koji se već bio ukiselio. To namje bio čitav obrok za taj dan. Narod je bio prisiljen da vrši nuždu u žici. Sjećam se da su djeca na koju nije imao ko paziti usljed gladi jela čak i ljudski izmet. Nakon nekoliko dana boravka u žici glad je počela da uništava ionako umoran i iznuren narod, a novi zatvorenici su pristizali svakodnevno. U mom, a vjerujem i u pamćenju drugih koji su tu bili, ostao je prizor djeteta koje je sisalo mrtvu majku, koja je malo prije toga umrla. Takođe su djeca masovno umirala, uništena dugim pješačenjem, a dokrajčena glađu i uopšte boravkom u žici. U jednom uglu žice bili su ranije ostavljeni izbodeni leševi troje djece, starih otprilike od 8 do 10 godina, jednog dječaka i dvije djevojčice. Znam da su im rane od uboda bile ucrvane i da su ih svi zaobilazili zbog smrada. Čuli smo do ljudi koji su ih poznavali da se radi o bratu i dvije sestre koji su došli sa majkom, koja je umrla tu u logoru. Nije se znalo šta su skrivili ustašama da ih na taj način usmrte. U takvim uslovima smo proveli skoro mjesec dana u žici, bez ikakvog skloništa, sa jednim obrokom na dan i sa malom cisternom prljave i vruće vode iz Save. Svakodnevno je neko umirao, a najgore je bilo djeci kojima su umirale majke pa su ostajala prepuštena sama sebi. Iz žice smo mogli vidjeti kako ustaše često odvode manje ili veće grupe ljudi, među kojima i žene i djecu, nazad prema vodi. Ustaše su govorile da ih vode skelom na poljoprivredne radove negdje prema Mlaci. Obično se takve odvedene grupe nikada više nisu vratile. Među logorašima se čulo da odvedeni negdje na drugoj obali kopaju grobnicu onoliku koliko ustaše smatraju da mogu pobiti zajedan dan, a zatim i sami završe u toj grobnici. Kažu da je tu krv ključala iz zemlje. Takođe smo svaki dan gledali kako ustaše ujutro rano odvode kolonu muškaraca srednje dobi i staraca u drugom pravcu pored pruge, a vraćali su ih tek predveče. Za njih se govorilo da idu raditi u šumi, a svaki od njih u povratku je nosio po veći snop vrbovih motaka. Bilo je primjetno da kolona bude uvijek manja u povratku, vjerovatno su one koji bi iznemogli od radova ubijali i ostavljali na licu mjesta. Kad god bi ta kolona naišla, maćeha i ja zajedno sa drugima bismo prilazili žici i pokušavali poznati nekog od svojih. Ja sam u svakom starcu prepoznavala svog djeda.

Dragutin Marin, kaplar, poginuo na Kozari (drugi zdesna)
Dragutin Marin, kaplar, poginuo na Kozari (drugi zdesna)

Jedan dan nam je naređen pokret za Novsku. Ponovo sam ja nosila malu sestru. Dotjerani smo do jedne velike štale. Prije nego što su nas zatvorili, svako od nas je morao skinuti svu odjeću i ući u jedno veće bure, u kom se nalazila neka bijela tečnost. Vjerovatno su se bojali zaraze od nas. Nakon kupanja svi muškarci su ošišani do glave, a ženama su kosu namazali petrolejom. Odjeća nam nije vraćana, već su svakog od nas pojedinačno zapisali. Potpuno goli zatvoreni smo u tu štalu. Noć je bila izuzetno hladna, pogotovo za umoran narod iznuren svim teškoćama koje su nas zadesile. Jedan mladić iz mog sela, Slavko Keča, počeo je psovati majku ustašama, govoreći im da nam vrate našu odjeću, dok su ga ostali smirivali jer su se bojali da će nas ustaše pobiti. Nakon čitave noći tako provedene, ujutro su se otvorila vrata i počelo je prozivanje. Kako koga prozovu, tako mu vraćaju odjeću, koja je vjerovatno oprana da se ne bi širile vaške a time i tifus koji je vladao u to doba. Ovo nam je davalo neku nadu jer smo mislili da nas ustaše ne bi šišale i prale da nas misle pobiti. Narod je pričao da ćemo najvjerovatnije biti raspoređeni po hrvatskim selima da budemo sluge hrvatskim familijama. Svo to vrijeme dok smo boravili u toj štali niko nam nije davao ni hranu ni vodu. Sa tog mjesta ustaše su nas sproveli do škole u Starom Grabovcu.

U toj školi smo boravili nekoliko dana. Škola je prokišnjavala i bilo je noću hladno u njoj ali su nam ustaše donijeli slamu da je prostremo za spavanje. Nakon nekoliko dana ponovo smo pokrenuti i vraćali smo se nazad prema Novskoj. Ja sam i dalje nosila svoju malu sestru. Od Novske su nas ustaše vodile dalje pravcem prema Zagrebu. Kada smo došli na jednu raskrsnicu u Novom Grabovcu, jedan ustaša koji je stajao na toj raskrsnici je prišao jednoj mlađoj ženi koja je nosila svoje dijete, i oteo joj ga iz naručja. Kadaje ona pokušala da uzme dijete od njega, on je okrenuo kundak od svoje puške i udario je u stomak. To se nekoliko puta ponavljalo, svaki put kada bi ona pokušala da se približi on bi je udario kundakom u stomak. Na kraju ona više nije ni mogla ustati, a on je njeno dijete odnio sa sobom. Tu su sazvane sve porodice iz Novog Grabovca i rečeno im je da svako od njih mora uzeti sebi jednu srpsku familiju. Nas su dodijelili gazdama koji su se prezivali Gaćo, a koji su bili siromašni kao i mi, i koji nisu imali dovoljno hrane ni za sebe, a kamoli da uzdržavaju nas. Spavali smo u sijenu na njihovoj štali. Imali su dvije krave koje sam ja morala čuvati. Naša gazdarica nam je davala mlijeka od tih dvaju krava tako da smo imali nešto za jelo. Tu je preminula moja mala sestra koju samja donijela od Široke Luke, preko Jasenovca pa sve do ovog sela. Pored nas, tu je bila i jedna porodica iz Kostajnice, sela Kalenderi, i zajedno smo tu bili oko tri mjeseca. Čuli smo od te žene sa kojom smo bili da je brat njenog muža, Trivun Šurlan, ostao pri ustašama u Kostajnici na službi i da će doći po njih da ih vrati kući. Mi smo ga svi molili da povode i nas i on je pristao, ali rekao je da nema na papiru da smije voditi toliki narod, već je obećao da će se vratiti za tri dana, a nama je rekao da popišemojoš nekoliko familija iz našeg sela, da i njih vrati kući. Iako mu nismo vjerovali, nakon tri dana je došao i poveo nas 30 u Novsku na željezničku stanicu. Tu smo se smjestili u stočne vagone, i krenuli za Hrvatsku Kostajnicu. Kada smo stigli na stanicu prešli smo u našu Kostajnicu. Tu nam je Trivun rekao da, kada budemo išli prema Dubici, to jest našem selu, ne idemo cestom zato što su tu ustaše, već da, kada dođemo do bačvanske strane, odmah uđemo u bačvanske šume i tako izbjegnemo cestu. Žene nisu poslušale njegov savjet, pa smo išli cestom kroz selo. Kad smo došli do kruga bačvanske crkve, vidjeli smo da tu ima dosta naroda i da ustaše svraćaju svakog ko prolazi. Tu smo zaustavljeni, ali je jednu od žena koje su išle sa nama prepoznao jedan od ustaša i propustio nas, rekavši ovim drugima da smo mi stigli svojoj kući i da smo mi tu iz sela. Poslije smo čuli daje sav taj narod otjeran za crkveni bok i tamo poklan.

Kada smo došli kući zatekli smo kompletno imanje netaknuto. Od stoke nismo imali ništa, osim neke podivljale kokoši. Tih dana smo se skupljali u kući Milana Keče, koja je bila dublje u bačvanskim brdima. Tu su se nalazili ljudi koji su se vratili iz logora i Kozare i poneki partizan koji je tu boravio radi održavanja veze. Nalazili smo se kod te kuće iz više razloga, prvo da bismo se međusobno raspitali o nestalim članovima naše porodice, a drugo, da bismo nabavili nešto za jelo i odjeću. Stalno smo se nadali da će se vratiti neko od muških glava naše porodice. Tada o njima još uvijek nismo znali ništa. Ubrzo smo uspjeli da kako-tako organizujemo život u selu. Ono malo hrane što smo imali dijelili smo međusobno. Takođe su od strane vojske organizovane straže na  svim brdima odakle su se mogli vidjeti putevi koji su vodili od Dubice, Kostajnice i Knežice, kako bi se narod na vrijeme mogao povući dublje u šumu pred naletom ustaša. Obično je na stražu išlo nekoliko nas mlađih uz pratnju jednog ili više starijih. U to doba ustaše su dolazile i prolazile kroz selo u kraćem vremenu ali nije bilo masovnih zločina. Pamtim da se spominjao ustaša Marko, koji je često dolazio u selo kod jedne djevojke. Kada su to saznali partizani, njemu su spremili zasjedu i usmrtio ga je jedan od partizana iz sela, dok su tu djevojku istukli. Svaki put kada bi se pojavila vojska, mi smo bježali od kuće. Imali smo uvijek spremne zavežljaje tako da, čim bi straža javila da ide neka vojska, mi bismo bili spremi za napuštanje kuće. Tako smo proveli vrijeme do 1944. godine.

Mlađen Marin, ubijen u logoru Jasenovac pred očima svog oca (desno)
Mlađen Marin, ubijen u logoru
Jasenovac pred očima svog oca
(desno)

U zimu 1943. na 1944. godinu u našim selima pojavili su se Čerkezi. Mi nismo znali ni ko su oni ni ko ih je doveo u Potkozarje. Samo smo čuli za njih da se ističu u silovanjima. Jedno jutro su ih primijetili sa straže i nama je dojavljeno da napuštamo kuće. Svi smo se sklonili u kuću jednog od mještana, koja se nalazila u jednoj šumskoj uvali dalje od sela. Naš komšija Mlađen Zlokapa nam je rekao da nije dobro što smo svi u kući, pošto iz uvale ne vidimo ko dolazi. On je rekao da će on ići da stražari, a i ja sam izašla sa njim. On je imao bolesnu nogu i kretao se jašući na konju. Izašli smo oko 50 metara dalje od kuće. Na meni je bila crvena košulja. Prva sam ugledala kako nam iz pravca odakle ih nismo očekivali na konjima dolaze dva čovjeka. Mlađen je rekao: „Ako budu naši, oni će ići šumom, neće putem“. Kada je vidio da dolaze putem, rekaoje daje to vjerovatno bočna patrola koja je došla šumskim putem iz pravca Kostajnice. Ta dva vojnika su zastala i mogli smo jasno vidjeti da jedan od njih osmatra dvogledom okolo. Brzo smo otišli do kuće gdje su bili ostali i rekli im da smo vidjeli dva vojnika. Oni su odlučili da ostanu, a nas dvoje smo se razdvojili i pokušali pobjeći. On je pobjegao brže od mene prema Bajaličkom gaju, pošto je bio na konju, a ja sam odlučila da bježim u drugom pravcu od onog u kom je on krenuo. Tada su oni već stigli do kuće i pitali sve koji se tu nalaze: „Partizanka, gdje je partizanka?“ Oni su u strahu pokazali u kom sam pravcu otišla i Čerkezi su me brzo stigli. Pucali su za mnom, ali moja je sreća bila što sam tada već trčala niz stranu prema jednom dijelu šume u kom sam se sakrila. Oni vjerovatno nisu smjeli ići dalje u šumu, pošto su se bojali partizana. U toku čitavog rata ustaše i Čerkezi nikad nisu smjeli ići duboko u šumu u našim selima, pošto je ulazak u šumu značio borbu sa narodom i partizanima. Šuma je uvijek bila naša zaštita.

U junu 1944. godine sela u našem kraju, Bačvani i Ševarlije, nakon svih proživljenih nevolja stradala su od komšija preko Une – ustaša iz Baćina. Njihov plan je bio da pobiju i popale prvo sve u Bačvanima, pa su zato planirali preći Unu rano ujutro na bačvanskom kupalištu. Iz nekog razloga promašili su mjesto prelaska i prešli su na Plandištu – kupalištu sela Ševarlije i odmah su počeli pokolj u zaseoku Malinići. Tada je jedan dio ustaša došao i u naše selo. Nas je to jutro ponovo spasio Mlađen Zlokapa, pošto smo mi još uvijek spavali i nismo znali da su ustaše upale u selo jer je naša kuća bila izdvojena iz sela pa nismo čuli šta se dešava, niti smo čuli povike stražara. On je dojahao do naše kuće i vikao: „Ustajte, Anika, što ne bježite, sunce vam, eto ustaša popališe Maliniće“. Čim nas je probudio, on je nastavio dalje prema brdima, a mi smo se spremali za napuštanje kuće. Ja sam pobjegla, a maćeha se zadržala da još nešto uzme iz kuće. U tom času nekoliko ustaša je već stiglo do naše i kuće Đurađa Zlokape, koje su se nalazilejedna do druge. Tada maćeha više nije mogla pobjeći već se sa dvoje djece sakrila iznad štale, odakle je jasno vidjela ustaše i čula njihov razgovor. Poslije mi je pričala da su došla dvojica i da je jedan rekao: „Ajd na štalu vidi šta ima“, a ovaj se popeo i rekao: „Evo u sijenu mjesta gdje su spavali partizani“. Na našoj štalije u to doba spavala porodica Mijata Jukića iz današnje Hrvatske Slabinje. Ovaj sa zemlje je komandovao: „Pali sve, ali vidi šta ima u štali“. Kada je sišao i pogledao u štalu, odgovorio mu je: „Imaju dvije krave“. Ustaša koji je naređivao je rekao: „Krave pusti, a sve ostalo zapali“. Toje bila pamet baćinskog ustaše, prema kravama samilost, a djecu iz kolijevke su bacali u vatru. Štala je brzo planula, čak je crijep padao po maćehi i djeci. Tada je maćeha iskoristila dim i udaljila se od gorućeg imanja. Većina Bačvanaca uspjela se spasiti pošto su se na vrijeme povlačili, samo su pronađene dvije starice koje su se vratile kući da uzmu novac koji im je ostao i tu su ih poklali. Skoro sve kuće u Bačvanima su popaljene ali na sreću nisu pronašli mnogo mještana. Mnogo gore su prošli Malinići, gdje je poklano 55 ljudi. Čuli smo poslije da su klali čitave porodice i nakon toga ih palili u njihovim kućama. Đuđo Dilinić je poranio u mlin sa ženom i ostavio pet ćerki i jednog sina kod kuće. Kada je počelo pucanje, oni su se podvukli pod obali rječice Slabinje i tako se sakrili. Kad su se vratili kući našli su samo pepeo od kuće i djece.

Kada smo se mi vratili kući zatekli smo sve spaljeno. Kiša je stalno padala a mi se nismo imali gdje skloniti. Pored toga, mi nismo imali muške glave da nam kako-tako osposobi kuću za život. U početku smo išli svake noći kod komšija Marjanovića na spavanje. Njima je bila ostala štala pa smo u nju prostirali slamu i tako svi zajedno spavali. Poslije smo uspjeli osposobiti jedno sobu koja je bila napola izgorjela pa smo tako prezimili. Već se početkom 1945. godine čulo da Njemačka posustaje i da bi se rat mogao uskoro završiti. Ustaše nakon pokolja u junu nisu više u većem broju dolazile u selo, pošto se i partizanski pokret omasovio i skoro sav preostali narod je bio angažovan na neki način. Još uvijek se narod povlačio pred nailaskom neke vojske, dok se ne utvrdi kome pripadaju. Mi smo još uvijek živjeli u nadi da će se pojaviti neko od naših, pošto nismo znali šta je bilo sa ocem, stricem Mlađenom i djedom. Da je rat završen i da je naš kraj konačno oslobođen, saznali smo nakon što smo se u proljeće 1945. povukli pred nailazećom nepoznatom vojskom u selo Dizdarlije. Tu su nas u voćnjaku Luke Stojakovića pronašli partizani iz Srbije i rekli nam da se slobodno vratimo kući i da nikad više nećemo bježati.

Nedugo nakon što je proglašeno da je rat u potpunosti završen, vratio se iz ropstva iz Norveške naš komšija Branko Kos. Tada smo svi išli kod njega da pitamo da lije vidio nekog od naših. Nama je rekao da je moj otac zarobljen zajedno sa njim na Kozari, i da su sa Kozare otjerani na Cerovljane i zatvoreni u štale tri dana bez hrane i vode. Nakon toga su stočnim vagonima transportovani za Sajmište. Tu su prvo bili na nekakvim barama. Svi oni koji su pohvatani na Kozari bili su angažovani na šumskim radovima. Tu je Branko jednom iskoristio priliku i pokušao pobjeći i bio uhvaćen od strane Nijemaca i upućen je u Norvešku. Posljednji put je mog oca vidio kako leži potrbuške na goloj zemlji u nesvijesti sav pocrvenio od jakog sunca i ispucale kože na leđima, koju su drugi logoraši otkidali i jeli usljed velike gladi. Ne sjećam se ko namje to rekao, ali čuli smo da su stric i djed Mlađen stradali u samom logoru Jasenovac. Pričali su da je jedan ustaša iz nekog razloga ubio strica pred djedom i da je djed onda opsovao takvu državu, a ustaša je potom ubio i njega. Nakon rata uspjeli smo svojim teškim radom i uz pomoć komšija da nekako obnovimo imanje da bude dovoljno za nas da preživimo, mada bez pet muških glava nikad nije moglo biti ono isto.

Danas smo živi moj brat Mile i ja. Mile sa svojom porodicom živi u Kozarskoj Dubici. Više nema prezimena Marin u Bačvanima.

Zaključna misao

„Sjećanje bake Đuje“ je jedno u nizu sjećanja koja potvrđuju i činjenicama potkrepljuju stradanje srpskog naroda sa područja opštine Kozarska Dubica. Golgotu Kozarske ofanzive osjetili su svi Srbi, a nijanse njihovih zapažanja iznjedravaju snagu i ponos najstradalnijeg naroda u toku Drugog svjetskog rata – Srba.

AUTOR: Goran Vukliš

Tekst objavljen u: Topola: časopis JU Spomen-područja Donja Gradina, br.3, Donja Gradina 2017.

[1]      Odnosi se na narod u kozarskim zbjegovima – prim. uredništva.

[2]      Đuja Vukliš preminulaje 20. februara 2017. godine, u toku pripreme časopisa za štampu – prim. priređivača.

Izvor: Srbi u BiH

Vezane vijesti:

Njemci o streljanju u Prijedoru 1941: „za to je bilo dovoljno samo biti Srbin“

Pokolj Srba u Kozarcu 1941. godine

Sjećanje na Jandriće iz Čitluka kod Kozarske Dubice


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top