Savo Štrbac: Rudolf Perešin – vitez ili djecoubica

Skaradno je čovjeka koji iz aviona ubija usnulu djecu u naseljenom gradu nazivati „vitezom i herojem”

I ovoga 1. maja, 28 godine kasnije, dok se zapadnoslavonski Srbi širom sveta pomenima i parastosima sjećaju svojih mrtvih rođaka, prijatelja i saboraca, dotle Hrvati u Okučanima, nekad glavnom centru te srpske oblasti, slave jednu od najznačajnijih pobjeda u domovinskom ratu izvojevanu nad „mrskim agresorom” u akciji koju su nazvali „Bljesak”.

I ovoga maja Hrvati odaju počast pilotu Rudolfu Perešinu „vitezu domovinskog rata”, kako ga je posmrtno nazvao njegov vrhovni komandant, Franjo Tuđman, i čije ime je ispisano na spomeniku stradalim pripadnicima hrvatske vojske u toj akciji, podignutom prošle godine u Okučanima.

Ko je Rudolf Perešin?

Pilot JNA hrvatske nacionalnosti. Postao je poznat domaćoj i svjetskoj javnosti kada je 25. oktobra 1991. godine, kao kapetan JNA, dezertirao sa „migom 21”. Letio je od bihaćkog do klagenfurtskog aerodroma u Austriji, odakle se, bez aviona, vratio u Hrvatsku.

U njegovoj biografiji na hrvatskoj Vikipediji, navodi se da je sa njegovom prvom lovačkom eskadrilom učestvovao u svim akcijama i operacijama HV-a, izvršavajući brojne borbene zadatke braneći Zagreb i vazdušni prostor Hrvatske.

Dok je 2. maja 1995, drugog dana „Bljeska”, u ranim jutarnjim satima, izvršavao borbeni zadatak kod Stare Gradiške, njegov „mig” biva pogođen zrnima neprijateljskih protuavionskih topova zbog čega ostaje neupravljiv. Pilot, na ekstremno maloj visini (ispod 50 metara) i u nesigurnom nagibu, avion napušta katapultiranjem i prizemljuje se na neprijateljskom teritoriju, dok se avion, inercijom brzine, prebacuje preko Save na hrvatski, „Bljeskom” već oslobođeni prostor.

Posmrtni ostaci su vraćeni 4. avgusta 1997, a 15. septembra iste godine pokopan je na Mirogojskom groblju.

Ni riječi o tome koje je junačko djelo uradio najodlikovaniji hrvatski pilot, čije ime danas nose ulice, škole i parkovi širom Hrvatske.

A evo njegovog junačkog djela:

„Oko 6 časova iz pravca Nove Gradiške, sa teritorije Hrvatske, doletio je jedan avion i ušao dublje u teritoriju Republike Srpske. Pošto je bilo oblačno zakratko mi se izgubio iz vida a zatim se, napravivši luk, vratio prema Gradišci i jasno sam, zajedno sa ocem, vidio da je ispustio četiri kasetne bombe iznad grada. Odmah potom čule su se i snažne eksplozije u gradu od kojih se digao veliki oblak prašine i dima.” Tako je 8. maja 1995. pričao Zaim Zahirović iz Gradiške, iz Vidovdanske ulice broj 57, pred istražnim sudijom Osnovnog suda u Gradišci, Miomirom Čikićem.

Pred istim sudijom i o istom događaju, 4. maja 1995. godine, pričao je i Nenad Glamočanin, Zaimov komšija sa broja 3:

„Dok sam razgovarao sa okupljenim ljudima, među ciglama srušene kuće primjetio sam dječiju nogu. U prvi mah sam pomislio da je lutka. Prišao sam,pipnuo nogu i zaključio da se radi o djetetu. Kad smo razgrnuli cigle vidio sam da se među njima nalazi leš ženskog djeteta starog oko pet godina. Tijelo djevojčiice bilo je bez glave. Pored nje se nalazilo ćebe. Počeli smo da ga izvlačimo u namjeri da njim prekrijemo mrtvu djevojčicu, no kad smo ga izvukli ukazao se, ispod ćebeta, leš muškog djeteta starog desetak godina. Glava mu je bila potpuno razmrskana, zapravo, vidjeli su se samo ostaci tjemena sa nešto malo kose. Djeca su bila u donjem vešu, po čemu sam zaključio da ih je smrt zatekla na spavanju. Ubrzo sam doznao da se djevojčica zove Dajana Gojić, a dječak Nemanja Gojić i da su brat i sestra.”

I Nenad i Zaim su ispričali da je u istoj zgradi poginuo i Stevo Ranilović iz Gašniaca, koji je te noći bio u gostima kod Vere Galić, a teže ranjeno više osoba, među kojima i Nemanjina i Dajanina majka.

Avionom, koji je izbacio ubojni teret iznad grada u kojem je u tom trenutku, pored Nemanje i Dajane, spavalo još mnogo djece, upravljao je Rudolf Perešin. Odmah po izbacivanju smrtonosnog tereta, u povratku na lijevu obalu Save, pogodio ga je projektil protivvazdušne odbrane Vojske Republike Srpske. Zajedno sa raspadnutim avionom u rijeku je pao i pilotov leš, kojeg je voda izbacila kod Orašja, a mještani su ga pokopali pod oznakom „NN”.

Perešinovi posmrtni ostaci, predati su predstavnicima Hrvatske 4. avgusta 1997. godine na mostu preko Save, koji spaja dvije Gradiške. Sa tog mosta još su se vidjele ruševine zgrada u blizini bolnice u kojima je pilot Perešin ubio Dajanu i Nemanju.

I još jedan prebjeg iz JNA, profesionalni pilot Antun Tus, general zbora i prvi zapovjednik Glavnog stožera Hrvatske vojske u domovinskom ratu, povodom pokopa nazvao je Rudolfa Perešina herojem za koje se kaže „oni čija su imena znana samo Bogu”.

Skaradno je čovjeka koji iz aviona ubija usnulu djecu u naseljenom gradu nazivati „vitezom i herejem”. Adekvatniji naziv bi bio djecoubica, za kojeg je i smrt preblaga kazna.

Dopuna naslova i oprema: Stanje stvari

(Veritas, 1. 5. 2019)