Sajan Munjiza: Vodič u napadu na Prijedor

Datum objave: nedelja, januar 14, 2018
Objavljeno u Kozara
Veličina slova: A- A+

Prije napada na Prijedor vršene su pripreme iako nama odbornicima ništa nije bilo rečeno. Ovdje su bili viši partizanski rukovodioci (među kojima i Kosta Nađ). Oni su dolazili u naše selo i odatle osmatrali Prijedor i vjerovatno pravili plan napada. Uoči napada smo mi pozvani i obavješteni. Meni je rečeno da pronađem vodiča za Podgrmečku četu, koja će odavde napadati Prijedor. Komandir je bio Jović. Bio je nizak i lijepo građen.

Rečeno  mi je da bi trebalo odrediti čovjeka koji dobro poznaje Prijedor i da bude sigurniji i smjeliji. Odredio sam Dušana Tubina, a pošao sam i ja. Jedinica koju smo vodili dobila je zadatak da sa sjeverne strane uđe u Prijedor. Išla je pored Dubičke ceste. Predložio sam komandiru da, pošto sam poznavao zemljište, krenemo putem koji bi nam omogućio lakše ulaženje u grad.

Krenuli smo između Rasadnika, pored dubičke ceste i mosta u Puharskoj (700-800 metara od grada). Most u Puharskoj bio je pod neprijateljskim obezbjeđenjem. Tu se nalazio Adem Cepić, ustaški mitraljezac, koji je za vrijeme bivše Jugoslavije služio kraljevu gardu. Bio je fizički dobro razvijen, i čuven kao ustaša po zlodjelima. U vrijeme napada na Prijedor nalazio se u rovu, odakle je davao jak otpor. Ovaj bunker pao je među posljednjim otpornim tačkama. Istina, četa koju sam vodio nije napadala ovo utvrđenje, jer nam je bio cilj da bez borbe uđemo u neprijateljsko uporište. Da smo išli na bunker u kome se nalazio Cepić, vjerovatno bismo se zadržali i ne bismo izvršili zadatak koji je dobila četa.

Provukli smo se između dubičke ceste i mosta u Puharskoj, pored bunkera, a zatim smo otišli niz njive prema naselju Gašića. Iako je ovo čisto zemljište, pretpostavljali smo da taj dio grada, od sadašnjeg podvožnjaka do Tešinića i prema Čejrecima, nije dovoljno branjeno, što je u stvari i bilo. Prošli smo odozgo i izbili na željezničku prugu. Ovdje nas je dočekala žestoka neprijateljska vatra, jer je izgleda oko Gašićeve hladnjače bila raspoređena neprijateljska satnija. Partizani su otvorili vatru, a zatim se lijevom stranom probijali u dubinu. Uspjeli smo doći do katoličke crkve; tu smo se okrenuli i sa leđa tukli neprijatelja koji se utvrdio u hladnjači. Katolički svećenik Kaurinović davao je otpor iz crkve i ubio je Simu Bajića iz Marina. Simo je bio desetar i veoma dobar borac.

Već je svanulo, a mi i dalje vodimo borbu sa neprijateljem koji daje otpor iz hladnjače. Ali uskoro primjećujemo bijele krpe kao znak predaje. Mnogo ih je zarobljeno.

Još u toku noći, dok je vođena borba, išao sam sa drugovima u cigansko naselje; tu smo hvatali poznate ustaše koji su se ovdje skrivali. U jednoj kući našli smo dvojicu naoružanih ustaša. Jedan od njih me je prepoznao i upitao da li sam sin Sime Munjize. Zatražio sam od njega pušku, da pogledam da li je dejstvovala. Primjetio sam na cijevi gar baruta pa sam ga pitao je li pucao na nas, a zatim smo ih poveli i zatvorili kod Tešinića. Poslije sam naišao na staroga Kućaru, pretresao ga i našao dvije bombe kod njega.

Poslije pretresanja i hvatanja prikrivenih ustaša i njihovih pomagača vratio sam se i učestvovao u borbi sa četom kojoj sam služio kao vodič.

Ujutro sam naišao sa grupom boraca pred kuću Milana Ostojića, nedaleko od željezničke pruge. Bilo nas je oko petnaest. Ponegde se još vodi borba, iako je grad oslobođen. Odjednom, pred kućom advokata Ostojića,  vidim dvojicu ustaša kako se izvukoše iz podruma. Pošli smo im u susret. Bili smo udaljeni od njih oko 50-60 metara. Vidjevši nas, obojica ustaša krenuše. Prvi poče da gađa nas, a drugi stavi karabin ovome na rame, tako da nas obojica gađaju. Još nismo pretpostavljali da gađaju nas, dok nisu opalili i pogodili ogradu. Legli smo za ogradu, iza stuba i počeli na njih pucati. U isto vrijeme dali smo znak drugovima, pa su oni otišli sa druge strane i napali ih sa leđa i pobili.

Poslije sam na željezničkoj stanici našao ženu i 5-6 djece Alije Cepića, koji je 1941. god. ubio moga brata. Međutim, mi njegovu ženu i djecu nismo dirali, što je, svakako bilo pravilno, bez obzira na to što je Alija zlikovac. On je uhvaćen prilikom napada na Prijedor.

Kada je završena akcija, sa Sretenom Đenadijom, sprovodio sam grupu zarobljenih neprijateljskih vojnika u selo Božiće. To su bili oni koji su zarobljeni u hladnjači i koji su se pojedinačno prikrivali po kućama. Moglo ih je biti oko 100-115. Među njima je bilo 10-15 oficira. Mnogi od njih su strijeljani, jer su bili zlikovci (oni koji nisu takvi, pustili smo da idu svojim kućama). Sprovedeni su samo oni koje je trebalo ispitati i provjeriti njihovo držanje.

Nakon što je Prijedor oslobođen vratio sam se u selo na dužnost predsjednika narodnooslobodilačkog odbora, gdje sam ostao do kozaračke ofanzive juna 1942.

Autor: Sajan Munjiza, Vodič u napadu na Prijedor, Kozara u narodnooslobodilačkom ratu – Zapisi i sjećanja, Knjiga dva, Beograd, 1971.

Izvor: Srbi u Bih

Vezane vijesti:

Pokolj u selima Palančište i Jelovac kroz dokumenta i …

Prvi put zajednički pomen za Srbe poklane u Potkozarju …




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top