Regionalni učenici Teodora Merona

Datum objave: petak, decembar 7, 2012
Objavljeno u Ratko Dmitrović
Veličina slova: A- A+

Srbi su šokirani odlukama Haškog tribunala kojima su svake odgovornosti zbog ubijanja Srba oslobođeni Gotovina, Markač i Ramuš Haradinaj, iako su već godinama svedoci ovakvih i sličnih odluka u Hrvatskoj, Bosni, čak i Srbiji

Ratko Dmitrović
Ratko Dmitrović

Haški tribunal, tu od početka nema dileme, osnovan je sa idejom da potvrdi falsifikovanu istoriju o uzrocima koji su doveli do smrtnog ropca države Jugoslavije. Zna se i čija je to ideja, ko je dao prvi novac, ko sve ovo vreme izdvaja najviše novca da ta antisrpska politička inkvizicija živi. Monstrum u Hagu godinama guta Srbe koje mu prinose srpski vlastodršci, sve nadajući se da će im to u nečemu pomoći, da će i sledeći mandat zadržati vlast, da će se dopasti Briselu, Vašingtonu ili Berlinu… i taj posao privodi se kraju. Ostalo je da Karadžić i Mladić popiju svoju porciju od po tridesetak godina robije (mogao bih da se kladim na ovu brojku) i da u obrazloženju tih presuda, a to je u ovoj priči izuzetno važno, Tribunal Srbima zalepi etiketu genocidnosti.

INKVIZICIJA „MEKŠA“ OD TRIBUNALA

Knjiga će posle toga biti sklopljena, Tribunal raspušten, a hrvatski, bošnjački, šiptarski… istoričari objavljivaće udžbenike sa prekrojenom istorijom u kojima će sve biti crno-belo; Srbi monstrumi, rasturači Jugoslavije, agresori, vekovni tlačitelji malih naroda, a drugi, čija je stvarna istorija prošla kroz šinjele austrougarske soldateske, elitne formacije Hitlerove armade, uzdrmala temelje države za čije su rušenje optuženi samo Srbi, vitlaće presudama Haškog tribunala kao stranicama jevanđelja. Hag je Srbe izjednačio sa psima lutalicama, legalizovao njihovo ubijanje, zakucao ih na stub srama. Više je pravde i čovečnosti bilo u srednjovekovnoj inkviziciji nego u Haškom tribunalu. Ravnamo li se po broju osuđenih u Nirnbergu i Hagu, Srbi su veći zločinci od Hitlerovih nacista. Samo civilizacijski pomak koji je u međuvremenu iz anglosaksonskog pravosuđa eliminisao smrtnu kaznu, ostavio je u životu srpske generale: Pavkovića, Lazarevića, Đorđevića, Mrkšića, Simića, Miloševića… na desetine Srba sa nižim oficirskim i podoficirskim činovima, političare, Biljanu Plavšić, Momčila Krajišnika, Milana Martića, Milana Babića… Što se Slobodana Miloševića tiče tu je prirodna smrt (ako je prirodna) bila brža od Teodora Merona. Ali, nije samo Haški tribunal prema Srbima takav kakav je. Imali smo mi sve ove godine, i još uvek imamo, na desetine „haških presuda“ izvan Haga, čak i u Beogradu, i niko se nije pobunio, posebno protiv Hrvatske koja je, sa takvim suđenjima, presudama i odnosom prema Srbima, dobila člansku kartu za EU. Sredinom decembra 1991. godine pripadnici Hrvatske vojske (D. Leskovar, I. Grgić, Ž. Belina, i Z. Plesec) u uniformama HV, sa službenim naoružanjem, upadaju u kuću srpske porodice Mileusnić, u Novskoj. Iz obesti, palo im na pamet da malo ubijaju, rafalima presecaju Goranku i Veru Mileusnić, te njihovu komšinicu Blaženku Slabak. Glava porodice, Petar Mileusnić, teško je ranjen, ali uspeva da se spase skokom kroz prozor. Monstrumi su uhvaćeni, priznaju da su pucali i Vojni sud u Zagrebu pokreće postupak. Ubrzo su na istoj instanci oslobođeni. U obrazloženju se kaže da su ubice „bili revoltirani slikama pada Vukovara“, pa stoga ne mogu da odgovaraju. Uostalom, išli su da likvidiraju jednu srpsku porodicu, a to je u Hrvatskoj poželjno, dozvoljeno i nekažnjivo. Osamnaest godina kasnije, u leto 2009. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Sisku inicira postupak protiv gorespomenutih ubica (Leskovar je u međuvremenu umro) optužujući ih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Otvara se proces koji je okončan godinu dana kasnije, presudom koja je rame uz rame sa onom Teodora Merona, u slučaju Gotovina-Markač, s tom razlikom što je Meron uspeo da se kontroliše u obrazloženju. Sudija Županijskog suda u Sisku Snježana Mrkoci nije. Ona je ubice oslobodila, a u obrazloženju presude navela:„Žao mi je što moram suditi našim vojnicima za zločine za koje smo bili navikli da ih je počinila druga strana, pogotovo u dane kad palimo svijeće za Vukovar“. Sudija Snježana Mrkoci i danas radi isti posao, jedna je od najcenjenijih javnih ličnosti u Sisačko-moslavačkoj županiji.

ARHIVE HRVATSKOG PRAVOSUĐA

Krajem 2002. godine, Sudsko vijeće Županijskog suda u Splitu, sa sudijom Slavkom Lozinom kao predsedavajućim, jednoglasno je donelo oslobađajuću presudu za osmoricu bivših vojnih policajaca optuženih za ratni zločin nad civilima u splitskoj Lori. Petorica su bili prisutni: Anđelko Botić, Ante Gudić, Emilio Bungur, Davor Banić i Tonči Vrkić, i odmah su pušteni na slobodu uz aplauze i ljubljenja sa advokatima, rodbinom i prijateljima. Za trojicom odbeglih: Miljenkom Bajićem, Tomislavom Duićem i Josipom Bikićem, sudija Lozina poništio je poternicu. Sudija u Gospiću Branko Milanović je osudio Srbina Svetozara Karana na 13 godina zatvora, a u obrazloženju presude napisao:„Optuženi sa svojim precima i Osmanlijama već 500 godina vrši genocid nad Hrvatima“. Isti taj Milanović pustio je iz zatvora, 2007. godine, na jednomesečno odsustvo Vinka Budišu, osuđenog zbog ubistva 19-godišnjeg Milenka Đekića, Srbina iz Splita. Budiša je nesrećnom mladiću pucao u potiljak i umesto primerene kazne dobio samo četiri godine i jedanaest meseci zatvora. Odavno je na slobodi. Milanović je našao načina da nagradi Budišu tako što mu je odobrio jednomesečni boravak na slobodi, rekavši u obrazloženju da to čini kako bi osuđenik bio sa svojom kćerkom koja inače živi u Americi, a u Hrvatsku dolazi na odmor. Stotine ovakvih i sličnih sudskih presuda možete pronaći u arhivama hrvatskog pravosuđa i uvek su Srbi osnovni motiv – kao „zločinci“ ili žrtve. Mnoge od tih presuda izazivaju čak i smeh, uprkos mukama onih kojih se to tiče. Tako su Srbi osuđivani zbog maltretiranja hrvatskih krava, ugrožavanja sigurnosti Hrvata fizičkim nasrtajima i pretnjama, izazivanja nesigurnosti među hrvatskim
pučanstvom…
Borislava Mikelića, svojevremeno generalnog direktora petrinjskog „Gavrilovića“, sud u Sisku osudio je na 20 godina robije sa obrazloženjem da je isti proterivao Hrvate iz Petrinje, da se u toj raboti služio svim i svačim uključujući i tenkove, a viđen je, po tvrdnjama „svedoka“, da viri iz jednog od njih. Oni koji znaju kako Mikelić izgleda mogli su samo da se nasmeju, pošto je čovek takvih gabarita da se ni slučajno, ni uz veliku muku, ni uz pomoć drugih, ne može uvući u tenk. Možda posle jednogodišnje dijete. Pre nekoliko meseci, posle brojnih opstrukcija koje su išle do samog vrha hrvatske države, Mikelić je uspeo da obori presudu i danas je potpuno slobodan čovek. Pre dva meseca Vrhovni sud Hrvatske osudio je Mihajla Hrastova, hrvatskog vojnika iz Karlovca, na četiri godine zatvora zbog likvidacije 13 pripadnika TO srpske nacionalnosti na Koranskom mostu 1991. godine. Dakle, život jednog ubijenog Srbina vredi oko tri meseca zatvora. Da je ubio medveda, u Hrvatskoj zaštićenu vrstu, Hrastov bi robijao pet godina. Takođe ove godine u Zagrebu su izrečene presude za ratne zločine hrvatskih vojnika u logoru „Kerestinec“ kod Zagreba. Tamo su dovodili Srbe i Srpkinje iz grada, mučili ih, silovali, seksualno se iživljavali nad njima i na kraju ubijali. Svi optuženi, a bilo ih je pet, dobili su ukupno osam godina zatvora. Početkom decembra, ove godine, pre neki dan, sud u Zagrebu odbio je tužbu Jovana Grkinića iz Splita, podnetu protiv Željka Keruma, zbog širenja verske i nacionalne mržnje. Sećate se, to su one Kerumove izjave protiv Srba, izgovorene u dva navrata na HTV-u. Sud smatra da je to u redu.

SLEDBENICI

U Bih Sudovi u Bosni i Hercegovini ističu se po oslobađajućim presudama tamošnjim Bošnjacima, muslimanima, za zločine nad Srbima, dok istovremeno imaju pravu utrku u tome koji će od njih, onaj u Sarajevu, Tuzli, Zenici, odrezati veću kaznu kad se pred Sudskim većem nađe neki Srbin. Jedan od drastičnih primera je slučaj Samira Bejtića, pripadnika Desete brdske brigade Armije BiH optuženog za teške ratne zločine nad Srbima, na lokalitetu Kazani, u Sarajevu, jednom od najstrašnijih gubilišta i mučilišta nad Srbima u BiH. Uprkos brojnim svedocima oslobođen je u dva navrata i to na Vrhovnom sudu BiH. Varate se ako mislite da Teodor Meron ima učenike i sledbenike samo po Hrvatskoj i Bosni. Ima toga i u Srbiji. Veće za ratne zločine Apelacionog suda u Beogradu oborilo je ove godine prvostepenu oslobađajuću odluku Višeg suda i osudilo na godinu dana zatvora Srbina Pericu Đakovića, iz Medaka, u Lici, zato što je 8. septembra 1991. godine tukao po tabanima jednog zarobljenog hrvatskog vojnika. Dobro ste pročitali, upravo tako. Đaković je za to tabananje (koje uzgred nije potvrdio čak ni onaj što je navodno dobio batine) u Beogradu proglašen ratnim zločincem. I čemu onda čuđenje nad odlukama u Hagu?

Piše: Ratko Dmitrović

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top