Recenzije

Datum objave: četvrtak, maj 27, 2010
Veličina slova: A- A+

Recenzija, Vasilije Karan: Genocid u kontinuitetu

Obiman zahvat, kako u daleku istorijsku, tako i u nedavnu prošlost sa akcentom na Drugi svjetski rat, ljekar Milan Bastašić se odvažio i svojom snagom i nekom neobičnom voljom odlučio se da iz svog ugla posmatra preteška istorijska zbivanja koja nije lako današnjem čitaocu predočiti, na određen način protumačiti i tako približiti. Njegov pogled, u odnosu na zbivanja, nema naročit kritičarski odnos prema zbivanjima, već piščeva namjera je da svaki detalj potcrta, da uđe i u najsitnije detalje unutar Slavonije (bilogorski kraj), da sve to istakne na onaj i onakav način koji ostaje u ravni i srazmjeri stvarnih i istinitih događanja. On polazi (kada je u pitanju Hrvatska) od Ante Starčevića, to jest, od pravaškog pokreta unutar ove zemlje i time objašnjava želju Hrvata da kako-tako stvore svoju državu, takva želja je tinjala i u doba Austrougarske monarhije. Takav Starčevićev politički stav bio je prihvaćen i kroz vrijeme ostvarivan, a najbolje se potvrdio i manifestovao dolaskom na vlast Ante Pavelića. Iz rukopisa se vidi da Hrvati danas imaju i veličaju četiri oca svoje domovine, a to su Ante Starčević, Stjepan Radić, Ante Pavelić i Franjo Tuđman. Ova „četiri oca domovine“ za hrvatski narod predstavljaju krunu i pečat kojim je ovjeren i ostvaren hiljadugodišnji san svih Hrvata. Ali, Milan Bastašić se ne zadovoljava pričom koja se manifestovala decenijama, već on ide dalje. Dolaskom na vlast Ante Pavelića, tad je u ovoj zemlji prihvaćen fašistički plan i program (čista rasa), pa je tim počela prava i totalna čistka unutar Nezavisne Države Hrvatske. Na nišanu su bili Srbi, Jevreji i Romi, ali i svi drugi ljudi koji su se pridržavali antifašističkih ideja.

Ovakva žestoka „nacionalna svijest“ Hrvata ne bi bila u suprotnostima sa civilizacijskim dometima unutar Evrope, da ovakvu čistku nisu rješavali noževima. Silni masakri unutar Hrvatske (i u Bosni) nagnali su ovog slavonskog ljekara Milana Bastašića da i kao svjedok progovori i upre prstom u krvave dane i detalje kakvih je bilo u svakom slavonskom lokalitetu. Zemlja od krvi, od jauka i sadizma, od fašizma, ne samo njemačkog, već i hrvatskog i svakog zla potjerala je ljudsku pamet, hrišćanske zakone i red, pa i svaku dotad stečenu kulturu, jer ništa u doba Ante Pavelića nije bilo jeftinije, ništa od ljudskog života.

Deportacije Srba, Jevreja i Roma sprovodile su se unutar Hrvatske, logori su se punili, sav ovaj nerazumni ljudski „izum“ bio je u skladu sa fašističkim logorima unutar Njemačke, ali i cijele Evrope, one koja se priklanjala fašističkom taboru. Nevolja čovjeka na ovim prostorima je bila i u tome što su Pavelićeve ustaše daleko nadmašivale svoje učitelje iz Berlina. Nadmašivali su svoje učitelje po žestini zločina, po mržnji i svakom drugom zlu. Punili su se logori unutar Hrvatske: Jasenovac, Stara Gradiška, Sisak, Jastrebarsko i tako uzduž i poprijeko Pavelićeve države. Mnogi ljudi nisu ni stizali do logora. Ubijani su na pragovima njihovih kuća, na putu, na svakom koraku. Otuda ovaj Bastašićev rukopis i jeste uvjerljiv, a to potvrđuju živi svjedoci. Njima je autor ovog rukopisa ustupio najveći prostor, a problem je samo u tome što pisac ne prihvata fikciju, već stvarnost, golu istinu izrečenu ustima živih svjedoka. On bilježi, ide od detalja do detalja, od imena do imena, od lokaliteta do lokaliteta, sve to na svoj način uvezuje i gura „u plan i program“ Pavelićevog ratovanja. Njemu i nije namjera da svojim rečenicama stvori umjetničko djelo, već njemu je u cilju da slovom, brojem, punim imenima i prezimenima uvjeri današnjeg čitaoca u jedno preteško stanje, u vrijeme kada su glave vrcale sa ramena, neljudi su ubijali ljude, a da za sve te svoje svirepe postupke nikom nikada nisu odgovarali. Mnogi će Nijemci stati, nakon rata, pred Raselov sud, ali takav „maler“ se neće dogoditi i zločincima unutar Hrvatske. Krik čovjeka u doba Ante Pavelića nije imao ko da čuje. Ova knjiga nije roman, nije pripovjetka, nije ni hronika, a ni memoarska ispovijest, ona je zapravo sve pomalo. Tek da se svjedočenjem krvavim danima ide u susret, da se pokaže ko je bio ko, šta se činilo, u ime kakvih istina i zakona.

Istini za volju, ovakav Bastašićev rukopis poslužiće u budućnosti možda i onim ljudima od pera koji mogu, ali i hoće da od ovakvih prevelikih istina i zlokobnog vremena, da od svega toga stvore neko novo djelo. Film, roman, dramu. Ispovijest živih svjedoka je uvjerljiv i mučan tren, to je nevoljno pamćenje koje je danas i duboko i kolektivno, bar što se tiče srpskog, jevrejskog i romskog naroda. Masakre unutar Hrvatske nikada nijedan narod neće moći da izbriše iz svog pamćenja, a to i jeste valjan i opravdan razlog koji nas uvjerava da Milan Bastašić nije pogriješio što je sve ovo, na svoj način, oteo od zaborava, pa otuda kao recezent i preporučujem knjigu i želim da se objavi kao jak i potresan doživljaj.

 

Recenzija, prof. dr Veljko Đurić Mišina

Gotovo da svaki narod želi da koliko-toliko poznaje svoju prošlost pa otuda potreba da se ona proučava. Vredna je pomena stara mudrost po kojoj se onom narodu koji nije dobro shvatio svoju prošlost ona ponavlja u tragičnom obliku.

Srbi su u 20. veku prošli različite države, okupacije, zatiranja, izbeglištva, progonstva, koncentracione logore, dali bezbrojne žrtve, pored svega vodili i bratoubilački rat i tako dalje. Nisu se snalazili u pojedinim istorijskim zbivanjima pa su za promašaje plaćali visoku cenu.

Srbi su prihvatili jugoslovensku utopiju i u njoj se ljuljali dve decenije – od 1918. do 1939. godine. Odnosno od proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do stvaranja Banovine Hrvatske. Za to vreme, hrvatski narod je slušao svoju Rimokatoličku crkvu i političku stranku i dao im veliko poverenje. A oni su pripremali uslove za nezavisnu državu. I dobili su je 10. aprila 1941. godine od Nemaca i Italijana!

Prema ustaškoj ideologiji, u toj državi nije bilo mesta za srpski narod. Zato je stvoren i javno obznanjen plan: „Jednu trećinu Srba ćemo protjerati, jednu trećinu pobiti a jednu prekrstiti, a ono što ostane biće samo zlo sjećanje na njih“.

U tom planu posebno mesto su imali logori i jame.

O sistemu logora Jasenovac ima obimna literatura, različitih kvantiteta i kvaliteta. Hrvatska ustaška strana nastoji da umanji zločin koji su učinili minimiziranjem broja stradalnika, imenovanjem koncentracionog radnim logorom i tako dalje.

Srpska strana nije do današnjeg dana utvrdila najvažnije činjenice o broju, poreklu i vremenu stradanja zatočenika. I to se nikada neće ni učiniti iz više razloga, između ostalog, i što vreme više prolazi sve je manje prilika.

Teško je kazati do kada će u budućnosti Jasenovac biti tema interesovanja. Možda samo dok postoje stradalnici i njihovi direktni potomci? A prvih je malo, da se nabroje na prste obe ruke! A potomci? Mnogi od njih su doživeli rat 1991–1995. i proterivanje u Srbiju.

Jedan od zatočenika koncentracionog logora Jasenovca je Milan Bastašić, rođen 1931. godine u Grubišnom Polju, Zapadna Slavonija. Verovatno opterećen tragedijom srpkog naroda Zapadne Slavonije 1941–1945–1991–1995. godine, shvatio je da treba da ostavi nešto svojim potomcima i istorijskoj nauci, pa je napisao sećanja na najtragičniji deo života.

Sećanja spadaju u izvore drugog reda. Obično su pisani mnogo godina, ponekad i decenija, posle događaja koji je središte teksta.

U Bastašićevom rukopisu ima, što je i razumljivo, pomalo pristrasnosti, ponešto i zaborava. Bez obzira na to, pun je ličnosti i događaja, tako da se, čitajući tekst, osećamo kao da prisustvujemo tim događajima i da smo dobro poznavali te ljude, gotovo da smo sve to proživeli.

Dolazak ustaša sa strane i javljanje domaćih, zločini po selima, pljačkanje imovine, proterivanje preko sabirnog logora, logorske strahote, sloboda… samo su mali detalji rukopisa.

Recenzija je lično mišljenje o nečijem rukopisu i ona nije obavezujuća. Recezent može da hvali i da osporava delove ili ceo rukopis. Autor i izdavač ne moraju da poslušaju recezenta jer je to njihovo pravo.

U ovom rukopisu postoji deo koji ga izdvaja od mnogo toga do danas objavljenog kada je reč o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Autor je 1941. godine imao tek 10 godina, zapamtio je već 10. aprila od nekadašnjih susjeda da je „Hrvatska izašla iz rata“, potonjih dana je čuo da oni svoje čizme ubuduće neće mazati kremom za kožu već srpskom krvlju, razbijanje vrata i kundačenje, likovanje suseda i tako dalje.

Rukopis dobija posebnu vrednost kada autor počinje da piše o hapšenju i odvođenju u logor Jasenovac, susret sa komšijom koji je sada u ustaškoj uniformi… i vest da će ići kući. Ustaše mu pri obećanoj slobodi daju dva papira koji će mu omogućiti da putuje bezbrižno, i prete povratkom u Jasenovac ako se drzne da prozbori koju reč o onome šta je čuo i video.

Od tog momenta počinje psihološka drama. Sve ono što je proživljeno u kasnijim danima nije napisano do ovog rukopisa jer je teško da ljudski um tako nešto može da pretpostavi. A to je prošao jedanaestogodišnji dečak.

Taj deo predstavlja najupečatljiviji deo rukopisa i to ga, po mom mišljenju, preporučuje za objavljivanje. Ne radi se samo o drami dečaka već tu ima „posla“ više za psihologe i psihijatre a manje za istoričare, kojima je dovoljno nekoliko prostih činjenica, na primer, o mestu i vremenu zločina, izvršiocima i žrtvama kako bi se zaokružila priča. Ima tu i posla za ekonomiste jer bi oni mogli da kažu o ekonomskom uništenju srpskog naroda u Zapadnoj Slavoniji sprovedenom kroz otimačinu, paljevinu i druge vidove pljačke.

Posebna vrednost rukopisa jesu činjenice o svakodnevici na selu u Zapadnoj Slavoniji. To je neka vrsta hronologije života srpskog naroda preostalog posle zatiranja i koji je i dalje okružen strahom i neizvesnošću koje donose Hrvati, domoborani i ustaše, nemački vojnici i partizani sa Bilogore.

Rukopis predstavlja doživljeni Drugi svetski rat opisan kroz sudbinu jednog dečaka (11-15 godina) koji je jedno vreme bio u paklu Nezavisne Države Hrvatske i po tome je jedinstven u istraživanju prošlosti srpskog (ali i hrvatskog) naroda. Objavljivanjem rukopisa nauka će biti bogatija za još jedan izvor sa obiljem podataka za istraživače raznih struka.

Bez obzira na sitne zamerke koje će lektor i redaktor ukloniti, preporučujem rukopis za objavljivanje.

 

< Pogovor                                                                    Sadržaj                                                                           Bibliografija >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top