Ratko Dmitrović: Umesto da odgovara za zločin, Hrvatska optužuje

Datum objave: nedelja, septembar 28, 2014
Objavljeno u Ratko Dmitrović
Veličina slova: A- A+

Pošto niko odavno državu Hrvatsku niti proziva niti pita za proterivanje više od 400 hiljada Srba, službeni Zagreb je rešio da radi ono što njemu, tom Zagrebu, nije radila druga strana: na slučaju Bunjevaca krenuo je s optužbama na račun Srbije, otvarajući „problem“ položaja Hrvata u Srbiji, i to na međunarodnoj sceni

Ratko Dmitrović
Ratko Dmitrović

Ne pamti se da je skoro, ako je uopšte, neko iz Srbije u Evropskom parlamentu, na sednici Saveta Evrope ili sličnoj adresi izneo problem položaja Srba u Hrvatskoj. Dok udruga dobro organizovanih vukovarskih fašista divlja po gradu, evo već druga godina, koncentrišući mržnju na ćirilicu (tako je počelo i 1990. godine) uz neskrivenu podršku iz drugih delova Hrvatske, ništa ne poduzimaju ni Beograd ni Zagreb. Istina, hrvatska vlast povremeno privede na „obavjesni razgovor“ nekog od lokalnih ustaša ali ga brzo pušta i taj, ovo je postalo pravilo, odmah izbija u prvi red mirnodopskih hrvatskih heroja u odbrani domovine od Srpstva i jugoslovenstva. Razlika između dobrog i lošeg Hrvata i dalje je na liniji odnosa prema Srbima.

ŠTA KAŽU BUNjEVCI

Lokalna vlast u Vukovaru odskora je u rukama HDZ-a i tu ne može da bude ni minimum poboljšanja za Srbe i njihovo pismo. Pre neki dan skinute su u tom gradu sve table s ćiriličnim pismom, postavljene od strane države, u gluvo doba noći, kao da se radi nečastan, prljav posao. Grupa poštovalaca Ante Pavelića krenula je gradom, poskidala i razbila sve table da bi − to im je valjda činilo posebno zadovoljstvo − na kraju razbili onu na stanici milicije. S distance, pošto nisu mogli da priđu. Gađali su je kao na „Sinjskoj alki“. Policija je privela šestoro učesnika tog antisrpskog divljanja, i pustila ih nakon proceduralnog razgovora, a već sutradan iz „Stožera za odbranu hrvatskog Vukovara“ (tako im se zove organizacija) stigla je najava da bi, pazite sada, centralna uprava svih udruga hrvatskih branitelja mogla doneti odluku o nepoželjnosti predstavnika republičke vlasti u Vukovaru. Ako to nije pretnja državi, šta je pretnja?

Nekako u isto vreme gore u Zagrebu raspravlja se o položaju Hrvata u Srbiji. Predsedniku Nikoliću zamereno je što je Bunjevcima u Vojvodini dostavio udžbenike na ćirilici. Bunjevci su Hrvati, tvrde svi u Zagrebu, od ustaške snajke Ruže Tomašić do predsednika Josipovića. Nikolić se nevešto branio, ostali u Srbiji su ćutali. Čak ni srpski mediji, osim „Večernjih novosti“, nisu smatrali za potrebno da objasne ko su Bunjevci, odnosno, da daju reč Bunjevcima. I šta kažu Bunjevci? Ono što, mučenici, govore vekovima: da su Bunjevci, da s Hrvatima nemaju ništa i da im ćirilica uopšte ne smeta, naprotiv.

Poznato je, ali kako Srbi zaboravljaju rekordnom brzinom, a drugi sistematski, projektovano, planski, samo ono što im ne odgovara, valja podsetiti da su Bunjevci u Titovoj Jugoslaviji postali Hrvati odlukom vrhovnog tela Komunističke partije. U prvim mesecima nakon Drugog svetskog rata aktivisti narodnih odbora raznosili su po Vojvodini odluku, u pisanoj formi, po kojoj se svi Bunjevci i Šokci imaju smatrati Hrvatima. Bez obzira kako se izjašnjavaju. Tih dokumenata ima u Arhivu Vojvodine, po raznim arhivima u Beogradu, ali šta vredi. Hrvatima to ništa ne znači a u Srbiji je komunizam i dalje pomalo živ. To su oni delovi komunističke svesti koja se u životu održava na svakoj distanci prema Srpstvu, na rezervi prema svemu što može da ide u korist interesa Srba.

HRVATIMA NI TRAGA

Postoje u ovoj priči i stranice koje možda i nije uputno otvarati, posebno u ovakvim okolnostima i vremenima, ali istini valja pružiti ruku, kakva god ta istina bila. Srbima u bunjevačkom slučaju škoditi neće.
Dakle, o Hrvatima, kao narodu, etničkoj grupi, naciji, u Vojvodini nema pomena sve do tridesetih godina dvadesetog veka. Bačka, Baranja, Banat, kao deo mađarske krune, bili su naseljeni Mađarima, Slovacima, Srbima, Rumunima, Bunjevcima, Šokcima… U pisanim izvorima i literaturi koja se odnosi na drugu polovinu devetnaestog i početak dvadesetog veka Hrvata nema.

Prema tim izvorima, tek početkom treće decenije dvadesetog veka neki hrvatski krugovi, pre svega crkveni, počinju da šire priču o Bunjevcima kao delu hrvatskog bića. U posmatranom vremenu, Bunjevci i Šokci nisu dozvoljavali ni najtanju moguću vezu sa Hrvatima. Iz tog vremena (1904. godina) ostao je časopis „Dom“, broj 19 i 20, u kojem je svedočenje Antuna Radića, hrvatskog političara, rođenog brata Stjepana Radića, s kojim je osnovao Hrvatsku seljačku stranku, i danas postojeću, gde Radić, navodeći reči Hrvata sa kojima se susreće, iste citira na sledeći način:

„Lako vama danas govoriti moj gospodine. Ali da ste vi još pred 20 godina došli tamo dalje u Hrvatsku, na primjer u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao jer biste lako bili dobili i batina. A nije tako bilo samo među gospodom, nego još više među seljacima, i to su bili Raci i Šokci, a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio da su i gospoda po Slavoniji danas većinom Hrvati te ima i seljaka koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio? Tko je Hrvate takoreći stvorio? To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starčevića, ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate. Tako je to moj gospodine a lako vama danas govoriti.“

Hrvatska je položaj Hrvata u Srbiji, a povod su bili Bunjevci, otvorila u Evropskom parlamentu. Kad Srbija nema hrabrosti da tamo stalno otvorenim drži problem položaja Srba preostalih u Hrvatskoj, što Hrvatska, logično je, ne bi uletela u prazan prostor i svoju opravdano pasivnu poziciju pretvorila u aktivnu, napadačku’? Potpredsednik Odbora za spoljne poslove Evropskog parlamenta, Andrej Plenković, funkcioner HDZ-a, zatražio je da Evropska unija zaštiti Hrvate u Srbiji jerbo, tvrdi Plenković, srpska država kontinuirano, još od devedesetih, radi na razvodnjavanju hrvatskog nacionalnog korpusa, uskraćujući Hrvatima osnovna ljudska prava. Pre svega, pravo na nacionalno izjašnjavanje. Ovo je, rekosmo gore, izvedeno iz postavke da Bunjevci nisu Bunjevci već Hrvati.

POPIS I REALNE PROCENE

Po poslednjem popisu stanovništva Hrvata u Srbiji ima 57 900. Uglavnom u Vojvodini. Bunjevaca je oko 17 000. Oni sami tvrde da bi ih, bez onog posleratnog komunističkog nasilnog upisivanja u Hrvate, danas bilo oko 40 000. Ništa ne mora da znači, ali je interesantno da se u vezi sa ovim pitanjem − nakon prozivki od strane pojedinaca i nekih partija − samo jednom rečenicom izjasnila i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Radi se o tvrdnji da su Bunjevci sastavni deo hrvatskog nacionalnog korpusa. Prilično uzdržan i što bi Hrvati rekli, znakovit stav.
Inače, onaj Plenković je čovek srednjih godina, jedan od najobrazovanijih u HDZ-u, govori pet jezika, a svi Plenkovići vuku poreklo iz jednog sela sa Hvara.

U Hrvatskoj trenutno živi 186 000 Srba, tako kaže prošlogodišnji popis, ali realne procene su drugačije i tu se spominje najviše 150 000. Ostali se vode, ali ne žive u Hrvatskoj. Poređenjem broja od pre rata i ovoga danas, dolazimo do zaključka da je Hrvatska devedesetih proterala najmanje 400 000 Srba. Za to je nagrađena najpre međunarodnim priznanjem a onda i članstvom u Evropskoj uniji.

Sve je u ovom slučaju s Bunjevcima na strani Srbije. Hrvatska nema ni jedan jedini argument, ali to ne znači da se treba kladiti na Srbiju. Istina odavno ne stanuje na prostoru od Ohridskog do Bledskog jezera, međunarodno pravo postoji samo u teoriji i obrazloženjima velikih sila i njihovih trabanata, obrazloženjima čiji je cilj da se opravda neki zločin. Što se Srba tiče, oni još uvek svega toga nisu svesni.

Piše: RATKO DMITROVIĆ

Izvor: Pečat




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top