Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:
Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:

ЈАДОВНИЧАНИ ПОРУЧУЈУ:

Хвала Вам свима који сте били са нама на Велебиту 01. јула 2017. Догодине на Јадовну!

Rat

Датум објаве: уторак, фебруар 23, 2010
Објављено у Некатегоризовано
Величина слова: A- A+

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je produžio poslovno putovanje u New York, a mi smo ostale u Francuskoj – najprije u Plombiereu, u jednom lječilištu, a kasnije u Vogezima. Liječnik mi je dijagnosticirao neku bolest na jetrima, ali se kasnije ispostavilo da sam samo bila iscrpljena i da mi je potreban dobar odmor. Tata nam se trebao priključiti po povratku iz Amerike. On se doista i vratio, ali ne kako je bilo planirano, nego zbog neočekivanih događaja. Te dramatične trenutke neću nikada zaboraviti. Uoči očeva pedesetog rođendana, 21. kolovoza, telefonirao nam je iz New Yorka i pitao znamo li za najnovije vijesti, naime da je u Francuskoj proglašena opća mobilizacija. No mi u Francuskoj nismo ništa znali o tome. Tata je javio da se smjesta vraća, da ćemo se sresti u Parizu i svi zajedno odmah krenuti kući. Sljedećeg dana i mi smo u Francuskoj doznali za opću mobilizaciju, no činjenica je da su američke novine bile bolje informirane.

Vratili smo se kući koncem kolovoza. Na putu kroz Italiju zaustavili su jednu židovsku obitelj iz Rumunjske. Skinuli su ih s vlaka i vlasti im nisu dopustile da produže kući. Njima, a i nama, taj se postupak činio strašnim i okrutnim, no još nismo bili svjesni koliko su ti ljudi zapravo bili sretni, jer im je  put bio otvoren – mogli su birati koju god žele zemlju, osim da se vrate u svoju domovinu. No u tom trenutku to je bila najtragičnija scena koju sam dotada doživjela. Koliko li je drugih i mnogo tragičnijih slijedilo!

Prvoga rujna 1939. Njemačka je napala Poljsku. Tri dana kasnije, trećeg rujna, Velika Britanija i Francuska najavile su rat Njemačkoj. Bili smo paralizirani – groza, strah, neizvjesnost, svi su se ti osjećaji izmiješali u nama. Europa se zapalila. Francuska, zemlja koju smo toliko voljeli, morala je skupo platiti zbog fatalnih grešaka svojih kratkovidnih političara. Unatoč tome, činilo nam se da smo imali sreću što smo na vrijeme napustili Francusku i izbjegli rat. Uopće nam nije padalo na pamet da bi se nama moglo dogoditi nešto još daleko groznije! Po našem mišljenju Jugoslavija je bila izabrana zemlja koja će biti u stanju sačuvati svoju neutralnosti. Osim toga, moj je otac za sve nas imao efidevite u rukama, a znatna je svota dolara bila položena u Manhattan banci u New Yorku, iako nismo namjeravali napustiti svoju “domovinu”. Nešto kasnije primili smo čak i prvu pošiljku naranči s naše plantaže u Palestini. Sjećam se da smo jednoga dana raspravljali o mogućnosti našeg preseljenja u Ameriku, jer su tatini prijatelji, prilikom njegova posljednjeg posjeta Americi, nagovarali tatu da emigrira u SAD, a osobito dr.Paul Neuberger koji se sa ženom i dvoje male djece preselio u New York, ostavivši u Zagrebu advokaturu i znatan imetak. Mnogo kasnije, prilikom jednog susreta u Haifi, dr.Neuberger mi je pričao kako je nagovarao mog oca da slijedi njegov primjer.

Ja sam i dalje bila slijepa i gluha za takve prijedloge. “Ako se trebamo boriti, onda je jedino Jugoslavija mjesto za to”, “iz Rusije dolazi jedini spas”, “čovječanstvo treba spasiti od eksploatacije zapada”, “kapitalizam treba istrijebiti”, “socijalna ravnopravnost je jedino rješenje… klasne razlike moraju nestati”, “radnicima pripada dobitak profita u trgovini i industriji”, ”tvornice i veliki koncerni radnicima” – takve parole i slične gluposti, koje su u teoriji zvučale divno, motale su mi se po glavi u to vrijeme. Uz to sam još dodavala: “Neka samo oni (tj. moji roditelji i Mira) idu, Fritz i ja ostajemo da branimo našu stvar i da se borimo za naše ideale.”

No unatoč svemu tome, pa i svim mojim protestima, mi bismo se ipak bili preselili da je otac to ozbiljno odlučio. Ali on je očito bio previše vezan za svoj posao koji je s toliko truda izgradio i tako uspješno razvio, a osim toga po naravi je bio optimističan. Bilo je tu svakako i straha pred neizvjesnom budućnošću. Sve to zajedno spriječilo nas je da napustimo Jugoslaviju dok je to još bilo moguće.

U to vrijeme moj odnos s Fritzom više nije bio tajna. Moja je majka zapravo već dugo znala za naše prisno prijateljstvo, iako se o ženidbi još nije govorilo. Čim smo se vratili iz Francuske, Fritz je postao stalni gost u našoj kući. Moji su ga roditelji prigrlili i zavoljeli. I ja sam počela posjećivati njegove roditelje. Život se nastavljao kao da se oko nas ništa ne događa. Pojam rata bio je nešto strašno, ali posve apstraktno, kao da se to nas ništa ne tiče, kao da to ima veze samo s onima koji su ratovali. 

Nastavila sam studij na zagrebačkom sveučilištu. Sastanci s Fritzom bili su sve češći, a naša ljubav sve nas je više međusobno vezala. Znali smo i osjećali da smo stvoreni jedno za drugo. Kad su moji roditelji vidjeli da smo postali nerazdruživi, odlučili su da je došlo vrijeme za zaruke.

U svibnju 1940. godine slavili smo zaruke po tradicionalnom običaju, uz prisutnost majčine i Fritzove obitelji, te prisnih prijatelja. Moj je otac bio sretan što je dobio nasljednika u poslu. Tog ljeta Fritz je već bio počeo raditi kod tate. Najprije je bio poslan u Sloveniju, u slatkogorsku Tvornicu papira, a kasnije je trebao proći razne faze da bi se dobro upoznao s poslom, što je ujedno bila i priprema za novo zvanje.

Nakon toga provela sam ljeto s njegovim roditeljima u Sloveniji, u divnom ljetovalištu Gozd Martuljek, gdje nas je Fritz svakodnevno posjećivao na nekoliko sati – moji roditelji naime nikada ne bi dopustili da provedemo dulje vremena sami prije ženidbe. Iako su moji pogledi na to bili drugačiji – bila sam mnogo liberalnija i bunila sam se protiv tih “zastarjelih” nazora i svih tih ceremonija – ipak nikada ne bih bila ništa učinila što bi moglo povrijediti osjećaje mojih roditelja. Po naravi nisam bila tvrdoglava; čak sam postupala i protiv svog uvjerenja samo da njima udovoljim. Unatoč svoj mojoj samostalnosti i “nezavisnosti”, oni su za mene bili glavni autoritet, a osim toga, poštivala sam ih i voljela više nego ikoga na svijetu – osim sada Fritza!




Помозите рад удружења Јадовно 1941.

Напомена: Изнесени коментари су приватна мишљења аутора и не одржавају ставове УГ Јадовно 1941. Коментари неприкладног садржаја ће бити обрисани вез упозорења.

КОМЕНТАРИ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Top