Rade Gavrilović

Datum objave: petak, februar 4, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Rođen 10. maja 1933. godine u selu Kadin Jelovac, opština Dubica

Svjedoči:

Moji roditelji su bili zemljoradnici. U našem domaćinstvu su živjeli: otac Teodor, majka Milka, rođeni 1888. godine, zatim sestra Mileva, rođena 1925, brat Milan, rođen 1927, Rade, rođen 1933. godine, Anđa, rođena 1935. i Dra­ginja, rođena 1937. godine. Bilo je još četvoro djece koja su umrla prije rata.

Od imovine smo imali: kuću, štalu, kuru­zanu i nekoliko manjih objekata. Od stoke smo imali: dva vola, kravu i tele, jednogodišnju juni­cu, zatim troje svinja i dosta sitne živine.

Godine 1941. svakodnevno smo strahovali od ustaša. Nijemaca se nismo plašili. Vlast NDH uspostavljena je i u Bos. Dubici. Ustaše su izne­nada krenule iz grada. U opštem metežu srpski narod je bježao iz prigradskih sela. Roditelji su pokupili nas sitnu djecu i trčećim korakom smo uspjeli doći do planine Kozare, a Hrvati su uz ga­lamu i pucnjavu palili naša sela. Naročito su stradale kuće koje su bile bliže putevima, ali i one zabačene. U Kozari je bio opšti metež, za­pomaganje žena, plač djece, oglašavanje stoke koju smo gonili pred sobom. U zbjeg smo po­nijeli na sebi ono što smo mogli na brzinu da obučemo.

Kada su nas hrvatski vojnici pohvatali, go­nili su nas zajedno sa stokom, prema Dubici. Jednog seljaka vojnik udari kundakom. Seljak je pao i nije davao znake života. Njegova najbliža rodbina je pokušala da mu priđe, ali ih vojnik vrati u kolonu. Od mjesta gdje su nas pohvatali pa do željezničke stanice u Cerovljanima ima 27 kilometara. Sav taj put smo prešli pješke. Gonili su nas preko njiva, trnja i kupina, tako da smo u Dubicu stigli izranjavanih nogu. U Du­bici, na drvenom mostu, neki ljudi lojalni novoj vlasti, iz kolone su izdvojili svoju rodbinu ili prijatelje. Vojnici su to dopuštali. Mnogi od nas pohvatanih imali smo slabu obuću, najčešće gumene opanke iz kojih su virili prsti. Mnoga djeca su bila potpuno bosa, pa je put od Dubi­ce do Cerovljana bio krvav. Jedan stariji čovjek se požalio da ne može dalje. Vojnik mu priđe i udari ga puškom u grudi, a čovjek se skotrlja u jarak kraj puta. Vojnik mu priđe i ispali neko­liko metaka u njega.

Na pruzi su bili postavljeni teretni vagoni za naš transport. Jauci i plač nastali su kad je počelo odvajanje porodica. Za rastavljanje kori­stili su pse vučjake. Razdvajanje porodica bilo je najbolnije. Narod su silom tjerali u vagone ne vo­deći računa koliko ih može stati. Ugurali su toliko osoba da su jedva zatvorili vrata vagona. Ljudi su se otimali za rešetkasto prozorče da bi došli do vazduha. Mnogi su se i ugušili.

Moj otac Teodor i brat Milan ubijeni su u Zemunu (jedan transport je tamo otpremljen). To mi je saopštio komšija Lazo Konjević koji se po­slije rata vratio kući. Jedan transport je odvo­jen za Njemačku.

Prilikom razdvajanja djevojke su tjerali u jedan vagon. Taj vagon je otišao za Njemačku. Poslije rata sestra Milka se vratila kući sva izmo­rena. Moju majku s dvije sestrice, Anđom i Draginjom i sa mnom vojnici su takođe ugurali u vagon i odvezli. Izišli smo iz vagona uz povi­ke i psovke. Pamtim dobro veliku nepreglednu ravnicu sa mnogo naroda. Utjerali su nas u drvene barake. I tu je bilo jauka, plača djece i majki. Još u Cerovljanima u šumi, preko pruge, čuli su se pucnji. Mi smo znali da Hrvati i Ni­jemci ubijaju zarobljenike.

U baraci smo ležali svi zajedno na slami i nekim prnjama. Bilo nas je mnogo i bilo nam je pretijesno.

Dane i mjesece nismo brojali, ali kad smo se našli u žici, u nekom voćnjaku, majka nam je rekla da nas je iz Jasenovca izvukla neka organizacija. Poslije smo saznali da je logor bio pretrpan, a po njezinom kazivanju, tamo smo bi­li oko dva mjeseca.

U Grubišnom Polju smo bili oko nedjelju dana. Sjećam se jednog detalja. Malo dalje od žice, na jabuci među krošnjama, sjedio je momčić, jeo je jabuke, i nama, smijući se, bacao ogriske za koje bismo se mi djeca u žici otimali. Bacio je i pokoju cijelu jabuku, da bi se i dalje cerekao našem ponašanju. Očigledno je uživao u tome.

Jednog dana pustiše nas iz žice, govoreći: „Žene i majke na jednu, a djeca na drugu stra­nu“. Majke su se uplašile za djecu. Nas djecu uvedoše u neku veliku kuću na sprat i zapovi­jediše da se do gola skinemo. Činilo nam se da su ovdje neki bolji ljudi koji se bar malo brinu o nama. Primjetili smo osobe sa trakama Crve­nog krsta. Skinili su nas do gola u velikoj uči­onici. Djevojčice su se okretale zidu stideći se nas muškaraca. A mi smo bili samo djeca koja još ništa nisu znala. Prnjice koje smo na sebi imali odnesene su. Bili smo puni ušiju. Pamtim kako nas je jedan jednooki čovjek špricao ne­kom tečnošću koja nas je pekla po očima.

Došli su neki ljudi iz sela Đakovac i Turčević Polja ispod Bilogore. Odveli su nas u sela i rasporedili po kućama.

Sestra Anđa i ja smo bili kod nekog Milana i Dragice, a majka sa malom Draginjom u Turčeviću kod nekog Pemca (ne znam da li mu je to prezime).

Kod njih smo služili i čuvali krave. Kod Milana i Dragice nam je bilo dobro. Oni su imali sina i kćer. Zvali su se Lazo i Milka. Lazo se u Bilogori prehladio, razbolio i umro.

Sestra i ja smo bili u Đakovu. Kad je Lazo umro, ja sam otišao kod majke, a sestrica Dra­ginja je došla kod sestrice Anđe i čika Milana. Kod Pemca sam čuvao i timario dvije velike krave. On je imao dva sina od 14 i 16 godina.

Pošto sam bio malen, prilikom čišćenja kra­va češagijom, morao sam se penjati na stoli­cu. Gazdini sinovi su me često zlostavljali vu­kući me za uvo prema repu krave, govoreći: „Nisi očistio dobro, drugi put ćeš lizati.“ Znali su se i loptati sa mnom, dočekujući me na noge. Gazda je jednom prilikom udario moju majku gurajući je prema zidu. Onda je moja majka oti­šla kod Milana gdje su bile i moje dvije se­strice.

Nakon godinu i po dana provedenih u Slavoniji, početkom 1944. godine smo vraćeni svojim kućama. Rat je još trajao. Iako oboljela, majka je morala da brine o djeci i sa nama opet da bježi. Kuću smo našli poluizgorjelu. Neko je uspio da ugasi požar ili se sam ugasio. Smjestili smo se u jedan ćošak sobe i tu cvokotali od hladnoće. Hrane nismo imali. Nekoliko podi­vlja­lih kokošiju skakalo je s grane na granu, plašeći se našeg prisustva. Bilo je i pilića koji su se razbježali po travi.

Jedno prijepodne neke žene su bježeći, vi­kale: „Idu ustaše!“ Pogledali smo u pravcu jednog brda i vidjeli da dolazi neka vojska. Mati nam reče: „Bježite, djeco moja!“ Mi smo je ona­ko nejaki vukli do jedne uvale gdje se nala­zio grm i tu se sakrili. Cvokotali smo od straha i hladnoće. Ustaše su stigle do naše kuće i po drugi put je zapalili.

Kretali su se u koloni prema Kozari. Prepo­znao sam i njemačkog vojnika koji je stajao ne­ko­liko metara od nas. Učinilo mi se da nas je vi­dio. Mahao je rukom da ostali prolaze i kada su svi prošli, on se još jednom okrenuo prema nama, podigao ruku i učinilo mi se kao da nas pozdravlja. Hvala ovom nepoznatom dobrom vojniku koji nas je spasio od sigurne smrti.

Kada smo se vratili na zgarište naše kuće, usput smo vidjeli jeziv prizor. U kući komšije Laze Konjevića (onog koji je bio u Njemačkoj) preko praga ležala je mrtva žena. Noge su joj bile preko praga, a donji dio tijela bio je nepo­kriven. Bila joj je odsječena glava i bačena u ćošak sobe. Kasnije sam saznao da je ženi bilo ime Marija Kukić.

Rat se bližio kraju. Majka se razboljela i umrla. Nas troje djece vlast je zbrinula, rasta­vivši nas na tri strane. Mene su otpremili preko Zagreba i Zidanog Mosta u Kamnik (Slovenija). Bilo nas je mnogo siročadi. Raspoređivali su nas po selima. Ja sam dospio u selo Šanternej, zatim u selo Čadreže na rijeci Krki kod porodice Franca Rešelića. Tu sam tek pošao u školu i učio na slovenačkom jeziku. Tu sam dočekao kraj rata i bio vraćen u popaljeno selo. Narodna vlast me, potom, smjestila u dječiji dom „Kasim Hadžić“ u Banjoj Luci, gdje sam završio osnov­nu školu.

Krajem 1947. godine otišao sam u Sarajevo gdje sam se zaposlio kao trgovački pomoćnik. Sticajem okolnosti, brat stričević me poslao na zanat. Završio sam automehaničarski zanat, a potom otišao na odsluženje vojnog roka. Po izlasku iz vojske otišao sam u Zagreb i tamo se zaposlio u vojnoj komandi na Trešnjevci.

Moje dvije sestre su, takođe, raspoređene po domovima. Kada se starija sestra vratila iz Njemačke, svi smo se okupili.

Od 1957. godine živim u Banjoj Luci. Sa­da sam penzioner.

Tragično prekinuto djetinjstvo i nasilna smrt moga oca i brata, kao i prerana smrt naše majke, opteretili su moj cijeli život.


<Dobrila Kukolj                                              Sadržaj                                                     Jovo Šarović>




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top